Islamski kulturni centar Podgorica

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

 

POLITIČKO DJELOVANJE SPC-A PROTIV NEZAVISNOSTI I SUVERENITETA CRNE GORE

U Crnoj Gori Srpska pravoslavna crkva (SPC) faktor je koji izaziva političko sukobljavanje. Sama sebe vidi kao neprikosnoven politički autoritet pa se “stavlja iznad države Crne Gore ne priznajući njenu suverenost i nezavisnost”. Ugrožava mir i sigurnost u lokalnim i regionalnim okvirima. Za razliku od ostalih vjerskih zajednica, odbacuje da se propisno registrira u nadležnim državnim organima Crne Gore. Zato što ne priznaje nezavisnost Crne Gore, s njom SPC nema niti želi ugovor o međusobnim odnosima kao što ga imaju ostale vjerske zajednice. Patrijarh SPC-a Irinej i mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović ponašaju se kao da su “službenici” režima u Beogradu, a politički i državni lideri ponašaju se kao da su službenici SPC-a. Patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i njihovi sljedbenici najradikalniji su u zahtjevima za ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore.

Zloupotrebom vjerskih osjećanja SPC u Crnoj Gori djeluje po dogovoru i koordinirano s vladajućim liderima i političkim faktorima u Srbiji. Oni, na velikosrpskim, četničkim ideološkim i političkim osnovama, negiraju posebnost crnogorske države, nacije i jezika, te se suprotstavljaju integraciji Crne Gore u EU i NATO. Takvom ideologijom i politikom, po ocjeni crnogorskog pisca Milorada Popovića, “devedesetih godina gurnuli” su Crnu Goru “u jedan sramni rat za ostvarenje velikosrpskog interesa”, dok u aktuelno vrijeme sataniziraju Crnogorce “onako kako su devedesetih satanizirali Albance, Slovence, Hrvate i Bošnjake”.

Zalaganje za retrogradne antievropske ideje SPC u Crnoj Gori maskira propagandnim obmanama da se zalaže za duhovnu obnovu i da se bori protiv “nacizma, fašizma, komunizma”. Nezavisnost Crne Gore, nacionalna, jezička i ukupna kulturna posebnost Crnogoraca jesu glavne mete propagande i drugih oblika subverzije od SPC-a. Lidere i političke subjekte u Podgorici SPC optužuje da su izglasavanjem nezavisnosti Crne Gore, crnogorskim priznavanjem Kosova, osnivanjem Crnogorske pravoslavne crkve i uvođenjem sankcija Rusiji počinili “izdaju Crne Gore”. U propagiranju tih stavova ističu se patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i protojerej Velibor Džomić.

NEPRIJATELJSKI ODNOS PREMA “CRNOGORSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI”

Protiv miješanja SPC-a u politički život Crne Gore u Srbiji djeluju slabo utjecajne liberalne stranke, njihovi lideri i nezavisni intelektualci. Malobrojni i slabo organizirani ukazuju da je iluzorno očekivati ponovno ujedinjenje Srbije i Crne Gore u jednu državu. Ističu da vladajući režim u Beogradu treba priznati realnost da su Srbija i Crna Gore odvojene, nezavisne države. Ipak, sredinom januara 2020. godine 800 “slobodnomislećih” ljudi, okupljenih oko Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije, potpisali su apel za osudu ugrožavanja mira, teritorijalnog integriteta, ustavnog poretka, vladavine zakona, jednakosti građana i ravnopravnosti vjerskih zajednica i crkava u Crnoj Gori. Apelom je ukazano da je, usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti, Crna Gora u potpunosti zaokružila svoj državnopravni okvir, protiv koga su iste one snage koje su devedesetih godina, provodeći politiku Beograda, izvršile zločine genocida i etničkog čišćenja.

