Autor: Faruk Međedović
29. juli, 2018. Nešto, oko 18 časova. Predvečerje u Bremenu. Stojim
na Marktplatzu, koji je zapravo centar grada, a imponirajući kulisi,
istorijskih građevina, koji leže na njemu, će svakog prolaznika,
ostaviti bez daha. Prošao sam ispod svodova, Bremer Rathausa, koji
počivaju na vitkim, granitnim stubovima, i kojeg krasi, jedna od
najljepših renesansnih fasada sjeverne Evrope. Sa Marktplatza se
direktno ulazi u Böttcherstraße, jednoj od najljepših i
najšarmantnijih četvrti Bremena, čiji je ulaz, markiran, jednom
ogromnom zlatnom reljefnom platom. Iz najstarije i najmagičnije
gradske četvrti „Schnoor„ kao iz “Böttcherstraße”, su se žurno i
znatiželjno, sa primjetnim, veselim osmijehom na licu, ka ulazu
luteransko-evangelističke katedrale “Sankt Petri Dom”, kretale kolone,
mladih i starih ljudi. “SANKT PETRI DOM”, je jedna od
najimpresivnijih evropskih građevina, i najljepših bisera, zapadne
arhitekture, gotskoga stila. Mjesto na čijim temeljima, počiva, ova
fascinantna, arhitektonska ljepotica, i čiji špicasti zeleni tornjevi,
uranjaju u duboko nebesko modro plavetnilo, je kroz turbulentnu
prošlost, milion puta bilo zaliveno ljudskom krvlju. Da ljudskom krvlju:
nevinom ljudskom krvlju! . U njenoj unutrašnjosti, koja po
veličanstvenim svodovima i brojnim mermernim vitkim stubovima,
podsjeća na nenadmašno arhitektonsko umijeće španskih maura ,
ispod malih kamenih četvrtastih ploča, na kojima su natpisi na
latinskom i starogermanskom, u svakom ponaosob, leže ogoljeni
skeleti, devedeset visokih crkvenih velikodostojnika, Erz- Bišofa, koji
su, svaki na svoj, osebujan i fanatičan način, žarili i palili, intrigisali,
prisilno jedni drugima nametali svoja vjerska ubjeđenja, zarad
ličnih ambicija i interesa, vodili najkrvavije križarske ratove, čiji je slijed
bio: na desetine hiljada izmasakriranih, spaljenih, prognanih; a, i jedni i
drugi su bili iste germanske krvi. Sve te okrutnosti i grozote, katoličko
– crkveni velikodostojnici, – fanatični dominikanci i franjevci, su
sprovodili u ime ISUSA – ISA a.s., a, u stvarnosti su bili, okoreli
Antiisusovci. Kada sada pomislim, na ispod ovih kamenih ploča, na
ove jadne ljudske skelete, koje je nekada Svedržitelj i Tvorac
Veličanstvenoga Svemira, zaodjenuo mesom i krvlju, oformio ih u
savršena stvorenja, smilovao im se, te im podario razum, a, oni su
postali, najveći nezahvalnici, lažljivci, ubice i falsifikatori ISUSA, ISA
a.s, i njegovog od Boga nadahnutog nauka. I, tako je to bilo, sve
dok u Bremenu, milošću Gospodara, nije zasijalo svjetlo: svjetlo,
prave, istinske vjere; vjere u jednog Tvorca svih svjetova, koji je
Gospodar i Vladar svega, Tvorca, koji se jedini obožava, bez
pridruživanja druga. Svjetlo vjere u Božiju jedinost! Neugasiva
iskra, kojom Samilosni Svedržitelj, obasjava danas, više od jedne
milijarde duša, skrušenih i Jednom Bogu, pokornih evangelista, koji
su i te kako bili nadahnuti Kuranskom objavom.
