Islamski kulturni centar Podgorica

Brzo smo zaboravili kako je bivši premijer Zdravko Krivokapić 2021. godine čestitao neustavni dan Republike Srpske tadašnjoj predsjednici tog entiteta Željki Cvijanović, pa su nas 2023. iznenadili ministri Marko Kovač i Aleksandar Damjanović što su se pojavili na opskurnoj proslavi u Banjaluci. Slijed događaja je potpuno logičan i nema mjesta iznenađenjima, gledamo kontinuitet jedne politike i odnosa prema susjedima od 30. avgusta 2020. Krivokapić se onomad pravdao da nije zvanično čestitao, već da je to bio „privatni razgovor premijera sa Cvijanović“ (takvo što ne postoji među čelnicima država), a ova dvojica potonjih – ko uz duduk, ko uz diple. Damjanović tvrdi da je proslavi neustavnog „praznika“ prisustvovao privatno, a Kovač da je tamo bio kao ministar. I dodao da mu je bila čast. Vlada pak tvrdi da ih nije delegirala za takvu posjetu. Neko laže, vjerovatno svi, što takođe nije nikakvo iznenađenje.

Dakle, ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je u Banjaluci boravio „u svoje lično ime“ i na „lični poziv Milorada Dodika“. To nije istina. Damjanovića je demantovala koleginica, ministarka finansija Republike Srpske Zora Vidović. U saopštenju iz njenog kabineta, koje je agencija SRNA objavila 9. januara u 17 sati, jasno piše: „Ministarka finansija Republike Srpske Zora Vidović i ministar finansija Crne Gore Aleksandar Damjanović razgovarali su danas u Banjaluci… Posjeta Damjanovića Banjaluci povodom obilježavanja Dana Republike Srpske bila je ujedno i prilika da se razmijene stavovi o temama od zajedničkog interesa…“. Ministar je očigledno imao ranije ugovoren ministarski susret. Osim ako Damjanović ne uspijeva da bude jedna ličnost, privatna, do 14 sati, a onda da se nakon toga pretvori u službenu ličnost, takoreći ministra, ali onda imamo mnogo veći problem od puke posjete entitetu Bosne i Hercegovine, u čije rješavanje bi morala da se uključe stručna lica.

Uostalom, čime je Damjanović „u svoje lično ime“ putovao u Banjaluku i ko je pokrio troškove njegove posjete? Ne postoji Vladina platforma za posjetu kojom se uobičajeno definišu takve stvari. A što se tiče njegovog mjesta u prvom redu na proslavi, nećemo ga problematizovati, kad može sin Aleksandra Vučića, „dete Danilo“, da sjedi u počasnoj loži, zaslužio je i Damjanović makar taj prvi red, trudio se. Za mjesto pored Danila će morati još malo da upre.

Sram vas bilo.

Ministar pravde Marko Kovač je makar pošteno priznao – u Banjaluci je boravio kao ministar i još mu je bila čast, u što ne treba sumnjati. Doduše, kao pravnik bi morao da zna da nije istina da „ničim nije ugrozio ili doveo u pitanje teritorijalni integritet BiH niti narušio prijateljske odnose sa našim susjedima“. Ustavni sud Bosne i Hercegovine je proglasio neustavnim obilježavanje 9. januara kao Dana Republike Srpske. Tu za Kovača i sve ostale ministre na bijelom svijetu treba da bude tačka. Svako tumačenje tog datuma mimo odluke Ustavnog suda BiH jeste ugrožavanje teritorijalnog integriteta i narušavanje prijateljskih odnosa. Uostalom, ministarka vanjskih poslova BiH Bisera Turković poslala je Vladi Crne Gore protestnu notu zbog pristustva Kovača i Damjanovića na proslavi u Banjaluci. Protestne note se ne šalju kada su prijateljski odnosi država u punoj snazi, već je za to potreban debeo razlog. A Turković ga ima.

Sada su Vlada i njen premijer Dritan Abazović dužni da objasne građanima ko od ministara laže i ko će biti smijenjen (mada su svi skupa smijenjeni još 19. avgusta prošle godine, ali avaj), kao što su smijenjeni ministri Raško Konjević i Ranko Krivokapić zbog postavljanja spomen – ploče na nekadašnjem logoru u Morinju. Takođe su dužni da objasne kako to da je tekst na spomen – ploči „krivotvorenje istorijskih činjenica“, a slavljenje datuma kada je počeo genocid u susjednoj državi tek neki tehnički propust na nivou da li su bili delegirani ili nijesu.

Sram vas bilo.

Marko Kovač je bio član delegacije koja je pratila premijera Abazovića na obilježavanju 27. godišnjice genocida u Srebrenici, kada nam je lično premijer priredio međunarodni skandal svojom izjavom da „genocid nije počinjen nad Bošnjacima, nego nad ljudima“. Pola godine kasnije, isti Kovač koji je skrušeno polagao cvijeće na spomenik žrtvama genocida, ima emotivne izlive prema Republici Srpskoj, entitetu izniklom upravo na genocidu, tvorevini Radovana Karadžića, Ratka Mladića i ostalih zločinaca odgovornih, između ostalog, i za Srebrenicu. I to nije zasmetalo ni Abazoviću, ni Kovaču, ni ostalim ministrima, a reklo bi se ni tzv. međunarodnim partnerima, jer svi ćute. Nikome nije zasmetalo što su ministri, ali i poslanici i predsjednici opština, pristustvovali proslavi na kojoj je dodijeljen orden Vladimiru Putinu, na kojoj su učestvovali njegovi „Noćni vukovi“, na kojoj su se veličali zločinci i zločini koje dobro pamtimo.

Sram vas bilo.

Odnos prema Bosni i Hercegovini je civilizacijska vododjelnica, ne samo za nas iz regiona, već i za čitav svijet. Ako ste na strani onih koji su činili zločine, kreirali genocid, ubijali čitave gradove, ako imate razumijevanja za njihove emocije i otvorene najave projekta „Svi Srbi u jednoj državi“ (Milorad Dodik, 09.01.2023), ako vam ne smeta proslava na nečijim grobovima… Vi ste daleka periferija civilizacije i nema te „proevropske“ retorike koja će vas iz tog blata izvući. Citiraću ministra Damjanovića – „u svoje lično ime“, ako su to vaše vrijednosti, ne želim ni na ulici da vas sretnem. Kakav dijalog, sve ste rekli i to više puta, uvrdili da vas razumijemo zauvijek. I zauvijek budemo na oprezu. Odnos prema Bosni i Hercegovini jasno ukazuje i na odnos prema Crnoj Gori, kako ministara koji predstavljaju ovaj trenutni haos od države, tako i onih koji im prećutno odobravaju „proslavu“ i veličanje zločina, odakle god bili. A mi već ulazimo u treću godinu gledajući kako nam se Vlada i Skupština na sve moguće i nemoguće načine trude da poruše mukotrpno obnovljene odnose sa BiH, kako se tiho rehabilitiliju zločinci i relativizuju zločini, kako negiranje genocida postaje praksa bez obzira na rezolucije, deklaracije (uostalom, mrtva slova na papiru) i međunarodne obaveze, kako nam skupštinskim Odborom za ljudska prava gospodare negatori genocida i oni koji pozivaju na oružje, kako nam njihovi mediji podmeću „istinu“ Emila Labudovića i Perice Đakovića iz 90-ih…

Sram vas bilo.

I tek će vas biti sram, i od Bosne i od Crne Gore. Ako za sramotu uopšte znate.

mportal.me