Po ocjeni nestranačkog udruženja “Crnogorski pokret”, patrijarh Irinej, mitropolit Amfilohije i protojerej Džombić, na čelu brojnih sveštenika, neprijateljski se odnose prema obnovi i djelovanju “Crnogorske pravoslavne crkve” (CPC), prema nezavisnosti Crne Gore, nacionalnoj, jezičkoj i ukupnoj kulturalnoj posebnosti Crnogoraca. Koristeći jezik mržnje, sveštena elita SPC-a pogrdno propagira o “Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi” i njenom mitropolitu Mihailu. Promoviraju zločinačke organizacije iz Drugog svjetskog rata, veličaju saradnike fašista, podstiču i šire mržnju prema antifašističkom oslobodilačkom pokretu, produbljujući međunacionalne podjele, sukobe i netrpeljivost. Širom Crne Gore SPC u manastirima i crkvama “služi pomen četničkom komandantu Dragoljubu Mihailoviću i poginulim pripadnicima njegove vojske” u Drugom svjetskom ratu, posebno povodom 17. jula, dana izvršenja presude strijeljanja Mihailovića.

Radi takvih djela, protiv mitropolita Amfilohija “Crnogorski pokret” podnio je krivičnu prijavu. Sredinom septembra 2019. godine posebnu krivičnu prijavu “Crnogorski pokret” podnio je protiv Organizacionog odbora za obilježavanje 800 godina autokefalnosti SPC-a, s mitropolitiom Amfilohijem na čelu, optužujući ih da djeluju protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore, te da šire rasnu i vjersku mržnju i netrpeljivost.

SPC CRNU GORU UPOREĐUJE S NDH

Politički faktori i lideri nezavisne Crne Gore poduzimaju mjere da se zaustave aktivnosti putem kojih sveštenstvo SPC-a rehabilitira četničke vođe, ratne zločince u Drugom svjetskom ratu. Vlada u Podgorici predložila je zakon kojim se zabranjuje da sveštenici SPC-a održavaju “parastose” osuđenima za ratne zločine izvršene u Drugom svjetskom ratu i ratovima na Balkanu u periodu od 1991. do 1999. godine. Suprotstavljanje tim aktivnostima SPC-a vlast Crne Gore tretira svojom antifašističkom obavezom.

Patrijarh srpski Irinej glavni je ideolog propagande protiv vlasti u Crnoj Gori na čelu s Đukanovićem. Tu vlast on optužuje da je odgovorna za, navodno, ugrožen položaj Srba u Crnoj Gori. Krajem jula 2018. godine patrijarh Irinej rekao je da on težak, mučenički položaj Srba u Crnoj Gori “upoređuje sa položajem Srba u Hrvatskoj u doba NDH. Neprijateljstvo u Crnoj Gori nije kao ono koje je bilo kod ustaša, ali mržnja u narodu postoji”. Ovu izjavu podržao je mitropolit Amfilohije, optužujući “bezbožničku” crnogorsku vlast, “Brozove đake” na čelu s Đukanovićem, da “stvaraju svoju crkvu”. Patrijarh Irinej odbio je zahtjev predsjednika Đukanovića da demantira svoju naprijed citiranu izjavu i da se zbog te izjave izvini crnogorskom narodu.

Predsjednika Crne Gore Đukanovića i njegove sljedbenike SPC je proglasila izdajnicima. Mitropolit Amfilohije rekao je da je Đukanović, “u borbi protiv Rusije, postao igračka u rukama zapadnoevropske, američke i NATO imperije”, na šta je Đukanović odgovorio konstatacijom da “SPC proglašava izdajnikom svakog ko nije slijepi poslušnik interesa ruskog imperijalizma, velikosrpskog nacionalizma i agresivnog svetosavlja koji promoviše SPC. (…) Izdajnikom čega? Izdajnikom njihovih interesa. Da, taj sam.”

AUTOKEFALNOST CRNOGORSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Crnogorska pravoslavna crkva (CPC), utemeljena 1485. godine, ukinuta je dekretom 1920. godine, dakle, ubrzo nakon što je 1918. godine nastala Kraljevina Jugoslavija, s posljedicom nestanka nezavisne države Crne Gore. Brojni dokumenti dokazuju da je CPC postojala i djelovala samostalno, autokefalno. Imala je dvije oblasti: Cetinjsku arhiepioskopiju i Zahumsko-rašku eparhiju. Dakle, nije bila pod kontrolom ni carigradskog patrijarha ni bilo kog drugog izvanjskog crkvenog poglavara. Imala je svoju upravu, na osnovu Ustava Svetog sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, u čijem članu 1. stoji da je to “autokefalna pravoslavna mitropolija u Knjaževini Crnoj Gori”. Velikosrpska ideologija i politika ukinula je i nezavisnost Crne Gore i postojanje CPC. Prema tome, obnova nezavisnosti Crne Gore podrazumijevala je i obnovu raznih crnogorskih nacionalnih institucija, među kojima i CPC.