Odabrao sam najidiličnije mjesto, gdje se mogu najbolje opustiti i
pokušati prvo sebi, a onda i svima drugima, odgonetnuti, kako se
je jedna nadnaravna Kuranska mudžiza, transformisala u svijest,
jednog od najvećih Reformatora, ljudske povijesti, MARTINA
LUTHERA. Kutak je zaista, skrovit, egzotičan, impresivan, inspirativan,
tajnovit, zaista prava oaza mira. Smješten je između samog Sankt
Petri Doma i ” Di Glocke”, – “Zvona”, najveće koncertne dvorane u
Evropi i nosi naziv “Bibelgarten”, što u prijevodu na bosanskom,
znači dženetska bašča. Sjedoh u hladovini, jedinog smokvinog
drveta, i odmah mi pade na um, kako je prva odjeća Adema a.s. i
Have, u ovom pojavnom svijetu bila od ovih raskošnih smokvinih
listova. Čudne li simbolike ovog drveta!: dok smokvino drvo, donese
prvi plod, treba proteći par godina; a, i sam je ISA a.s., čija je
svaka propovijed bila u parabolama, zemaljskim pričama s nebeskim
značenjem, isticao smokvine, reproduktivne osobine, te hrabrio
vjernike, da ne gube nadu, u ono što treba doći.
Luteransko-Evagelistički, Sankt Petri Dom, je bio pun kao šibica, a iz
njene čarobne unutrašnjosti do mene je dopiralo, virtuozno
muziciranje sopranistkinje Katharine Engels, i pijaniste Manfreda
Schümera, koje me je inspirisalo iznad svega, dok je veliki
umjetnik, Michael Harkämper, zanosno recitirao stihove Alberta
Moravia. I najzad, na scenu je stupio koncertni orkestar, na daleko
čuvenog soliste iz Berlina, Tobias Bernda, koji je veličanstveno
izvodio djela, besmrtnih stvaralaca: Johann Sebastian Bacha, Felix
Mendelssohn Bartholdya, Louis James Alfreda, Lefébury-Welya, i
Leon Boellmanna. Fantastične izvedbe, ovih genijalnih skladbi,
djelotvorno su djelovale, na moj um, koji je poslušno reagovao na
svaku frekvenciju, ovih za mene, mistično, nadnaravnih skladbi. A,
onda je, na daleko čuvena, operska diva, Bernda Rae, koja je inace ,
na “Juilliard School u New York”, studirala klasičnu muziku, i jedan
od najvećih soprana u istoriji opere, koja je karijeru započela s
velikim uspjehom i pjevala na najvećim svjetskim operskim scenama
uloge dramskog, lirskog i kolorauturnog karaktera, počela pjevati
stihove pjesme, Martina Luthera:
“Wir glauben all an einen Gott,
Schöpfer Himmels und der Erden”
(Mi vjerujemo svi u jednog Boga,
Tvorca nebesa i zemlje”) –
Nakon što sam iz grla, ove fascinantne umjetnice, čiji je glas bio
mehkan i zavodljiv, čuo ove stihove, intuitivno sam po milioniti put
došao do očite spoznaje, prije nego sam je prihvatio bilo kakvim i
kojim racionalnim dokazom, a ima ih bezbroj: da je ALLAH (dž.š.)
samo Jedan, bez tvorca i uzročnika: te i ako sam u avliji, jednog
od najvećih protestantsko – luteransko – evangelističkih hramova
Evrope, izgovorih; La ilahe illallah Muhammedun Resulullah!
Kako i kojim se je čudom, u duši, jednog od najvećih hrišćanskih
reformatora, u povijesti ljudske civilizacije, Martin Luthera , začela
misao o Jednom Jedinom Tvorcu, svih svjetova, koji je Gospodar
i Vladar svega, Koji ne treba posrednika na relaciji Bog – čovjek;
nećemo zasigurno, ni pouzdano nikada saznati. Jedna od njegovih
osnovnih vlastitih koncepcija je: da crkva nije posrednik između
čovjeka i Boga, jer unutarnju religioznost daje neposredno sam Bog.
