Negiranje zločina nije puka provokacija nego direktan udar na dostojanstvo žrtava i na samu mogućnost suočavanja s prošlošću. Društvo koje pristaje na takvo ponašanje šalje poruku da istina nije važna, a da su presude međunarodnih sudova tek mrtvo slovo na papiru.
Autor: E. L.
Uposlenik u Državnom tužilaštvu podnio je prijavu protiv Damira Došena, osuđenog u Haškom tribunalu na pet godina zatvora za zločine u Prijedoru 1992., zbog komentara na društvenoj mreži Facebook kojim je vrijeđao žrtve i negirao da su u ovom gradu postojale bijele trake, potvrđeno je Detektoru iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine.
Iz Tužilaštva su podsjetili da su krajem maja zaprimili prijavu za izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, kao i vrijeđanje žrtava ratnih zločina na području Prijedora, a putem objava na društvenim mrežama. Prijava je podnesena, kako navode, od predstavnika udruženja žrtava s tog područja, a u skladu sa procedurom dodijeljena je u rad postupajućoj tužiteljici.
Također su pojasnili da su dodatno zaprimljena još dva podneska – jedan od udruženja žrtava i jedan od zaposlenog u Tužilaštvu, koji je i građanin se tog područja, a koji se odnose na isti događaj i koji su uloženi u navedeni predmet koji je već u radu.
Na Facebook profilu izvjesnog Deana Dekija, ispod objave o Prijedoru, na jedan od komentara korisnik profila Damir Kain Došen odgovorio je da su “bijele trake izmišljene”, te Bošnjake nazivao pogrdnim imenima.
“Bijele trake ste izmislili kao i sve laži koje ste izgovorili i dan-danas ponavljate kao papagaji, priložite bar jedan, bilo kakav dokaz o bijelim trakama… nema, jer niste nosili bijele trake. Sami ste sebi učinili to zadovoljstvo da vas pohapse i pritvore u tvornicu keramičkih pločica zbog masovnog učešća u napadima na srpsku vojsku i policiju”, navodi se u Facebook komentaru u kojem se masovne grobnice porede sa septičkom jamom.
Kada je pred Haškim tribunalom u oktobru 2001. godine priznao krivicu za progon kao zločin protiv čovječnosti i izgovarao riječi kajanja zbog patnje logoraša Keraterma i njihovih porodica, Damir Došen ostavio je utisak čovjeka koji je barem djelimično shvatio težinu onoga što se dogodilo u Prijedoru 1992. godine. Danas, više od dvije decenije kasnije, njegove javne objave otvaraju pitanje da li je to pokajanje ikada bilo iskreno ili je predstavljalo tek dio strategije za blažu kaznu.
Negiranje činjenica utvrđenih pred međunarodnim sudovima, ismijavanje i vrijeđanje žrtava te relativizacija progona kojem su bili izloženi Bošnjaci i Hrvati Prijedora nisu samo politički ili ideološki stavovi. To je nastavak nasilja drugim sredstvima. Kada osuđeni ratni zločinac negira ili umanjuje zločine, on simbolično ponovo napada one koji su preživjeli logore, izgubili članove porodice ili još tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih.
Takvo ponašanje predstavlja svojevrsno drugo ubijanje žrtava – ne fizičko, nego moralno i ljudsko. Ono nastoji izbrisati njihovu patnju, obesmisliti njihova svjedočenja i pretvoriti historijski utvrđene činjenice u predmet poruge. Posebno je teško kada to dolazi od osobe koja je vlastitu odgovornost za te zločine već priznala pred najvišom međunarodnom sudskom instancom.
Prijedor je mjesto u kojem je ubijeno 3.176 civila među kojima 102 djece, hiljade ljudi prošle su kroz logore, gdje su porodice uništene, a cijele zajednice protjerane. Konkretno, kroz logor Keraterm u kojem je Došen bio stražar prošlo je više od 3.000 ljudi, dok 371 logoraš nije preživio logoraške torture i mučenja
Negiranje zločina nije puka provokacija nego direktan udar na dostojanstvo žrtava i na samu mogućnost suočavanja s prošlošću. Društvo koje pristaje na takvo ponašanje šalje poruku da istina nije važna, a da su presude međunarodnih sudova tek mrtvo slovo na papiru.
Slučaj Damira Došena zato nije samo pitanje jednog čovjeka i njegovih objava na društvenim mrežama. To je ogledalo šireg problema u kojem pojedinci, nakon odsluženih kazni, ne pokazuju ni minimum moralne odgovornosti, nego postaju promotori revizionizma i negiranja. A kada neko ko je priznao zločin danas negira njegove posljedice, teško je izbjeći zaključak da pokajanja nikada nije ni bilo. Ostala je samo gola činjenica presude i gorak osjećaj da se žrtve, decenijama nakon rata, ponovo prisiljava da brane istinu o onome što su preživjele.
Biljana Plavšić jedan je od najpoznatijih primjera kako priznanje krivice i izrazi kajanja pred sudom ne moraju nužno značiti stvarno suočavanje s odgovornošću.
Pred Haškim tribunalom 2002. godine Plavšić je priznala krivicu za zločine protiv čovječnosti i izjavila da prihvata odgovornost za patnje hiljada žrtava. Tada je govorila o “ljudskoj patnji” za koju snosi dio odgovornosti i izrazila kajanje.
Međutim, nekoliko godina kasnije, dok je služila kaznu u Švedskoj, počela je davati sasvim drugačije izjave. U intervjuu za švedski magazin Vi 2009. godine rekla je da je priznala krivicu kako bi izbjegla dugotrajan proces i postigla nagodbu s tužilaštvom, te ustvrdila: “Nisam učinila ništa pogrešno.”
Zbog takvih kasnijih izjava brojni pravnici, istraživači i aktivisti za ljudska prava ocijenili su njeno prvobitno kajanje kao politički i pravno motivisano, a ne kao iskreno moralno suočavanje sa zločinima.
Pred Haškim tribunalom krivicu su priznali Biljana Plavšić, Momir Nikolić, Dragan Obrenović, Miroslav Deronjić, Dražen Erdemović, Duško Sikirica, Damir Došen, Dragan Kolundžija, Stevo Todorović, Milan Babić, Darko Mrđa.
Stav.ba
