Cijeli niz javnih ličnosti u Crnoj Gori postali su meta srpskih nacionalista, ali hajmo pomenuti samo recentnije slučajeve: Tamara Nikčević, Samir Kadribašić, Adnan Čirgić i moja malenkost.
U Crnoj Gori policija saslušava naučnike i novinare zbog polemičkih tekstova i tvitova. Nakon Tamare Nikčević, u inspirativnom okruženju policijske stanice predavanje je dobio priliku da održi Adnan Čirgić, dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost.
Zašto je saslušan? Jer ga je prijavila Rajka Glušica, visoka funkcionerka vladajuće URA-e i predsjednica Upravnog odbora Univerziteta Crne Gore. I još jedna osoba, čije mi ime ne znači ništa a ne da mi se sad da guglam.
Dobro, ali zašto je saslušan? Zbog novinskih tekstova u kojima je polemisao sa Glušicom. Koja je tu polemiku doživjela kao maltretiranje, pa ustvrdila da je Čirgić zlostavlja sa „pozicije moći“. Ovdje je namjera da se Glušica ogrebe o #MeToo pokret očita, no stoga ne manje mizerna. Pritom, Glušica zaboravlja da je ona na poziciji moći – em je faca u vlasti, em je šefica Univerziteta Crne Gore. Ukratko, u poziciji je da utiče na to da Čirgić ostane bez posla, ili da fakultet koji vodi bude ugašen, na primjer. E, to je pozicija moći. I onda, povrh svega, Glušica Čirgića prijavi policiji zato što je „maltretirao“ u polemici. Rijetko kad je priznanje intelektualne insuficijencije bilo ovako očito a podmuklo.
Nije, rekoh, u „demokratskoj“ i „slobodnoj“ Crnoj Gori lahko biti lingvista ni novinar. A bogami ni imam.
Samir Kadribašić se u, kako se veli, žiži javnosti našao mimo svoje volje. Nakon Amfilohijevog trijumfa na crnogorskim parlamentarnim izborima, pobjednici su pokrenuli kampanju zastrašivanja Bošnjaka u Pljevljima. Kadribašić je bio imam Islamske zajednice u tom gradu. Nije pristao da odigra ulogu koju mu je odredila nova vlast: da bude uplašeni, „pošteni musliman“. Nije prihvatio Abazovićev narativ da Bošnjake u Pljevljima zastrašuje bivša vlast, dakle i Bošnjačka stranka – dakle sami sebe. Znate, kao ono kad ste sami sebe na Markalama?
Zabrinut za Crnu Goru
Kada je sve prošlo – do sljedećeg puta – Kadribašić je odselio u Podgoricu. Nastavio je iznositi istinu o onome što se dešavalo u Pljevljima. Nije se libio govoriti o onome što ga je, ne više kao imama, nego kao građanina, brinulo u Crnoj Gori.
Za to je nagrađen sa bezbroj internet-uvreda, od kojih ću ovdje izdvojiti jednu, naročito ogavnu. Neko lišen ukusa i obzira, a sa pristupom tastaturi, objavio je foto-montažu: Kadribašić stoji pred vratima džamije i drži svinjsku glavu. Šaljivdžija javnosti saopštava: „Šalje mi Samir Kardibašić (sic!) sliku veli dosta sam postio“. A neko ko sa autorom dijeli estetski i etički sistem u njihovom odsustvu, odgovara: „najjači si“ i reda smajlije, ko veli: plačem od smijeha.
U Crnoj Gori vam je danas ovako: glavni metod obračuna kleronacionalista i njihovih „zeleno-liberalnih“ pomagača je da sve one koji se protive njihovom ekološkom kleronacionalizmu proglase za – nacionaliste.
