Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Čudni su putevi koji nam se otvaraju u životu. Nekada čovjek krene na put vjerujući da ide samo na
književni susret, na jednu od onih manifestacija koje imaju svoje pozive, programe i redosljed, a
onda ga put sam povede dublje nego što je mislio kroz planine, kanjone, rijeke, šume i ljudska lica,
do priča koje se ne mogu unaprijed napisati, do poznanstava koja ostaju kao dar, i do śedočanstava
o ljudima koji žive skromno, rade časno i čuvaju toplu riječ, obraz i dostojanstvo kao najveće
bogatstvo.Tako krenusmo ja i moj prijatelj Adnan Pepić na XXIII Dane Hasana Kaimije u Zvornik.
Put nas je vodio kroz gorovitu Bosnu, kroz one predjele iz kojih su mnoge priče zapisane, a još više
njih ostale su nezapisane. U tim krajevima ostale su riječi stradanja, bola i patnje, ali je ostalo i ono
nešto ljudsko, ono što čovjeka podiže iznad nesreće, ono što mu ne da da se pretvori samo u śećanje
( i so) na ranu. Bosna je takva zemlja đe god prođeš, čini ti se da ispod svakog kamena postoji jedna
priča, ispod svake rijeke i izvora jedan glas, ispod svake šume koraci šehida i muhadžira.
Dok smo prolazili kroz te predjele, put nas dovede do malog gradića Olova, svega pedesetak
kilometara od Sarajeva. Taj maleni gradić sakriven u jednoj udolini otkriva nam se položajem,
rijekama, istorijom i ljudima. Olovo je smješteno na važnom putu od Sarajeva prema Tuzli, a
njegovo ime nosi trag rude po kojoj je ovaj kraj poznat još od srednjeg vijeka. U starim zapisima
Olovo se prvi put pominje 1382. godine pod latinskim imenom Plumbum, što znači olovo. Od tada
pa kroz vjekove, ovaj prostor bio je rudarski, trgovački, šumski, planinski i duhovni kraj, mjesto na
kojem su se ukrštali putevi, narodi, poslovi i sudbine ali nažalost i ratovi i sukobi.
Na obalama planinskih rijeka nastajao je i trajao ovaj grad. Rijeka Stupčanica se kod centra sastaje
sa Biošticom i zajedno sa njom formira Krivaju, koja dalje teče prema Zavidovićima. I kao što se te
vode sastaju i nastavljaju dalje, tako su se i na ovom prostoru kroz istoriju susretali ljudi različitih
vjera, imena i običaja. U Olovu su živjeli i danas žive zajedno Bošnjaci, Srbi, Hrvati, ali i drugi
narodi. Nije to uvijek bila laka istorija, niti je mogla biti, jer ovi prostori nijesu prolazili mimo
velikih lomova, ratova, promjena i seoba. Ali upravo zato svako mjesto u Bosni ima i svoju dublju
mjeru ono pokazuje koliko je čovjek potreban čovjeku, posebno onda kada se istorija nadnese nad
njim kao težak oblak a taj oblak je nosio i oluje i stradanja.
Olovo je nastalo prije više od šest vjekova, a u 14. i 15. vijeku bilo je poznato kao rudarski i
trgovački centar. U njemu su, prema istorijskim podacima i predanjima, značajnu ulogu imali rudari
Sasi, a kasnije, dolaskom Osmanlija, mijenjao se i vjerski i kulturni život ovoga kraja. Već
početkom 16. vijeka muslimansko stanovništvo gradi džamiju na području današnjeg Gornjeg
Olova. Tako se kroz vjekove, u ovom malom gradu oblikovala istorija rudarska, trgovačka, vjerska,
šumska, ljudska. Razvoju današnjeg gradskog jezgra posebno je doprinijela i izgradnja pruge
Zavidovići-Olovo-Han Pijesak nakon austrougarske okupacije, kada počinje i planska eksploatacija
bogatih olovskih šuma, koje su i danas jedan od važnih resursa ovoga kraja.