Nakon što je, po rezultatima referenduma od 21. maja 2006. godine, Crna Gora stekla nezavisnost, SPC se eksponira kao čuvar velikosrpskih ideja i institucija u Crnoj Gori. Podrivajući ustavni poredak Crne Gore po diktatu patrijarha Irineja i vladajućih državnih autoriteta iz Beograda, SPC želi održati vjerski monopol, ometajući da se na osnovama evropskih vrijednosti uspostavi pravni poredak u Crnoj Gori. Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović rekao je: “Srpska pravoslavna crkva se služi da bi čuvala infrastrukturu velike Srbije u koju vjeruju. Vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te greške i do potrebe da se opet okrenemo izgradnji velike Srbije…”

Takva usmjerenost SPC-a, dodatno opravdava da se učvrsti povratak autokefalnosti CPC. U tom smislu, značajno je osnivanje Odbora za obnovu CPC, 1990. godine. Na čelu pokreta za obnovu CPC-a bio je vladika Antonije, a nakon njegove smrti 1996. godine, naslijedio ga vladika Mihailo Dedejić, aktuleni mitropolit CPC-a.

Predsjednik Crne Gore Milo Đukanović inicirao je da se u Crnoj Gori formira pravoslavna crkva bez nacionalnog predznaka, smatrajući da je to najbolji put rješavanja crkvenog pitanja u Crnoj Gori, na šta je reagirao mitropolit Amfilohije govoreći. “Besmisleno je govoriti o formiranju pravoslavne crkve u Crnoj Gori. O tome mogu govoriti samo nekršteni i ljudi za koje je crkva istom što i partija ili nevladina organizacija.”

I RUSIJA POTKOPAVA DRŽAVU CRNU GORU

Krajem juna 2019. godine vaseljenski patrijarh Vartolomej u pismu za predsjednika Crne Gore Milu Đukanovića izrazio je negodovanje što je Vlada Crne Gore usvojila Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim se regulira da crkvena i manastirska imovina bude vlasništvo države, te da ga čudi što je predsjednik Đukanović podržao “stvaranje” Crnogorske pravoslavne crkve. U istom pismu patrijarh Vartolomej tvrdio je da Crnogorska pravoslavna crkva nikad nije bila autokefalna, da on ne priznaje “antikanonsku tvorevinu” Crnogorsku pravoslavnu crkvu pod Mirašem Dedeićem, već da na teritoriji Crne Gore priznaje samo mitropolita Srpske pravoslavne crkve Amfilohija.

Moskovska patrijaršija podržala je zahtjeve i aktivnosti SPC-a protiv donesenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. U okviru te podrške, molitveni skup SPC-a u Podgorici 29. februara 2020. godine predvodio je Onufrije, mitropolit Ukrajinske pravoslavne crkve, koja pripada Moskovskoj patrijaršiji, što indicira da se Rusija, skupa sa Srbijom i crkvenim institucijama, angažira s ciljem potkopavanja države Crne Gore. Zanimljivo je što je vaseljenski patrijarh Vartolomej 2019, protivno Moskvi, priznao autokefalnost Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi, a ne i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi.

SUKOBI TOKOM PROCEDURE PREDLAGANJA I USVAJANJA ZAKONA

Od 2015. godine u Crnoj Gori aktuelan je Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Iako je Vlada Crne Gore pokušavala da u pripremu tog zakona uključi predstavnike SPC-a, oni su odbacivali saradnju s nadležnim ministarstvom.

Sredinom 2019. godine Vlada Crne Gore usvojila je Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti, kojim se mijenja važeći zakon iz 1997. godine. Po tom Prijedlogu, sve vjerske zajednice, uključujući i SPC, trebaju dokazati da su prije 1918. godine bile vlasnice imovine koja je predmet predloženog zakona.

Nakon vladinog usvajanja, tekst Prijedloga zakona dostavljen je Venecijanskoj komisiji radi dobijanja neovisnog mišljenja. Ministar vanjskih poslova Crne Gore Srđan Darmanović obavijestio je javnost da je “Venecijanska komisija ocijenila da je Prijedlog zakona korak naprijed ka modernizaciji zakonskog okvira za uređenje statusa vjerskih zajednica”.

