Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Dragi moji Plavljani i Plavljanke, ovoga 25. jula 2026. godine neka vašu opštinu obasjaju najljepše
zvijezde i dočekaju najvedrija jutra, tamo đe se čuju najljepše pjesme, uz smaragdne boje Plavskog
jezera, iz kojega Lim započinje svoj dugi put i pod planinskim vrhovima Prokletija.
Prošli ste kroz brojne vrtloge istorije, a istorija nije uvijek umjela da bude časna. Časni su morali
biti ljudi koje je stavljala na iskušenje. Živjeli ste na raskršćima muhadžirskih i graničnih puteva, na
mjestima đe su se susretali odlazak i povratak, nada i stradanje, čežnja i opstanak. Znali ste kada se
treba boriti, kada u datu riječ vjerovati, kada je održati i onda kada je to najteže, ali i kako, uprkos
svemu, sačuvati vjeru u insana, njegovo dostojanstvo, dobrotu i čojstvo.
Plav je upravo kroz takva iskušenja oblikovao svoj karakter. Nije ga stvarala samo ljepota jezera,
Lima i Prokletija, nego i gorčina rastanka, borba za opstanak, kućni prag koji se branio i riječ koja
se nije gazila. Iz takvoga prostora nijesu mogli nastajati ljudi ravnodušni prema svijetu. Nastajali su
oni koji su umjeli da gledaju preko granica, da znanjem nadilaze daljine i da Plav nose sa sobom
kao mjeru sopstvene čestitosti, ma đe ih život odveo.
Zato ime Plava nije omeđen prostorom. Ono je ušao u slike, knjige, naučne rasprave, univerzitetske
katedre i akademije. Ovaj kraj iznjedrio je generacije profesora, književnika, slikara, ljekara,
istraživača, pedagoga i mislilaca koji su pokazali da je ovaj kraj iznjedrio je generacije profesora,
književnika, slikara, ljekara, istraživača, pedagoga i mislilaca koji su svojim djelima potvrdili da
istinsku veličinu jednoga mjesta određuju znanje, kultura, stvaralaštvo i moralna snaga njegovih
ljudi.
U slikama i crtežima Ibrahima Rekovića sačuvani su Plavsko jezero, Prokletije, čaršija, kuće i
ambijenti kojima je prijetilo nestajanje. Njegova umjetnost nije samo predstavljala Plav ona ga je
čuvala od zaborava. U stihovima i prozi Huseina Bašića riječ je dobijala čvrstinu čovjeka koji
poznaje istorijsku (snagu i borbe) zavičaja i ne pristaje da pred njom povije kičmu. Esad Mekuli
ponio je iz Plava pjesnički dar i razvio ga u velikom prostoru književnosti, prevodilaštva i nauke. Iz
Mašnice je potekao Radovan Zogović, čija je riječ umjela da bude prkosna, društveno angažovana i
okrenuta ljudskome dostojanstvu. Među imenima koja obavezuju nalazi se i akademik Jašar
Redžepagić, čije je pedagoško i naučno djelo pokazalo koliko daleko može doseći misao čiji su prvi
korijeni vezani za ovaj kraj.
Budite dostojni tih imena tako što ćete njihovo djelo čitati, proučavati, predstavljati mladima i
ugrađivati u kulturni život Plava poput najljepših arabeski drevnih mistika. Najljepše se poštuju
onda kada njihovo stvaralaštvo dođe do mladih ljudi, kada se njihove knjige čitaju, slike izlažu,
naučne ideje proučavaju, a ustanove kulture poput Centra za kulturu ,,Husein Bašić” budu najljepši
reprezenti svega toga.
Kula Redžepagića je arhitektura opstanka, gorostasni čuvar plavske časršije i svjedok generacija
koje su u njenoj blizini živjele, strahovale, dočekivale i ispraćale. U njenim zidovima sačuvani su
porodični životi, društvene mijene i vjekovna potreba čovjeka da sačuva dom.
Pamtite zato sve plavske učitelje i neimare koji su često u skromnim uslovima, palili prva svjetla
znanja. Pamtite ljekare koji su liječili kada nije bilo dovoljno sredstava, profesore koji su učenike
upućivali prema univerzitetima, inženjere koji su gradili, istraživače koji su otkrivali, umjetnike koji
su stvarali i humaniste koji su spajali ljude onda kada su ih teška vremena razdvajala. Pamtite i
zanatlije, domaćine, poljoprivrednike, trgovce, ugostitelje, preduzetnike i vrijedne radnike.