Ali nijesmo mi u Olovo došli samo zbog istorije grada. U Olovu nas je na jedan poseban način,
dočekala priča o Esadu ef. Pepiću, čovjeku vjere, znanja, rada, pisane riječi i graditeljskog truda. I
dok se pred nama otvarala slika grada na rijekama, sve jasnije se otvarala i priča o čovjeku (insanu)
koji je svoj život vezao za službu zajednici, za knjigu, za džemat i za trajanje onoga što se ne smije
prepustiti zaboravu. Pred vratima nove džamije dočekao nas je Esad ef. Pepić. Bila je to Ahi Evran
Veli Kirşehir džamija, lijepa i skladna građevina koja se u Olovu pojavljuje kao znak jednog
susreta, jedne veze i jedne dobre namjere. Nijesam tada još znao sve njene detalje, ni svu
hronologiju njene izgradnje, ali se već na prvi pogled moglo ośetiti da iza tih zidova stoji trud ljudi,
prijateljstvo, vjera i želja da se u jednom malom bosanskom gradu ostavi djelo koje će nadživjeti
trenutak. Esad ef. Pepić nas je dočekao smireno, domaćinski, onako kako dočekuju ljudi koji ne
govore mnogo o sebi, ali se iz svakog njihovog pokreta vidi da su mnogo toga nosili i uradili. Pred
tom džamijom, prije nego što smo ušli u priču o njegovom životu, radu i knjigama, ośetio sam da se
nalazimo pred čovjekom koji pored toga što je imam jednoga džemata je i čuvar jednog vremena, i
jednog lijepog ljudskog truda.
Pozdravio se uljudno sa nama, onako kako se ljudi od adaba (davnina) pozdravljaju, bez žurbe, bez
nametanja, sa mjerom i toplinom domaćina. Uz kavu i toplu riječ, počeo je razgovor koji nije ličio
na običan susret nego na jedno malo śedočanstvo vremena, o ljudima koji nijesu podizali glas da bi
se čuli, već su podizali džamije, čuvali džemate, čuvali imena i ostavljali djela da govore umjesto
njih.
Esad ef. Pepić je glavni imam u Olovu, čovjek koji je već dvadeset i osam godina na službi svojim
džematlijama. Nije to mala riječ, niti je to obična služba. Dvadeset i osam godina biti uz ljude znači
poznavati njihove radosti i tuge, njihove kuće, njihove porodice, njihove bajrame, njihove dženaze,
njihove obnove i njihove brige. Znači biti prisutan onda kada je Olovu potrebna riječ, ali i onda
kada joj je potrebna dova-molitva. Znači nositi emanet koji se ne mjeri samo vremenom, nego
povjerenjem.
Njegova biografija śedoči o putu čovjeka koji je iz svog rodnog Zloglavlja, kod Rožaja, krenuo
putem vjere, znanja i služenja ljudima. Rođen je 30. aprila 1968. godine, kao drugo od petoro đece,
od oca Ramiza i majke Rahmane, rođene Škrijelj. Potekao je iz čestite i vjerske porodice. Njegov
đed Ćazim bio je redovni džematlija i jedan od onih mirnih i čestitih ljudi koji vjeru nijesu nosili na
riječima, već u ponašanju, skromnosti i svakodnevnom odnosu prema sredini pa se može reći da je
Esad ef. Pepić od najranijih dana rastao u ozračju ezana, džemata, mekteba i one narodne mudrosti
oblikuje čovjeka iznutra. Osnovnu školu završio je u Rožajama. Još kao đak bio je jedan od rijetkih
redovnih polaznika mektebske nastave kod svojih muallima Muhammeda ef. Fetića, Ramiza ef.
Hota i Hazima ef. Krupalije. Poseban uticaj na njegovu odluku da upiše medresu imao je Hazim ef.
Krupalija. U tome se vidi ona važna nit svakog životnog puta nekada jedan dobar učitelj, jedna
prava riječ i jedno prepoznavanje mladog čovjeka mogu usmjeriti cijeli život. Godine 1983. upisao
je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, jednu od najznačajnijih obrazovnih ustanova islamske
tradicije na ovim prostorima, koju je završio 1987. godine. Iz Rožaja je tako krenuo prema
Sarajevu, iz zavičajnog mekteba prema velikoj školi znanja i vjere. Već tada se oblikovao njegov
put imama, hatiba i muallima, ali i čovjeka koji će razumjeti da vjerska služba u sebi ako joj se
predaš nosi brojne izazove i iskušenja. Prvu imamsku službu započeo je u Odboru Islamske
zajednice Travnik, u džematu Pulac, đe je radio kao imam, hatib i muallim. Nakon toga služio je
vojni rok u Sarajevu i Prištini, a potom upisao Islamski teološki fakultet, odnosno Fakultet
islamskih nauka u Sarajevu. Tokom studija pokazao je i sklonost prema pisanoj riječi, radeći kao
novinar i objavljujući tekstove u Preporodu, Elifu, Muallimu, Islamskoj misli, Sandžačkoj reviji,
Glasniku i drugim publikacijama.