Po Prijedlogu tog zakona, Crna Gora planira utvrditi koja je imovina što koriste vjerske zajednice, uključujući i SPC, vlasništvo države Crne Gore. U slučajevima gdje se dokaže da su džamije, sinagoge, katedrale, crkve i manastiri imovina Crne Gore vjerske zajednice neće biti spriječene da i dalje koriste tu imovinu. Po tom zakonu, u vlasništvu države Crne Gore bit će svi objekti za koje vjerske zajednice ne mogu dokazati da su njihovo vlasništvo. Prijedlogu tog zakona usprotivila se SPC, propagirajući da vlast Podgorice ugrožava “srpske svetinje”.

Ustvari, svi vjerski objekti koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njene nezavisnosti i pripajanja Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine, a koji nisu na odgovarajući način prešli u svojinu neke vjerske zajednice, bit će prepoznati kao imovina države Crne Gore, koja je 2006. godine povratila izgubljenu nezavisnost 1918. godine. Putem ukidanja nezavisnosti Crne Gore 1918. godine Srbija je praktički “otela” imovinu Crne Gore, pa je logično da povratak nezavisnosti Crnoj Gori podrazumijeva i povratak njene “otete” imovine.

Nakon što je Vlada usvojila Prijedlog zakona o vjerskim slobodama, intenzivirani su i zaoštravani sukobi crnogorske vlasti i SPC-a, te između Srbije i Crne Gore. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da predloženi zakon proizvodi “dodatnu zlu krv i sukobe na relaciji Srbija – Crna Gora”, te moli vlasti u Crnoj Gori da ne podrže predloženi zakon. Slično je reagirao i srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić. Ministar u Vladi Srbije Nenad Popović rekao je da je Đukanović “najveći zlotvor srpskog naroda. Zabada nož u leđa Srbiji i Srbima, podržavajući uvijek i na svakom mjestu njene neprijatelje”: “Ako Skupština Crne Gore donese predloženi zakon, Srbija mora da prekine odnose sa Crnom Gorom, protjera njenog ambasadora iz Beograda, a Milu Đukanovića i sve članove Vlade Crne Gore proglasi nepoželjnim osobama u Srbiji.”

Srpski patrijarh Irinej rekao je: “Milo Đukanović čini ono što nisu ni Turci činili. Turci nisu atakovali na crkvenu imovinu. To nisu činili ni komunisti. Ono što sada čini predsjednik Crne Gore to je ono što, vjerujem, izaziva čuđenje čitavog svijeta.”

Važno je zapaziti da su od 2015. do 2020. godine, u vezi s Prijedlogom zakona o slobodi vjeroispovijesti, stil i sadržaji prijetnji od velikosrpskih ekstremista protiv lidera i političkih faktora koji se zalažu za nezavisnost Crne Gore isti kao što su bili sadržaji i stil prijetnji od zločinca Radovana Karadžića protiv lidera i političkih faktora koji su se “devedesetih godina” zalagali za nezavisnost BiH. Ustvari, visok je stepen podudarnosti stila i sadržaja općepoznate izjave zločinca Karadžića pred Skupštinom RBiH 14. oktobra 1991. godine, kada je zaprijetio muslimanima (Bošnjacima) u BiH nestankom, i izjave četničkog vojvode Andrije Mandića pred Skupštinom Crne Gore: “Nemojte da idemo ovim putem jer ćemo ući u ono o čemu piše Gorski vijenac. Nemojte ići tim putem jer će se desiti strašne stvari u Crnoj Gori, koje mi ne želimo da se dese. Više oružja ima zakopanog u Crnoj Gori nego što ima u svim vojnim i policijskim magacinima.” Dakle, četnički vojvoda Mandić, skrivenim oružjem po Crnoj Gori, prijeti legalnoj crnogorskoj vlasti, vojsci i policiji, što sugerira zaključak da on zna za postojanje i djelovanje paravojnih formacija kojima pripada “zakopano oružje”, jer ne može zakopano oružje bez vojnih jedinica pobijediti crnogorsku vojsku, policiju i NATO, čiji je član Crna Gora, kako proizlazi iz prijetnje četničkog vojvode Mandića.