Njegove poznate četiri pretpostavke kojima je obuhvatio
reformacijski nauk povratka na izvorno, kršćanstvo, su do u
tančine identične, sa četiri osnovne pretpostavke islamske
filozofske i teološke misli: na kojima se temelji vjerovanje u
jednog Boga. Jeli to sve slučajnost!? Njegova vjerska reformacija
duboko je utjecala na političke, ekonomske, obrazovne i jezične prilike
u svijetu što ga je učinilo jednom od najvažnijih figura europske
povijesti. Nezamislivo je, da Martin Luther, koji je svestrano, a
posebno lingvistički, bio obrazovan i nadaren, te da je INDŽIL, kao i
stari zavjet, prevodio sa hebrejskog, grčkog, latinskog i španskog
jezika, a, da mu nije bio poznat, prijevod časnog Kurana, na
latinskom, španskom ili grčkom jeziku! Svakako nezamislivo! Martin
Luther je i tekako bio inspirisan Kuranom, čije su Objave bile od
presudnog značaja, u njegovom odlučnom raskidu, sa katoličanstvom:
samo što on to nije imao smjelosti, tada javno priznati. A, prijevoda
Kurana na latinskom, bilo je još par stoljeća, prije rođenja Martina
Luthera: 1143. od Petrus Venerabilisa, engleza Robert von Kettona,
krštenog Jevreja Petrus Alfonsia, monaha Mönch Hermann von
Carinthia, kao od Saracena Mohammeda iz Španije i Peter von
Poitiersa, čije je izdanje Kur’ana stilistički, bilo izvanredno urađeno.
Podsticaj za reformaciju, Martin Luther je mogao naći, samo u pravoj i
poslednjoj Božanskoj Objavi, Kur’anu. Kako!? Evo objašnjenja:
–13. Ar-Ra’d – Grom
Medina – 43 ajeta – KUR’AN
Bismillahi-rrahmani-rrahim – U ime Allaha, Milostivog,
Samilosnog!-
-I. Elif Lam Mim Ra. Ovo su ajeti Knjige! A ono što ti se objavljuje
od Gospodara tvoga istina je, ali većina ljudi neće da vjeruje. –
Bilo je to u Stotternheimu, 2. jula 1505. u idiličnom selu, udaljenom
tri kilometra, sjeverno od grada Erfurta u pokrajini Thüringen.
Vladala je duboka i mračna noć. Mladi i ambiziozni student
pravnih znanosti, Martin Luther se vraćao iz posjete njegovim
roditeljima. Bio je sam, i nikada nije mogao ni naslutiti, ono, što će mu
se dogoditi, u narednih par trenutaka. Livada, po kojoj je gazio, bila
je beskrajno duga, i cijeli vazduh je bio ispunjen, opojnim mirisom,
nepokošene mlade trave i livadskog cvijeća. Svoje oči je usmjerio
prema nebu, koje je bilo prekriveno, ogromnim, debelim crnim
oblacima, iz kojih su se vec počele slijevati kapi, tople julske kiše.
Od silne tame, koja se je bila spustila na livadsko tle, on nije mogao
vidjeti, ni prst ispred oka. A, onda bljesak munje, čiji je intenzitet jačine
svjetlosti, bio tako snažan, obasja livadu, tako da je Luther, mogao
jasno raspoznati i boje livadskog cvijeća, dok se pražnjenje oblaka
odvijalo u odvojenim uzastopnim udarima groma, koji su udarali
jedan za drugim u vremenskim razmacima od nekoliko stotina dijelova
sekunde, i žestoko udarali, svuda okolo njega, ali je Božijom
milošću, on bio pošteđen. Munje, svjetlice i udar gromova, nijesu
prestajali, kao da su nebo i zemlja bili u plamenu. Prizor je bio
apokaliptičan, a Lutherom je već ovladao smrtni strah. U, tom
momentu, on podiže ruke prema nebu i poče molećivim glasom: ” O,
Gospodaru uzvišenog Prijestola, smiluj se Tvojem robu i poštedi me!”