Poseban dio njegovog životnog puta vezan je za Tursku. Bio je uključen u akciju prikupljanja
dokumentacije za odlazak studenata iz Sandžaka na studije u Tursku, a određen je i za vođu puta
prve grupe sandžačkih studenata. U Kirşehiru je boravilo oko 450 studenata na učenju turskog
jezika, a upravo tu Esad ef. Pepić pokazuje još jednu svoju osobinu sposobnost da povezuje ljude,
prostore, jezike i institucije. U Kirşehiru je pokrenuo list bošnjačkih studenata u Turskoj „Hayat“ i
bio njegov glavni urednik. List je štampan u dva broja na bosanskom jeziku i jednom broju na
turskom jeziku, što govori o njegovoj ranoj svijesti da narod, ma đe se nalazio, mora imati svoju
riječ, svoje pismo, i svoj glas.
Godine 1998. završio je Ilahiyat, Islamski fakultet u Istanbulu. Tokom studiranja povremeno je
radio u Uredu Rijaseta Islamske zajednice Bosne i Hercegovine na Fatihu, kao i u kampovima
Altunzade-Uskudar i Kirklareli, kao imam i muallim. Od strane Rijaseta Islamske zajednice u Bosni
i Hercegovini boravio je tri mjeseca u Danskoj u svojstvu imama koordinatora. Njegov put se tako
širio od Zloglavlja i Rožaja, preko Sarajeva i Travnika, do Istanbula, Kirşehira i Danske, ali se u
svemu tome nije gubila osnovna nit služenje vjeri, ljudima i zajednici.
Od 14. maja 1999. godine postavljen je za glavnog imama u Olovu. Tu počinje jedno od najvažnijih
poglavlja njegovog života. Olovo je za njega postalo mjesto dugog trajanja, povjerenja i rada. U
njemu je, zajedno sa svojim džematlijama, prolazio kroz godine obnove, organizovanja, gradnje i
čuvanja vjerskog života. Poseban trag ostavio je u izgradnji džamija i mesdžida na području
Medžlisa Islamske zajednice Olovo, pokazujući da imam nije samo onaj koji predvodi namaz, nego
i onaj koji okuplja, organizuje, zapisuje, podiže i čuva. U privatnom životu Esad ef. Pepić je
porodičan čovjek. Oženjen je profesoricom Hedom, rođenom Lukač, svršenicom Gazi Husrev-
begove medrese u Sarajevu i Filološkog fakulteta u Prištini. Imaju šćerke Senu, Dinu i sina Bakira
studente elektrotehnike i arhitekture.
Započesmo jedan dug razgovor, pun iskrenosti, topline i one ljudske blizine. U društvu sa Esadom
ef. Pepićem dočekao nas je i Kadir Pleća, predsjedavajući Općinskog vijeća Olovo, čovjek koji je
tokom rata u Bosni i Hercegovini radio kao novinar na ratnom Radiju Olovo. I sama ta činjenica
nosila je posebnu snagu. Jer ko je u ratu bio uz riječ, uz mikrofon, uz vijest i uz narod, taj dobro zna
koliko glas može biti otpor, koliko informacija može biti nada, a koliko istina može značiti
opstanak. Bio je to dug i prijatan razgovor, ali ne od onih razgovora koji se raspu u mnogo riječi.
