Postoje riječi koje pripadaju prošlosti, ali njihove posljedice ne prestaju. Ponekad jedna politička odluka velikih sila traje duže od života onih koji su je donijeli — i ostavlja trag kroz generacije.
Zato danas, kada gledamo tragediju Palestine, ratove, razaranja, raseljavanja i decenije sukoba na Bliskom istoku, treba se vratiti unazad i postaviti pitanje: ko je postavio temelje problema koji ni nakon više od jednog vijeka nije riješen?
Jedno od važnih imena u toj istoriji jeste Winston Churchill.
Godine 1921. Churchill je zapisao:
“It is manifestly right that the Scattered Jews should have a national center and a national home to be re-united and where else but in Palestine with which for three thousand years they have been intimately and profoundly associated?”
Ove riječi treba čitati u istorijskom kontekstu. Churchill je govorio o ideji nacionalnog doma za Jevreje i o Palestini kao mjestu koje je smatrao istorijski povezanim sa jevrejskim narodom.
Ali upravo tu počinje pitanje koje se ne može izbjeći:
Ako je Velika Britanija željela riješiti istorijsku nepravdu prema Jevrejima, zašto je rješenje traženo na zemlji na kojoj je već živio drugi narod?
Zašto se o sudbini Palestine odlučivalo u Londonu, a ne uz ravnopravno učešće ljudi koji su tamo živjeli? I tu dolazimo do mnogo šire odgovornosti britanske politike.
Balfourova deklaracija iz 1917. godine otvorila je vrata ideji „nacionalnog doma za jevrejski narod“ u Palestini, dok je britanski mandat nakon Prvog svjetskog rata Velikoj Britaniji dao ogromnu političku moć nad tom teritorijom. Ali Palestina nije bila prazna zemlja koja je čekala da joj neko odredi budućnost.
Na toj zemlji živjeli su ljudi — Palestinci, muslimani, hrišćani i Jevreji — sa svojim kućama, porodicama, selima, gradovima, njivama i istorijom.
Velike sile su, međutim, često imale jednu ružnu naviku: odlučivale su o tuđim životima sa velikom lakoćom, jer posljedice tih odluka nisu plaćali oni koji su ih donosili. I tu se nalazi jedna od najvećih istorijskih nepravdi.
Nije problem u tome što je jevrejski narod želio sigurnost, dostojanstvo i mjesto koje će smatrati svojim domom. Nakon vijekova progona i posebno nakon užasa Holokausta, potreba Jevreja za sigurnošću bila je stvarna i duboko ljudska.
Ali pravo jednog naroda na sigurnost ne može značiti uskraćivanje prava drugom narodu na slobodu, domovinu i dostojanstvo. To je princip koji mora važiti za sve.
Zato odgovornost ne treba prebacivati na Jevreje kao narod. Odgovornost treba tražiti kod političkih sila, vlada i ideologija koje su donosile odluke i određivale sudbinu drugih. A među tim silama Velika Britanija zauzima posebno mjesto.
Churchillove riječi iz 1921. danas zvuče drugačije nego što su možda zvučale tada. Kada znamo šta se kasnije dogodilo, možemo vidjeti koliko su odluke velikih sila bile dalekosežne.
Godine 1948. nastao je Izrael, a stotine hiljada Palestinaca napustile su svoje domove ili su bili protjerani u događajima koje Palestinci pamte kao Nakbu — katastrofu. Od tada su se smjenjivali ratovi, okupacija, pobune, teror, represija, izgradnja naselja, raketni napadi, bombardovanja i nova raseljavanja. I tako se krug nastavlja.
Jedna generacija nasljeđuje traumu od prethodne, a zatim je predaje svojoj djeci. To je možda najstrašnija posljedica pogrešne politike: kada politička odluka prestane biti samo odluka i postane nasljeđe mržnje, straha i osvete.
Danas se često raspravlja ko je prvi počeo, ko je više stradao i ko ima veće istorijsko pravo.
Ali ako želimo stvarni mir, moramo prestati tražiti pravdu samo za „svoje“. Jevrejsko dijete ima pravo da živi bez straha. Palestinsko dijete ima isto pravo. Izraelska porodica ima pravo na sigurnost.