Istaknuti velikosrpski ideolozi i historičari propagiraju da težnjom za povratak imovine koju koristi SPC Crna Gora radi u korist Kosova, jer će nakon povratka imovine nezavisnoj Crnoj Gori SPC morati vratiti imovinu i nezavisnom Kosovu.

Zbog predloženog zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori, vladajući lideri i politički faktori iz Beograda oštro osuđuju Vladu Crne Gore, iako sličan zakon ima Srbija, odnosno iako je država Srbija vlasnik crkvenih i manastirskih objekata i druge imovine u Srbiji. Također, imovina SPC-a u Hrvatskoj vlasništvo je države Hrvatske. Zato se postavlja pitanje: Zašto to isto Srbija osporava Crnoj Gori?

Citirani stavovi zvaničnika Srbije i četničkog vojvode Mandića izraz su ideologije i politike po kojoj je, kako propagiraju, Crna Gora “klasična srpska država”. U težnjama da ujedini sve “srpske zemlje” u jednu srpsku državu u kojoj će živjeti samo Srbi, vladajući lideri i politički subjekti Srbije grade takozvani “srpski kulturni prostor” koji treba da bude kompenzacija velikoj Srbiji, dok se ponovno sve srpske zemlje ne ujedine u jednu srpsku državu. Zbog takvih stavova, Srbija ima loše odnose sa svim susjednim zemljama.

ESKALACIJA SUKOBA

Vlada Crne Gore zalagala se za dijalog s predstavnicima SPC-a kako bi se došlo do zajedničkih stavova o Prijedlogu zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori. Premijer Duško Marković obavještavao je javnost da razgovori ne daju rezultate, te da će nakon što se iscrpe mogućnosti za dogovor Vlada proslijediti svoj prijedlog tog zakona u skupštinsku proceduru, što se i dogodilo.

Sukobi su eskalirali pred kraj decembra 2019. godine. Zakonodavni odbor Skupštine Crne Gore 24. decembra 2019. godine je većinom 5–2 podržao Prijedlog zakona, jer u njemu ne postoji ni jedna odredba koja bilo koju od vjerskih zajednica stavlja u podređen položaj, a odredbe zakona jednako važe za sve vjerske institucije.

Tim povodom “nekoliko stotina episkopa, sveštenika i monaha Mitropolije crnogorsko-primorske tražilo je na skupu ispred Skupštine Crne Gore povlačenje zakona”, a mitropolit Amfilohije isticao je da neće dozvoliti “otimanje crkvene imovine”, te je pozvao poslanike da ne glasaju za taj zakon.

Skupština Crne Gore 26. decembra 2019. godine razmatrala je Prijedlog zakona o slobodi vjeroispovijesti. Opozicijski, velikosrpski Demokratski front uložio je 270 amandmana na taj Prijedlog, jer je, navodno, neustavan, diskriminatorski pa je zatražio da bude povučen iz skupštinske procedure. Odgovor vladajućih stranaka bio je da neće povući Prijedlog jer je “usklađen s međunarodnim standardima i preporukama Venecijanske komisije”. Pružajući otpor usvajanju Prijedloga zakona o slobodi vjeroispovijesti, opozicijski Demokratski front organizirao je demonstracije. Pozvao je Srbe da ne dolaze u Podgoricu već da blokiraju sve gradove u Crnoj Gori. Nastala je kritična situacija jer su postavljanjem barikada blokirani prilazi Herceg-Novom, Budvi, Baru, Beranama, Bijelom Polju, Mojkovcu, Mostu na Tari, Zeti… Tada je premijer Duško Marković naredio da policija ne smije primjenjivati silu prema demonstrantima. Blokada svih gradova u Crnoj Gori podsjećala je na predratnu takozvanu “balvan-revoluciju”, kada su četničke paravojne formacije na putevima širom bivše SFRJ, a posebno u Hrvatskoj i BiH, postavljale barikade na putevima.