Naprotiv, imao je svoju mjeru, svoj unutrašnji red, svoju arabesku ljudskih iskustava, u kojoj su se
preplitale priče o Olovu, ratu, vjeri, obnovi, džematu, knjigama, ljudima i svemu onome što jedan
grad pamti kroz svoje najbolje sinove. Ośetio sam u Esadu ef. Pepiću onu rijetku snagu smirenosti
koja ne dolazi iz ćutanja, nego iz duboke vjere, iskustva i unutrašnje mudrosti. Njegova je dolazila
mirno, kao voda koja zna svoje korito ali i svoj izvor. U toj smirenosti prepoznavao se imam koji je
dugo među ljudima, čovjek koji zna da se vjerska ličnost ne gradi samo učenjem i zvanjem, nego
držanjem, mjerom, saburom i odnosom prema drugome. Esad ef. Pepić nosi onu vrstu duhovnosti
koja ne opterećuje sagovornika, već ga smiruje. Kod njega se vjera ne pokazuje kao stroga
spoljašnja forma, nego kao unutrašnja ravnoteža, kao lijepa riječ, kao otvorena vrata, kao spremnost
da sasluša i kao sigurnost čovjeka koji zna kome služi i zašto služi. Dok je govorio, činilo mi se da
se pred nama ne otvara samo biografija jednoga imama, nego jedna složena arabeska vremena
rožajsko Zloglavlje, sarajevska medresa, studentski dani u Turskoj, Kirşehir, Istanbul, Danska, pa
Olovo, đe se sve te staze prepliću u jedno dugogodišnje služenje džematu. I kao što se u arabesci
linije ne prekidaju, nego se nastavljaju jedna u drugu, tako se i u njegovom životu znanje nastavljalo
na vjeru, vjera na hizmet, hizmet na knjigu.
Tokom razgovora, u jednom trenutku, upitah ga:
– Efendija, nedostaju li ti Rožaje i Crna Gora?
Zastao je kratko, onako kako zastanu ljudi koji progovre iz dubine jednog dugog života. U
njegovom pogledu nije bilo gorčine, ali jeste bilo one śete koju čovjek nosi kada govori o zavičaju.
Nije lako pitati čovjeka da li mu nedostaje prostor iz kojeg je ponikao, a još je teže slušati odgovor
onoga koji je iz tog prostora krenuo sa znanjem, vjerom i najboljom namjerom, pa svoj životni
smiraj i ljepotu službe koju je pronašao negđe drugo. Odgovorio je mirno, bez ijedne teške riječi.
Rekao je da se zavičaj nikada ne zaboravlja, da Rožaje ostaju u čovjeku kao prvi ezan, prva staza,
prva riječ, prvo śećanje. Ali se u njegovom odgovoru ośećalo i nešto dublje da život ne ide uvijek
onim putem kojim bi čovjek možda želio, već onim kojim ga odvedu okolnosti, vrata koja se otvore
i vrata koja se pred njim zatvore. Nijesam želio da ga pitam više nego što pristojnost dopušta. Ima u
ljudskim biografijama mjesta koja se ne diraju i u koja se ne zalazi. Ipak, moglo se razumjeti da se
njegov put nije oblikovao samo izborom, nego i okolnostima u kojima za njega, u određenom
trenutku, nije bilo dovoljno prostora u Crnoj Gori. On o tome nije govorio sa zamjerkom, niti sa
ogorčenjem. Naprotiv, govorio je kao čovjek koji je prihvatio svoj kader, (Božja sudbina). Upravo u
tome sam ośetio veličinu Esada ef. Pepića. Nije čovjek slab zato što ga zaboli zavičaj, niti je manje
vezan za rodnu grudu zato što je život nastavio u drugom prostoru. Naprotiv, često najdublje
pripadaju oni koji nijesu ostali, ali su u sebi ponijeli jezik, majčin glas, očevu kuću, đedovu vjeru,
rožajske puteve i Crnu Goru kao unutrašnju svjetlost. On je svoj hizmet našao u Olovu, među
ljudima koji su ga prihvatili i kojima je posvetio gotovo tri decenije života, ali se iz njegovih riječi
vidjelo da Zloglavlje, Rožaje i Crna Gora nijesu iza njega, nego u njemu.
Vrijeme je brzo prolazilo. Trebalo je krenuti dalje, ka Zvorniku, prema Danima Hasana Kaimije, ali
se iz Olova nije odlazilo lako. Ima susreta koji traju duže od vremena provedenog u razgovoru. Ima
gostoprimstva koje čovjek ne ponese samo kao lijepu uspomenu, nego kao unutrašnju obavezu da
ga zapamti i zapiše. Nakon toplog i iskrenog domaćinskog dočeka, razmijenismo knjige. Ja ostavih
džamiji u Olovu svoje knjige „Bošnjaci i ja“ i „Odjeci prošlosti” (iz zaostavštine Zaima
Azemovića), da u toj lijepoj džamiji ostanu kao mali trag Crne Gore, Rožaja, prijateljstva i
poštovanja. Ostavih ih i da Esad ef. Pepića, makar kroz stranice i naslove, podsjećaju na Rožaje, na
zavičaj iz kojeg je krenuo, na ljude i prostore koje čovjek nikada do kraja ne napušta.