Palestinska porodica ima pravo na dom, slobodu i dostojanstvo kao i svoju državu.
Jedno pravo ne može biti izgrađeno na potpunom negiranju drugog.
Zato danas ne treba samo pitati ko je dobio rat, ko je izgubio teritoriju i ko ima jaču vojsku.
Treba pitati:
Ko je prije više od stotinu godina donio odluke čije posljedice i danas plaćaju ljudi koji tada nisu ni bili rođeni?
I još važnije:
Hoće li današnje velike sile nastaviti istu politiku — ili će konačno priznati da nijedan narod ne može imati trajnu sigurnost ako je drugi narod osuđen na trajnu nesigurnost?
Istorija nije mrtva knjiga. Ona živi u granicama, u izbjegličkim kampovima, u sjećanjima porodica, u grobovima i u očima djece koja su rođena usred rata.
Zato Churchillove riječi iz 1921. ne treba samo citirati.
Treba ih čitati zajedno sa svim onim što je uslijedilo. Jer možda je upravo tu najvažnija lekcija:
Kada velike sile odlučuju o sudbini drugih naroda, bez njihovog pristanka i bez jednakog poštovanja njihovih prava, problem se ne rješava — on se samo prenosi na buduće generacije.
A Bliski istok već više od jednog vijeka plaća cijenu odluka koje su donosili drugi.
BOSNA — JOŠ JEDAN PRIMJER KADA VELIKE SILE KROJE SUDBINU DRUGIH: A ako želimo razumjeti kako velike sile i danas mogu stvarati probleme umjesto da ih rješavaju, ne moramo gledati samo prema Palestini. Dovoljno je pogledati prema Bosni i Hercegovini.
Bosna nije nastala juče, niti je njena istorija počela raspadom Jugoslavije. Bosna je kroz srednji vijek imala svoju banovinu, a zatim i kraljevinu. Imala je svoje vladare, političke institucije i prepoznatljiv istorijski prostor.
Bošnjaci nisu narod bez korijena koji se pojavio na prostoru Bosne u novije vrijeme. Oni predstavljaju autohtoni narod Bosne, oblikovan kroz dugu i složenu historiju te zemlje i Balkana, sa dubokim korijenima u srednjovjekovnom bosanskom društvu i stanovništvu koje je kroz vijekove živjelo na tom prostoru.
A onda su došle devedesete godine.
Nakon strašnog rata, agresije, etničkog čišćenja, genocida u Srebrenici i ogromnih ljudskih stradanja, sudbina Bosne nije u potpunosti ostavljena njenim građanima. Velike zapadne sile, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, učestvovale su u oblikovanju mirovnog rješenja koje je kroz Dejtonski sporazum institucionalizovalo podjelu zemlje na način koji je ostavio duboke posljedice na njeno političko uređenje.
I tu vidimo jednu zajedničku crtu sa Palestinom:
Velike sile često govore o miru, ali mir koji se gradi bez potpunog uvažavanja istorijskih prava i političke volje naroda može postati samo zamrznuti sukob.
Bosna je dobila mir — i to je bilo neophodno. Ali mir nije isto što i potpuno pravedno rješenje.
Danas, više od tri decenije nakon rata, Bosna i Hercegovina još uvijek plaća cijenu političkog sistema nastalog iz rata i međunarodnih kompromisa.
Zato Palestinu i Bosnu ne treba poistovjećivati. Njihova istorija, okolnosti i međunarodni položaj nisu isti. Ali postoji važna lekcija koja ih povezuje:
Nijedna velika sila nema pravo da trajno uređuje sudbinu malih naroda samo prema vlastitim geopolitičkim interesima.
Narodi imaju pravo na svoju historiju, svoju zemlju, svoje ime, svoje dostojanstvo i svoju budućnost.
Bosna je bila Bosna prije Daytona.
Palestina je bila Palestina prije današnjih političkih granica.
I jedno i drugo podsjeća nas na istu istinu:
Mir koji se nametne odozgo može zaustaviti rat, ali samo pravda i ravnopravnost mogu zaustaviti historiju sukoba.