Za Zakon o slobodi vjeroispovijesti 27. decembra 2019. godine glasalo je 45 poslanika Demokratske partije socijalista, Socijaldemokrata, Liberalne partije, Bošnjačke stranke, Hrvatske građanske inicijative, Albanske koalicije Force i Socijaldemokratske partije. Usvojeni Zakon predsjednik Crne Gore Milo Đukanović potpisao je 28. decembra 2019. godine. Pored toga što garantira slobode građanima koji vjeroispovijedaju i onima koji nisu vjernici, Zakonom se utvrđuju imovinska prava nad vjerskim objektima i omogućava finansiranje vjerskih zajednica iz budžeta. Da li slučajno ili ne, Zakon je stupio na snagu na pravoslavni Božić, 7. januara 2020. godine.

Tokom zasjedanja Skupštine, kad je izglasan Zakon, nasiljem su reagirali poslanici Demokratskog fronta. Psovali su i bacali predmete na poslanike koji su glasali za Zakon. Policija je uhapsila 22 osobe, među kojima su bili svih 18 poslanika DF-a. Andrija Mandić, Milan Knežević i Milun Zogović, ekstremisti DF-a, sankcionirani su trodnevnim pritvorom. Oni su zahtijevali da se usvojeni Zakon ponovo vrati u skupštinsku proceduru jer je usmjeren protiv pravoslavlja i da mu se protive “Srbi od Kumanova do Banje Luke i od Subotice do Herceg-Novog”.

Odmah nakon usvajanja Zakona, zahtijevajući da se isti povuče, u narednim mjesecima, dva puta sedmično – četvrtkom i nedjeljom, širom Crne Gore uslijedili su protesti (litije) pod kontrolom ekstremista iz SPC-a i opozicijskog DF-a na čelu s četničkim vojvodom Andrijom Mandićem. To su najmasovniji protesti u historiji Crne Gore. Organi sigurnosti Crne Gore pokazali su sposobnost da kontroliraju situaciju, da zaštite javni red, mir i ustavni poredak.

Možda usvajanje Zakona kojim se regulira da vjerski objekti, ako su prije ukidanja nezavisnosti Crne Gore 1918. godine bili u državnom vlasništvu, za SPC, državni i politički vrh Srbije nije problem u onim dimenzijama kako se ispoljava, već da upornost, intenzitet i odlučnost protiv tog Zakona određuje bojazan da će Priština donijeti sličan zakon za vjerske objekte na Kosovu.

Povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti odnosi između Srbije i Crne Gore dodatno su pogoršani. Prvih dana nove, 2020. godine, umjesto da dođe u zvaničnu državnu posjetu Podgorici i tako u vezi s usvojenim Zakonom podrži nezavisnost Crne Gore, pod utjecajem patrijarha Irineja, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će za Badnjak “privatno” otići u crnogorski gradić Pljevlja i Mileševsku eparhiju, čime bi, na štetu mira, sigurnosti i nezavisnosti Crne Gore, podržao crkvene ekstremiste povezane s ekstremistima opozicijskog DF-a. Cijeneći reagiranja državnih i političkih predstavnika Crne Gore, Vučić je zaključio da bi ta njegova “privatna” posjeta imala karakter grubog miješanja u unutarnja pitanja Crne Gore, pa je odustao od posjete, rekavši: “Donio sam tu odluku jer sam siguran da bi bilo izazivanja sukoba, a ja neću sukobe.”

Iz Beograda cjelokupna crkvena i politička kampanja protiv crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti putem propagande opravdavana je kao da je to briga za očuvanje srpskog naroda i njegovih svetinja u Crnoj Gori. Vjerovatno je da će kad-tad najutjecajniji SPC-ovi, državni i politički autoriteti u Beogradu shvatiti da su izabrali loš način brige za “čuvanje” srpskog naroda i njegovih svetinja u Crnoj Gori. Izvjesno je da će se takvo njihovo djelovanje pokazati kao ugrožavanje srpskog naroda. Huškanje Srba protiv nezavisnosti i suverenosti Crne Gore ispoljene putem demokratske procedure u donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti najlošiji je mogući način beogradske brige za Srbe u Crnoj Gori, samim tim što nema nikakvog osnova za njihovu tezu da su Srbi u Crnoj Gori izloženi asimilaciji, odnosno da su ugroženi isto kao u Hrvatskoj za vrijeme NDH, kako je to ocijenio patrijarh Irinej.

