Na fotografiji Rona Haviva iz aprila 1992. godine vidi se mladić koji čizmom mrvi lobanju upravo ubijene Tife Šabanović u Bijeljini. Zove se Srđan Golubović, poznatiji kao DJ Max. Odrastao je u Krunskoj ulici, u samom srcu Beograda, nekoliko minuta hoda od Slavije. Bio je dio progresivne beogradske klupske scene, DJ elektronske muzike i čovjek kojeg su mnogi doživljavali kao simbol urbanog života. Istovremeno je bio pripadnik Arkanove jedinice i učesnik krvavih zločina u Bijeljini.
Ovih se dana lome koplja oko izjave jednog čovjeka da vrsta muzike određuje njegov IQ.
O tome ne bih.
Mnogo je zanimljiviji mit koji traje decenijama, da su urbani ljudi automatski inteligentniji, bolji, obrazovaniji, kulturniji, humaniji i moralniji od “ruralnih”. Historija pokazuje upravo suprotno. Ukus u muzici ne govori gotovo ništa o karakteru čovjeka. Ni turbofolk nikoga ne pretvara u zločinca, baš kao što ni klasična muzika, rock, jazz ili elektronska muzika nikoga ne čine humanistom.
Ta fotografija do danas razbija jednu veoma udobnu laž. Zločin nema adresu, nema IQ test, nema poštanski broj, nema žanr i nema playlistu.
Predugo smo slušali priču da su za sve krivi “oni tamo”, provincijalci, seljaci, ljudi kojima je turbofolk navodno zamijenio razum. Istovremeno se romantizirao asfalt, Krug dvojke, gradska raja, alternativna scena i urbana kultura kao svojevrsna garancija civilizacijskih vrijednosti. A upravo je iz tog istog asfalta izlazio značajan dio ljudi koji su planirali, opravdavali ili izvršavali zločine.
Dobrica Ćosić nije komponovao narodnjake. Memorandum SANU nije pisan uz harmoniku. Ta, nacisti su bili zaluđeni Wagnerom. Isto tako Arkanove jedinice nisu činili isključivo ljudi koji su slušali Baju Malog Knindžu. Među njima je bilo studenata, sportista, DJ-eva, rokera i ljudi koji su odrasli u najelitnijim dijelovima Beograda.
Zbog toga svaki pokušaj da se inteligencija i moral mjere playlistom predstavlja običnu intelektualnu lijenost, da ne kažem nešto drugo. Ljudi se dijele na dobre i loše, na humane i zločince, na one koji će stati ispred slabijeg i one koji će ga udariti. Sve ostalo su stereotipi.
Najopasniji među njima jeste uvjerenje da je neko unaprijed inteligentniji i bolji samo zato što sluša “pravu” muziku, izlazi u “prave” klubove ili živi u velikom gradu. Devedesete su pokazale da se podjednako lako ubija uz gusle, kao i uz elektronsku muziku. Mržnja nema žanr.
Vrijedi se zato sjetiti fotografije iz Bijeljine. Vrijedi se sjetiti Srđana Golubovića, beogradskog DJ-a iz centra grada, čovjeka koji je odrastao na asfaltu, a završio u Arkanovoj jedinici. Poslije ratnih pohoda ponovo je puštao muziku po beogradskim klubovima i zabavljao urbanu publiku.
Jer pitanje nikada nije bilo šta slušaš.
Pitanje je kakav si čovjek.
FB.Dragan Bursać
