U KOJOJ DRŽAVI I KOJEM DRUŠTVU TREBAJU BOŠNJACI IZ CRNE GORE DA OSTVARUJU SVOJA USTAVNA PRAVA?
Piše: Zaim Čelebić
Preliminarni rezultati popisa iz 2023. godine jasno govore: bosanski jezik je treći po broju govornika u Crnoj Gori, dok se više od pedeset hiljada građana izjasnilo kao Bošnjaci. I pored toga, ni minut programa na bosanskom jeziku ne postoji u okviru Javnog servisa RTCG, medijske institucije koju finansiraju svi građani, bez izuzetka.
Bosanski jezik, kojim govori značajan broj građana Crne Gore, kako oni koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci, tako i drugi, još uvijek nema ni minimalni program na javnom servisu. Iako Ustav garantuje informisanje na maternjem jeziku (čl. 79), i iako Zakoni o RTCG-u i o manjinskim pravima eksplicitno upućuju na obavezu sadržaja na jezicima manjina, bosanski ostaje nevidljiv u najvažnijoj javnoj informativno-kulturnoj platformi države.
Ova zapanjujuća disproporcija nije puka slučajnost, niti tehnička greška. To je ogledalo sistemskog zanemarivanja koje traje decenijama. To je tiha, ali istrajna negacija identiteta kroz odsustvo institucionalne vidljivosti.
U čemu je problem? U sredstvima? U tehničkoj opremi? Ne. Problem je u volji. U ignorisanju. U selektivnoj primjeni standarda. I, što je najgore, u unutrašnjoj opstrukciji onih koji su imenovani da čuvaju, a ne da potiru, kulturni interes zajednice koju predstavljaju.
Vrijeme revizionista i dužnost otpora
Ovo se dešava u trenutku kada se, širom regiona, vodi tiha ali uporna borba za reviziju istine. Umjesto priznanja zločina – negiranje ili veličanje. Umjesto očuvanja jezika – njegovo potiskivanje. Umjesto suživota – tiha asimilacija. I dok se nacionalizam oblači u odijelo pragmatizma, a šovinizam u kostim ekspertske neutralnosti, javne institucije postaju poligon za normalizaciju isključivosti.
U takvom kontekstu, zahtjev za bosansku redakciju nije samo programsko pitanje – to je pitanje otpora zaboravu, otpora izbrisanosti. Jer ono što nema jezik – nema ni pamćenje. A ono što nema pamćenje, jednostavno ne postoji.
Između sistema i čovjeka: ko brani kulturu?
Dok Bošnjačko vijeće ćuti, a njegov predsjednik saopštava da “nije sve tako jednostavno”, građanin bez mandata nudi na Savjet RTCG adresiran precizno sročen, pravno argumentovan, tehnički razrađen i kulturno promišljen zahtjev. Uz zahtjev i kompletnu programsku šemu, kadrovsku strukturu, edukativnu logiku i stratešku vrijednost.
I šta onda ostaje instituciji? Da odluči hoće li služiti narodu – ili kalkulaciji ličnog komfora. Hoće li njegovati raznolikost – ili nastaviti da je prećutno eliminiše. Hoće li javni servis ostati servis svih građana – ili samo odabranih.
POZIV NA SAVJEST
Ovaj javni istup treba čitati ne samo kao reakciju na jednu institucionalnu izdaju, već kao poziv svim slobodnim intelektualcima, organizacijama i pojedincima da dignu glas. Da zahtjev ne postane izuzetak već pravilo. Da se bošnjački kulturni prostor ne zgušnjava u na privatne portale i produkciju, već da bude prisutan tamo gdje pripada, u javnom, legitimnom, pluralnom prostoru Crne Gore.
Jer jezik nije luksuz. On je domovina duha. I zato, ako ne govorimo na svom jeziku, govore drugi o nama. A kad drugi govore o nama, nerijetko nas brišu. U takvom ambijentu, gdje brojevi ne proizvode odgovornost, gdje priznati jezik ne dobija javni prostor, svaki glas koji ustane u odbranu prava postaje glas zajedničke savjesti.
Zato je zahtjev za formiranje redakcije na bosanskom jeziku pri RTCG-u više od inicijative. On je moralni imperativ, pravna obaveza i kulturna nužnost. Jer ako ni nakon zvaničnih podataka iz Popisa, bošnjački narod ne dobije osnovni okvir za informisanje i izražavanje na maternjem jeziku, postavlja se pitanje: ako ne u Crnoj Gori, u kojoj državi i kojem društvu Bošnjaci to pravo mogu ostvariti?