Zanimljivo je što crkvena, državna i stranačka propaganda iz Beograda paušalno ističe da je srpski narod u Crnoj Gori izložen “mukama”, za šta se ne navodi ni jedna činjenica koja bi značila da vlast Podgorice organizira mučenje Srba. Propagiraju da brane srpsku slobodu, iako u Crnoj Gori njima niko ne ugrožava slobodu. Ustvari, bilo bi važnije da crkveni i državni autoriteti iz Beograda odustanu od politike kojom huškaju Srbe i njihove razne institucije da ugrožavaju druge narode i države. Umjesto što se kroz beogradsku propagandu problematizira ugroženost Srba koja ne postoji, nužno je usmjeriti pažnju na problem postojeće ugroženosti Crnogoraca – građana Srbije, što indicira prijetnja Crnogorcima u Srbiji koju je povodom usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti ispoljio ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić, rekavši: “Onaj (Crnogorac u Srbiji, op. a.) koji je sve što ima stekao u Srbiji ima obavezu da ne ćuti bar o ovom pitanju (o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti, op. a.), a oni koji podržavaju crnogorski režim po ovom pitanju bore se protiv srpskog naroda, mislim da je veliko pitanje da li dalje treba da imaju srpsko državljanstvo.” Iz ove Dačićeve prijeteće izjave sugerira se pitanje: Kako bi Beograd reagirao ako bi zvaničnik Podgorice rekao da Srbima državljanima Crne Gore, ako podržavaju režim u Beogradu, treba oduzeti državljanstvo Crne Gore?

Iz Beograda krajem januara 2020. godine pokrenuta je žalba Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, sa zahtjevom da se Vladi u Podgorici zabrani provođenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Evropski sud odbacio je odnosnu žalbu i zahtjeve iz Beograda.

REAGIRANJA IZ BH. ENTITETA RS

Povodom izglasavanja crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti član Predsjedništva BiH iz reda Srba Milorad Dodik, partner u velikosrpskom ekstremizmu četničkom vojvodi i lideru DF-a Andriji Mandiću, rekao je da taj Zakon ne “služi na čast državi Crnoj Gori, koja govori da se bori za prava svih svojih građana”. I u drugim je prilikama Dodik ispoljavao podršku zahtjevima SPC‑a na štetu nezavisnosti Crne Gore. Pozivao je Srbe da “stanu” protiv “skrnavljenja” prava SPC-a u Crnoj Gori. Među nekoliko hiljada osoba koje su potpisale apel – zahtjev da se “obustavi anticrkvena, anticivilizacijska” praksa u Crnoj Gori – bili su brojni intelektualci sljedbenici Dodika iz bh. entiteta RS-a. Početkom februara 2020. godine, pod utjecajem Dodika i vladajuće stranke, i opozicija je prihvatila inicijativu da se predsjednik Crne Gore Milo Đukanović proglasi nepoželjnom osobom u Banjoj Luci, te da na taj način podrži Srbe u Crnoj Gori.

Sredinom februara 2020. godine Skupština bh. entiteta RS-a imala je na dnevnom redu raspravu o položaju Srba u Crnoj Gori. Poslanici su izrazili zabrinutost za težak položaj i kršenje osnovnih prava Srba u Crnoj Gori. U ulozi člana Predsjedništva BiH iz reda Srba Dodik je odbio posjetu BiH od predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, ali je u tome preglasan od članova iz reda Bošnjaka i reda Hrvata. Pošto je preglasan, to je pitanje Dodik proglasio vitalnim nacionalnim interesom o čemu je raspravljala entitetska skupština, koja je podržala Dodika u pogledu odbacivanja Đukanovićeve posjete.

Pri tome treba imati u vidu da je vojvoda Mandić, zbog podrške usvajanju Zakona koju su dali poslanici Bošnjačke stranke u Crnoj Gori, muslimanima upućivao opasne prijetnje, zbog kojih je reagirao Rijaset Islamske zajednice u BiH.

Iz BiH SPC je podržala SPC u Crnoj Gori. Početkom marta 2020. godine u Mostaru je organizirana “litija” s koje je data podrška SPC-u, sveštenicima i pravoslavnim vjernicima u Crnoj Gori u njihovim zahtjevima za povlačenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti.

stav.ba