A on meni darova svoje dvije knjige, dvije monografije koje nijesu samo autorski rad, nego i
śedočanstvo dugogodišnjeg služenja zajednici: „Monografija Medžlisa Islamske zajednice Olovo“,
objavljenu u Olovu 2022. godine, i „Ahi Evran Veli Kirşehir džamija – Hronologija izgradnje“,
objavljenu u Olovu 2025. godine. U tim knjigama ostao je zapisan jedan važan dio njegovog rada,
truda, i hizmeta. Jedna čuva istoriju Medžlisa Islamske zajednice Olovo, a druga hronologiju
izgradnje džamije pred čijim nas je vratima dočekao. Ta razmjena knjiga nije bila običan poklon.
Bila je to razmjena tragova. Ja njemu knjige koje nose Rožaje, Sandžak, Crnu Goru, Bošnjake i
Zaima Azemovića, a on meni knjige koje nose Olovo, džemat, vjeru, gradnju, ahijsku tradiciju i
jedno, istrajno djelo. U tom trenutku učinilo mi se da knjige ponekad znaju da kažu više od dugih
govora. One nastavljaju razgovor i onda kada se ljudi rastanu.
Dok smo napuštali Olovo i nastavljali put prema Zvorniku, nosio sam u sebi ośećaj da nijesmo
samo svratili u jedan bosanski gradić, niti samo popili kavu sa jednim imamom. Ponijeli smo susret
sa čovjekom koji je svoju biografiju pretvorio u hizmet, a svoj hizmet u djelo koje ostaje ljudima.
U njemu sam prepoznao onu rijetku vrstu vjerske ličnosti koja ne podiže zid ( a oko nas su svuda
zidovi nažalost) između sebe i svijeta, nego pravi mostove. Iz Zloglavlja i Rožaja ponio je identitet,
iz Sarajeva znanje, iz Turske širinu, iz Olova dugogodišnju službu, a iz svega zajedno jednu
unutrašnju ravnotežu. Takvi ljudi ne žive od zavičaja samo kada su u njemu. Oni ga nose u sebi, u
govoru, u pogledu, u śećanju, u načinu na koji dočekuju musafira (gosta) i u načinu na koji ćute
kada ih nešto zaboli. I možda je upravo zato Esad ef. Pepić u Olovu mogao toliko dugo trajati jer
čovjek koji zna šta znači izvor, bolje razumije i tuđe kuće, tuđe rane, tuđe nade i tuđe potrebe.
Njegove knjige nijesu nastale iz književne taštine, nego iz potrebe da se sačuva trag. „Monografija
Medžlisa Islamske zajednice Olovo“ i „Ahi Evran Veli Kirşehir džamija – Hronologija izgradnje“
su zapisi jednog imama koji je razumio da zajednica bez istorije lako ostane bez svoga lica. Ono što
se ne zapiše, vremenom se raspe. Ono što se ne pośedoči, lako bude potisnuto. Zato je njegov
autorski rad važan jer čuva imena, vakufe, ljude, napore, gradnje, obnove i one ,,male” trenutke bez
kojih nijedna zajednica ne može trajati. U njegovoj smirenosti ima nešto starinsko i plemenito. Esad
ef. Pepić govori kao neko ko je mnogo slušao. A to je danas rijetka osobina. Olovo ga je prihvatilo,
a on je Olovu dao veliki dio svoga života. Dvadeset i osam godina službe to su godine bajrama i
ramazana, mektebske đece i odraslih ljudi, gradnje i obnove, radosti i briga, dženaza i novih
početaka, porodičnih susreta i zajedničkih napora. Postaje čovjek čijoj se riječi vjeruje, čije se
prisustvo očekuje i čiji se trag prepoznaje onda kada se govori o životu jednoga mjesta.
I kada smo krenuli dalje, prema Zvorniku i Danima Hasana Kaimije, znao sam da će se taj susret
vratiti u meni kao lijepa obaveza. Jer postoje ljudi koje ne treba zaboraviti čim se od njih udaljimo.
Naprotiv, upravo se o njima mora pisati, da bi se viđelo da u ovim našim krajevima, punim bola,
seoba, lomova i nepravdi, još uvijek postoje čestiti insani koji vjeruju u dobrotu i toplu ljucku riječ.