Podiže opet oči prema nebu, i u strahu mu se pogled prikova za
oblak, poput ogromnog crnog lijevka, iz kojeg se je munja, u vidu
varnice, trasera, usmjerila tačno prema njemu, prešla je
krivudajući izvjestan put, i zastala: kao da ga je tražila; Martin je
imao strah, kao da se je sreo oči u oči, sa zmijom otrovnicom.
Svjetlica je nastavila svoju putanju u smjeru smrtno uplašenog
Luthera, i kada je bila na odstojanju samo par desetina metara od
njega, neopisivo jak intenzitet svjetlosti, koja se je treptajem oka,
transformisala iz ljubičaste, u nježno zelenu, i naposletku u svijetlo
plavu boju, obasja kao u sred bijela dana, sve oko njega, dok su
strahoviti udari groma, spržili sve u njegovoj neposrednoj blizini.
Usmjerio je pogled, prema ljubičasto-sivom nebu, i vidio, kako bijelo
svjetleći traser izlazi iz jednog oblaka i munjevitom brzinom prelazi
u drugi oblak, i u njemu izaziva prasak, od čijeg je silovitog zvuka ,
podrhtavala cijela vasiona. Martin Luther je pao koljenima na zemlju,
čelom dotakao, mirisno livadsko tle i zaplakao: ” Bože, ja ovo više
izdržati ne mogu!” – A, onda, oko stotinu vertikalno paraleno
poređanih svjetlećih munja, svijetlo- bijelih trasera, su pošli u pravcu,
bespomoćnog Luthera: mislio je da mu nema spasa; a, zatim se
odjednom, pojavi vjetar, koji je svom silinom potiskivao svjetleće
munje, koje su za malo spržile jadnoga Luthera, i koje su se u vidu
predivne svjetleće zavese, lelujale po nebeskoj ljubičastoj pozadini.
“O, Bože!”, uzviknu radosno Luther. Njegovo “O, Bože!”, kao eho je
odjekivalo ljubičastim nebeskim prostranstvom. Za trenutak je
zavladala tišina: i kao, da su čitavom vasionom, zavladali neopisivi
mir i spokojstvo. Lutherove oči su bile usmjerene prema nebeskom
ljubičastom platnu, iz čijih se je dubina čuo jasan glas:
– “On vam pokazuje munju da se uplašite i ponadate, i On stvara
teške oblake!” – “I grmljavina veliča i hvali Njega, a i meleki, iz
strahopoštovanja prema Njemu; On šalje gromove i udara njima
koga hoće – i opet oni raspravljaju o Allahu, a On sve može!” – ”
Samo se Njemu možete moliti! A oni kojima se pored Njega mole –
neće im se odazvati, kao što ni voda neće stići u usta onome koji
prema njoj samo dlanove svoje pruži; molitva nevjernika je stvar
izgubljena”. ( KUR’AN – 13. Ar-Ra’d – Grom)
– Najzad Luther je razumio Nebesku Poruku, te opet dotakao
čelom livadsko tle, i obećao: ” Samo ću se Tebi moliti, o Gospodaru
Veličanstvenoga Svemira!” i nikada se više neću moliti, ni Minervi, niti
bilo kojem lažnom bogu!”, i dodao; “O, Gospodaru, Tebi, nije niko
ravan!”, a, zatim je ostao klečeći, i s najvećom pažnjom očekivao
nastavak poruke:
– “On zna nevidljivi i vidljivi svijet, On je Veličanstveni i Uzvišeni”
– ” Allah neće izmijeniti jedan narod dok on sam sebe ne izmijeni”.
– ” A oni koji ne ispunjavaju dužnosti prema Allahu, iako su se na
to čvrsto obavezali, i kidaju ono što je Allah naredio da se poštuje,
i čine nered na zemlji – njih čeka prokletstvo i najgore prebivalište!
