Nismo se mi samo u tom pogledu uzdigli visoko iznad čitavog svijeta, ali vi to ne znate, zato ću vam sada reći: dok svi bjelosvjetski izvršioci ćute o svom „junačkom“ istrebljenju od sebe drugačijih susjeda, mi Boga mi o svojim gordo pjevamo! Kukavički je pobiti trideset miliona Indijanaca, šest miliona Židova, nebrojeno Palestinaca … a o tome ne guslati. O čemu trebaju radosno pjevati Federico Garcia Lorca, Johann Wolfgang von Goethe, Charles Baudelaire, ako neće o istragama svojih sunarodnika osvajača i kolonizatora? Koliko „vijenaca“ su mogli splesti, čovječe mili! A oni ništa. Toliko istraga po američkim prerijama, alžirskim prostranstvima i evropskim logorima ostadoše neopjevane i neproslavljene. Čudno je da se toga nisu sjetili. Što će im istrage ako nisu uzvišene.
Najveličanstvenija istraga Anžuvinaca (Francuza) u istoriji poznata kao Sicilijanska večernja, ostala je neopjevana i neproslavljena. A počelo je u Palermu: na ugovoreni znak zvona u manastiru Svetog Duha, koje je zvalo na večernju molitvu uskršnjeg ponedjeljka 30. III. 1282., naoružane formacije Italijana ekspresno su istražile na hiljade iznenađenih Francuza. Istraga se proširila cijelim ostrvom, a Petar III., koji je istražiteljima pritekao upomoć, bio je proglašen kraljem Sicilije. Mogli su i bez njega obaviti posao, ali neka, nije važno to, nego izdaja italijanskih pjesnika, koji su omanuli ne pristajući na stvaranje hvalospjeva solidno izvedenoj istrazi omraženih Anžuvinaca.
Jednako se desilo i u slučaju Bartolomejske noći: 24. 7. 1572. godine francuska kraljica Katarina Medici organizirala je istragu istaknutih hugenota (francuskih protestanata). Istragu su izvršili katolici, po naredbi njenog sina Karla IX., tadašnjeg kralja Francuske. Tako je pod krilaticom udri za krst, za obraz junački širom Francuske istrijebljeno blizu trideset hiljada Francuza lažne vjere – hugenota, odnosno protestanata.
I ova istraga je lijenošću francuskih katoličkih pjesnika ostala neopjevana i neproslavljena. A mogli su; mogli su tako generacije i generacije Francuza katolika napajati milinom veličanstvene pobjede.
Nisu nikakav pobjednički spjev spjevali, kažu – bio bi to pamflet!
Pa šta, ako bi bio pamflet! Naš Gorski vijenac jeste pamflet, i to vjersko-ideološki, ali je najveći! Najpoznatiji! Najprevođeniji! Pamfleti su inače efemerne kategorije, koje završavaju na sudu – ojađeni tuže autore, sud ih osudi i pamfleti idu u sudsku arhivu, što će reći u zaborav. Ali ne i naš Gorski vijenac. Njega silom zakona naši dekadentni režimi drže iznad vode, a dokad će ne znamo.
Kažete – Gorski vijenac nije književno djelo? Eee, nama bogomi jeste, i to najbolje! Evo vam nekoliko primjera gdje naši mudri književnici i istoričari, pripadnici raznih konfesija, potvrđuju (i negiraju) vaseljensku umjetničku vrijednost Gorskog vijenca:
Prvo: Andrej Nikolaidis
Na pitanje novinara da li je Gorski vijenac genocidno djelo, on odgovara:
„Nijedno umjetničko djelo ne može biti genocidno. Ukoliko jedno djelo poziva na direktnu akciju onda to nije umjetničko djelo nego pamflet.“
Može li se jasnije označiti literarna suština Gorskog vijenca – vallahi ne može.
Dlakocjepcima možda fali samo ono da Andrej bude direktan: „To je genocidni pamflet, bre, nijeste ćoravi!“
Ali od mladog pisca ne možete previše zahtijevati: kroz koju godinu ili deceniju Andrej će zagalamiti baš kao što maločas rekosmo.
Drugo: Miljenko Jergović
Jedan je od lauerata Njegoševe nagrade, sa rezignacijom i nerazumijevanjem komentariše za podgoričke medije neuspjeh da Crna Gora ustanovi Njegošev dan, kao omaž svom velikom pjesniku:
„Tvrditi za Njegoša da je ‘genocidan pjesnik’ besmisleno je. Onoliko koliko ‘genocida’ ima u Gorskom vijencu,“ napominje Jergović, „toliko, pa još tri puta više, ima ‘antisemitizma’ kod velikog Šekspira.“
Jerga je šampion među literatima u mlaćenju prazne slame: on uopštavanjem pokušava opravdati nešto što se nikako ne može opravdati: ako je veliki William Shakespeare veliki antisemit, zašto veliki Njegoš ne bi bio veliki islamofob!
Od Andreja možete očekivati da za koju deceniju zagalami na prosvjetne vlasti zbog širenja međuvjerske mržnje, ali od Jerge ama baš nikada. Njegova kičma je pak puuuno savitljivija od Andrejeve.
Treće: akademik prof. dr. Šerbo Rastoder
Naš popularni i vrhunski istoričar Šerbo naglašava da je Njegoševa estetika kao književnika nesporna, ali ne i njegova etika. Problem, prema riječima Rastodera, nije u Gorskom vijencu već u njegovoj upotrebi.
Dragi Šerbo, pobogu brate, đe može književnost biti sa naopakom estetikom a naoposlom etikom? Đe ove dvije kategorije mogu jedna bez druge u književnosti? Zar se može estetski finim stihovima opjevati srebrenički genocid, recimo? Može, ali ne u književnom smislu; za to su tu pamfleti. Kakvu estetiku, brate dragi, vidiš u stihu „Ko ne misli na Koran pljunuti“? Pa, ko pljuje na vjerske knjige, ili uopšte na knjige, čovječe mili? Niti na pamflete kulturan čovjek neće pljunuti, nikada. Kakvu estetiku vidiš u stihovima „Pij šerbeta iz čaše svečeve, al’ sjekiru čekaj među uši!“? Đe ti je estetika kod surovog drvosječe, koji sjekirom ušimice razbija glavu nedužnom čovjeku, dragi Šerbo?
Stariji sam od tebe, mogu ti dati par bratskih savjeta: napravi mentalni kvantni skok kod sebe, digni se sa emocionalnog na racionalni nivo, i vidjet ćeš da nema smisla da kao istoričar tumačiš književnost.
Sa emocionalne ravni ne vidiš problem u Gorskom vijencu, već u njegovoj upotrebi. Moj sljedeći bratski savjet ti je – razgovaraj sa prijateljima, profesoricama i profesorima književnosti. Oni se o Gorskom vijencu javno ne izjašnjavaju, jer čuvaju svoje zdravlje, familiju i posao (znaš, brate, đe žive i rade), ali u četiri oka će ti povjerljivo reći da problem leži upravo u Gorskom vijencu, jer da nije takav kakav je, ko bi ga mogao zloupotrijebiti?
Nemoj da se ljutiš na mene. Ne ljutim se ni ja na tebe, nikada.
VRH