Tako sam nacionalista postao i ja. Ultranacionalistički provladin portal koji je, uzgred, po izvještaju State Departmenta pod punom kontrolom Moskve, nazove te „šovinistom“ i „antisrbinom“, na tom te portalu prozovu Andrej Sotonidis, to preuzmu vladini botovi pa to zavrte po internetu i – Voilà! Stvar završena.
Nacionalistom je proglašen i Kadribašić. Nacionalista je, jel’te, i Adnan Čirgić. Šta drugo i očekivati od čovjeka koji je doktorirao na temu „Govor podgoričkih Muslimana“. Šta očekivati od čovjeka koji se nije ispravno odredio prema turskom vaktu, čovjeku koji truje javnost jezikom „staropodgoričkih Turaka“? Šta drugo očekivati od muslimana koji se usudio da normira jezik Crnogorcima, umjesto da se taj posao, kao do sada, autsorsuje u Beograd?
Razotkrivanje ‘crnogorskog jezičkog nacionalizma’
Pored srpskih ultranacionalista, za pravljenje spiska „nacionalista“ zadužena je i fan baza Abazovićeve URA-e. Da vam ilustrujem kako to ide.
Funkcionerka URA-e prof Bečanović, koja skupa sa prof. Glušicom tako divno razotkriva „crnogorski jezički nacionalizam“, na orgazmički užitak i desne i lijeve i liberalne beogradske čaršije, gostuje na crnogorskom Javnom servisu pa o genocidu u Srebrenici veli ovako:
„Kada je u pitanju ta riječ genocid, ja nijesam iz struke koja može da utvrđuje to. Tamo se desio strašan zločin. Da li će to neko nazvati genocidom… Ja proučavam znakove. Znam šta znači oznaka a šta znači označeno. Vi možete nešto nazvati genocidom a da označeno ne odgovara toj oznaci koju ste upotrebili. Sudovi su o tome raspravljali i to je ono što kaže sud i kako on procijeni, jer postoje stepeni, valjda, baš ste mene našli, pošto je to pitanje baš za pravosudne organe…“
Šta reći: ko tebe genocidom, ti njega de Sosirom.
Ako bih ja sad, recimo, rekao kako odgovor prof. Bečanović na pitanje „bješe li ono u Srebrenici genocid?“ smatram pseudolingvističkim moralnim idiotizmom, pa dodam kako se u onome što je prof. Bečanović rekla ne zna gdje počinje borkinja protiv crnogorskog jezičkog nacionalizma a gdje završava Dragoslav Bokan, uslijedio bi odgovor: Nikolaidis instrumentalizuje Srebrenicu, jer o Srebrenici ne treba govoriti, to je stvar sudova. Našto kažem: ne treba govoriti, da se ne bi razgonila tanka magla koja treba da prikrije ko, kako i zašto vlada Crnom Gorom, u kojoj je negator genocida predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava, dok su oni koji dvije decenije pišu o genocidu nacional-šovinisti. Potom slijedi: Nikolaidis je čovjek bivšeg režima. Našto kažem: to je već tačno, u samo jednom smislu – da, ja mislim da je Tito bio Tito za Đukanovića, dok je Đukanović Tito za Zdravka i Dritana. Dakle: Đukanović je vlast oteo od boljih, a izgubio od gorih od sebe. Što znači da smatram kako se kratka i skromna istorija crnogorskog višepartijskog sistema može opisati ovako: sa goreg na još gore.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Andrej Nikolaidis je rođen 1974. godine u Sarajevu. Književnik je i kolumnista. Njegovi najvažniji romani su Mimesis, Sin, Dolazak i Mađarska rečenica. Sin je roman za koji je dobio nagradu Evropske unije za književnost. Za roman Odlaganje. Parezija dobio je crnogorsku državnu nagradu Miroslavljevo jevanđelje. Godine 2017. za roman Mađarska rečenica dobio je nagradu ‘Meša Selimović’ za najbolj roman na prostoru BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore. Njegovi romani prevedeni su na 14 svjetskih jezika. Živi u Ulcinju.