– “Allah je dokidao šta je htio, a ostavljao šta je htio; u Njega je
Glavna knjiga.- “Bilo da ti pokažemo dio onoga čime im prijetimo
bilo da ti život oduzmemo, tvoje je da objavljuješ, a Naše da
tražimo polaganje računa”. ( KUR’AN – 13. Ar-Ra’d – Grom)
Nakon, saslušane Nebeske Poruke, Martin Luther, sav ozaren,
ljubičastom svjetlošću, hitro se uspravi, dok loptasta munja, u obliku
jedne male svetleće sfere, žuto-narandžaste boje, okruži oko njega par
puta, provijuga, kroz njegove, prema nebu ispružene duge prste, i
nevjerovatnom brzinom, hiljaditog djelića sekunde, odluta u nebeska
ljubičasta prostranstva. – Luther je reagovao na poslanu poruku, i jos
jednom čvrsto obećao: ” O, Uzvišeni Gospodaru, prije, nego što
budem, polagao račune, pred Tobom, za sva moja ovozemaljska
djela i nedjela, učiniću sve, što bude u snazi mojeg duha, da svjetlo,
Tvoje Veličanstvene Vjere, obasja milione duša. O, Ti, Milostivi: čuj
mene, Tvojeg poniznog roba, koji Te, veliča i slavi. Gospodaru,
Uzvišenoga Prijestolja: iskušao Si me, večeras, strašnim munjama
i gromovima, i iz Tvoje velike samilosti prema Tvojem ništavnom
robu, spasio moj život, i odagnao smrtni strah od mene. Od, ovog
trena, ja, postajem istinski vjernik. Vjerujem, da je kod Tebe Glavna
Knjiga, a, da neki, mijenjaju i krive smisao i riječi Božije Objave.
Znam, da TI, nećes izmijeniti, jadno stanje, ovog grešnog naroda,
koji je ogrezao u krivovjerje, dok ga on, sam, ne izmijeni, ali, ja, od
ovog časa, neću imati samilosti, prema crkvenim moćnicima,
Antiisusovcima, koji vode razuzdan život, i ja ću spriječiti tu
moralnu propast, naroda, koji je u zabludi, time što ću, sve vratiti, na
čvrste temelje, istinskoga nauka, ISA, a.s., vjere”. –
Najzad, Stotternheim, nepregledno, duga i ravna poljana, nadomak
Erfurta, ukrašena, cvijetno-zeleno-travnim mirisavim tepihom,
zasijala je u svoj svojoj, krasoti. Nebo, kao da je, nakon samo prije
par trenutaka, apokaliptičnog, strašnog prizora, bilo preporođeno:
imalo je savršeno, staklenasto-svijetlo-plavu farbu, a zvijezde na
njemu, su bile kristalno jasne. ZA MARTINA LUTHERA, začetnika
protestanske reformacije, nije bilo više nikakve dileme: “Od ovoga
časa moja misija će početi, i ništa me, osim Uzvišenog
Gospodara, neće, pokolebati i zaustaviti”
, rekao je sam sebi
Martin Luther. Svojim smjelim naukom, izazvao je gnjev i samog
pape, koji je 1520. izdao bulu, Exsurge domini, kojom je osudio 41.
navodnu Lutherovu zabludu, naredio spaljivanje njegovih knjiga, te mu
dao 60 dana da mu se podčini. Luther nimalo dirnut tom bulom, baca je
u oganj, odnosno spaljuje skupa sa spisima onih koji su podržavali
papinu nadležnost pred skupinom profesora, studenata i građana
Wittenberga 10. decembra te iste godine. Time on jasno pokazuje da
raskida sa Rimom. Papi je Luther poslao sledeću poruku: ” Mislim
da tko god je tvorac te Bule, on je pravi antikrist… Ali ja ti kažem
antikriste, da Luther koji je naučio da se bori, neće se dati zaplašiti
tvojim praznim Bulama, jer je on navikao da pravi razliku između
komada papira i svemoguće Božje riječi, a i neću nikada,
prekršiti moj zavjet, koji sam dao Svevišnjem, one noći, noći
munja i gromova, na rajskom Stotternheimskom polju, i
nikada neću ići protiv svoje savjesti”.