Oni možda nijesu ispisivali knjige, ali su svakodnevnim radom ispisivali život Plava. Njihove ruke
podizale su kuće, hranile porodice, obrađivale zemlju, otvarale radnje i čuvale dostojanstvo rada.
Bez njih nijedna velika riječ o zavičaju ne bi imala svoje stvarno uporište. Śetite se planinara koji su
poznavali svaki uspon, prevoj i katun, koji su drugima pokazivali ljepotu Prokletija, ali su znali i da
planina nosi naljepše i najjače uspomene.
Śetite se u dovama i molitvama svih šehida, boraca i stradalnika koji su branili svoj dom, svoj narod
i pravo na opstanak. Śetite se svakoga nedužnog života koji su odnijeli ratovi, osvete, progoni i
istorijske nepravde. Neka njihova imena ostanu u porodičnom i zajedničkom śećanju, ali neka
śećanje nikada ne postane (paradigma) za novu mržnju. Poštovati žrtvu znači učiniti sve da se zlo
ne ponovi. Znači braniti dostojanstvo živoga čovjeka, bez obzira na njegovo ime, vjeru ili porijeklo.
Znači naučiti potomke da pamte bez osvete, da govore istinu bez kolektivne osude i da u tuđem
bolu prepoznaju bol koji ne smije biti ničija politička ili nacionalna svojina.
Plav je kroz vjekove poznavao različite vjere, običaje, jezike i porodična predanja. Njegova najveća
snaga nije bila u tome da te razlike sakrije, već da im omogući da žive jedna pored druge. Vjera u
insana ne traži ni od koga da se odrekne sopstvene vjere. Naprotiv, ona potvrđuje da je vjera
potpuna tek onda kada čovjeka uči da ne ponižava drugoga. Posebno mjesto pripada plavskoj
dijaspori, toj velikoj i neraskidivoj grani zavičajnoga stabla. Već decenijama, od gradova zapadne
Evrope do obala daleke Amerike, Plavljani grade nove živote, a u sebi čuvaju stare pragove,
porodična imena, govor, uspomene i put kojim se vraćaju zavičaju.
Dijaspora se Plavu nije vraćala samo novcem i ulaganjima. Vraćala mu se znanjem, iskustvom,
humanošću, brigom za porodicu, obnovljenim kućama, podrškom školama, bolesnima i onima
kojima je pomoć bila najpotrebnija. Zato dijasporu ne treba pominjati samo onda kada su potrebne
investicije ili pomoć. Treba je uključiti u razgovor o budućnosti, obrazovanju, kulturi, privredi i
očuvanju zavičaja. Najveći uspjeh neće biti samo da se njeni ljudi svakoga ljeta vrate u pośetu, nego
da njihova đeca i unuci u Plavu prepoznaju mjesto u kojem mogu učiti, raditi, stvarati i zasnovati
život.
Plav je mnogo dao Crnoj Gori, regionu, Evropi i svijetu. Dao je ljude znanja i umjetnosti, ljekare,
profesore, naučnike, radnike i preduzetnike. Dao je ljude koji su u drugim sredinama gradili
ustanove, liječili bolesne, školovali generacije, pokretali poslove i čuvali svoje porijeklo bez
zatvaranja prema drugima. Ali istinski veliki Plavljani nijesu samo oni čija su imena unesena u
leksikone i knjige. Veliki su i oni koji su sačuvali porodicu, pomogli komšiji, školovali dijete,
obnovili očevinu, prihvatili putnika, zaštitili slabijega i odbili da učestvuju u nepravdi. Veliki su oni
koji su umjeli da učine da se ime Plava izgovara sa poštovanjem.
Neka moj čudesni Plav (onim očima kojima ga ja vidim) traje, svjestan svojih rana, dostojan svojih
predaka i odgovoran pred svojim potomcima. Čuvajte ga tako da mu se buduće generacije ne
vraćaju samo da bi se śetile onoga što je nekada bio, već da bi u njemu živjele, radile i stvarale ono
što može postati. Neka nad Plavskim jezerom ostanu najljepše zvijezde, neka Lim pronosi ime
zavičaja, neka Prokletije čuvaju njegove vidike, a među ljudima neka najduže traje data riječ.
I neka se na kraju oglase stihovi zavičajnog pjesnika Ahmeta Pupovića iz pjesme „Plavsko
jezero“:
„Navrati do mene
Da ti zahvatim vode
Iz mog bistrog jezera
Po čijoj zelenoj vodi
Plove sitni biseri
Po kojima odzvanja ritam
Naših želja.“
Srećan vam 25. jul, Dan opštine Plav, moji dragi Plavljani moje drage Plavljanke.