Martin Luther je rođen i odrastao u hrišćanskoj familiji, i niko
razuman, nije mogao očekivati, od njega, pogotovu, ne tada, da on
javno propovijeda Islam-iskrenu predanost Svevišnjem, a i ostaće za
uvijek vječita tajna, kada je Luther po prvi put, došao u doticaj s
Kuranom?: dali je to bilo, prije noći ” MUNJA I GROMOVA”, noći ”
STRAHA I BOŽIJE SAMILOSTI”, na Stotternheimskom polju?. Ako
je to bilo prije te sudbonosne noći, onda je Lutheru bilo posve jasno,
da je Božija kocka bačena na njega, da na njemu leži zapravo, Božija
naredba i odgovornost, da odlučno, iskorijeni zablude u hrišćanskoj
zajednici. A, ako Luther, nije prije te sudbonosne noći, imao priliku, da
pročita ni najveličanstvenije poglavlje Kurana, EL – Fatih, siguran
sam, da je, nakon vizije, koju je imao, i te kako tragao, te da nije
imao mira sve, dok nije pronašao, gdje se skriva nadnaravna
Mudžiza, 13. Ar-Ra’d – Grom, koja se je u noći 2. Jula 1505. na
Stotternheimskom polju, obistinila. Za mudrog Luthera, ta noć je bila,
noć Božije Samilosti, Božijeg Otkrovenja i Poruke. Čak, da je tada, u
srednjem vijeku, Martin Luther, poznavao fenomen, atmosferskog
pražnjenja, i da je mogao samog sebe, kojim čudom, pretvoriti u
radioaktivni izvor od sto hiljada kirija, nebi mogao razelektrisati
stotine gromova, koji su sijevali u pravcu njega. A, te noći, nijesu
sijevale strašne munje i udarali gromovi, tek onako, radi bjesnila i iz
ćeifa, niti je Dragi Bog, sebi pravio razonodu, apokaliptičkim strašnim
prizorima: bila je to smišljena i mudra komunikacija, Svevišnjeg, sa,
mladim augustincem, Lutherom, razboritoga duha, koji je svojim
nadprosječnim intelektom, otkrio pravo, značenje, nadnaravne
Kuranske Mudžize. Iz, srednjevjekovnih arhiva, originalnih spisa,
Martina Luthera, i njegovih savremenika, sljedbenika, a, koji su čuvani
i skrivani u najvećoj tajnosti, i pod najstrožijem nadzoru, preneseni iz
Bremena i predati na ruke mladoj švedskoj kraljici Christini, može
se saznati, ako ništa drugo, bar naslutiti, da je “”NOĆ MUNJA I
GROMOVA” na Stotternheimskom polju, bila zapravo,
obistinjenje Kuranske Mudžize, Ar-Ra’d – Grom, pomoću koje će
Wittenberski teolog, Martin Luther, sprovesti revolucionarnu
reformaciju, u Hrišćanstvu. Wittenberski Reformator je, nakon
sudbonosne noći, javno obznanio svim njegovim saradnicima, da je
na Stotternheimskom polju imao viziju nečeg Onostranog, te, da, ni
po cijenu života, ne smije odustati od ostvarenja cilja, čiju je
realizaciju obećao, te noci, SVEVIŠNJEM. O primjesama
idolopoklonstva, te o zastranjenosti i u judejstvu i hrišćanstvu, Luther
je mogao saznati samo iz Kurana ili INDŽILA, odnosno Evanđelja
po Barnabi, učenika ISUSOVOG – ISAa.s., kojeg su zvali SIN
UTJEHE. Iz, autentičnih spisa Dr. Luthera, i drugih evangelističkih
propovijednika, a koji se i danas negdje u Švedskoj, možda u
Stokholmu, čuvaju, kao najveća sveta tajna, se zna: da je Luther
posjedovao i izučavao Kuran, preveden na latinskom, te da ga
je strogo skrivao, u raskošno ukrašenom, povezu, bez naslova
na njemu, i sa križom na koricama; svakako je morao biti obazriv,
jer i onako je papa, pripremao lomaču, za neustrašivog
reformatora. Bremen je sa Švedskom bio u ratu: i, to 1654. i 1666
godine. Na švedskom tronu se tada nalazila mlada i zanosna
Christina, kćerka kralja, Gustav II. Adolfa, velika ljubiteljica
znanosti i umjetnosti. Bila je gorljiva katolkinja, i fanatično se
suprotstavljala, širenju evangelizma u Bremenu, a, iz pouzdanih
izvora je došla do saznanja, da se u Bremenu, u katoličkom klosteru,
Katharinenkloster, nalaze važni evangelistički spisi, među kojima je
časni Kuran, i Evanđelje, INDŽIL po Barnabi, koji su izvršili bitan
uticaj na Martina Luthera, i bez kojih, on vjerovatno nikada, nebi
došao, na reformatorsku ideju. Kraljica Christina, je čak obećala,
da će se odreći teritorijalnih pretenzija prema Bremenu, i njegovoj
morskoj obali, ako joj liferuju traženo blago. Gubitak teritorija je, za
nju bio manje bolan, negoli da doživi, da cijela Švedska postane
evangelistička. Namjera joj je uspjela, četiri hiljade evangelističkih
spisa, u oko stotinu buradi, prevezeno je u strogoj tajnosti, pomorskim
putem, i predato na ruke mladoj švedskoj kraljici. DALI JE
GORLJIVA KATOLKINJA I MLADA I AMBIZIOZNA KRALJICA
CHRISTINA USPJELA ZAŠTITITI ŠVEDSKU OD NOVOG
EVANGELISTIČKOG DUHA!?: NIJE! – Danas su u Švedskoj,
najmnogobrojniji pripadnici, evangelističke-lutheranske Švedske
crkve, ciji je duhovni centar: Luteransko- evangelistička Katharinen
crkva u Stokholmu; dok je na drugom mjestu najzastupljenija
muslimanska vjerska zajednica; iji duhovni centar, simbolizuje
impresivno, arhitektonsko zdanje; -Ahmadiyya Mahmood Džamija ,
u Malmeu. – Interesantno! – Nijeli možda neko, nakon smrti kraljice
Christine, otvarao stranice, skrivenog Kurana i danas još uvijek
zabranjenog INDŽILA, po Barnabi!?.
Reformator ili čarobnjak? – Heinrich von Zütphen,
najplemenitiji um u povijesti hrišćanstva i učenik Martina
Lutera je propovijedao nauk u duhu Islama
9. novembra 1522, u gradu na Weseru, Bremenu, pojavio se je
nizozemski, evangelistički propovjednik, Heinrich von Zütphen: on
potiče iz gradića Zütphen, koji leži na Ysselu, a, 1508. je došao na
novoosnovani Univerzitet u Wittenbergu, na kome je već Luther bio
profesor teologije. Propovijedao je širom Nizozemske, kao i u
Antwerpenu, gdje je gorljivo pripovijedao istinu o Evanđelju,
Indžilu po Barnabi, koja je stoljećima bila skrivana, a primjerak, baš
tog originalnog Evanđelja, Indžila, pisanog rukom Barnabe, skrivao se
tada u Antwerpu ( Acia Sanctorum, Boland Junii, tom II; stranice 422
i 455). Da bi izbjegao lomaču, Heinrich bježi preko Holandije i
Westfalena i dolazi u Bremen. Iz sačuvanih spisa, toga doba, o tom
događaju, koji odslikavaju, jedan od najspektakularnijih djelića,
istorije Bremena, stoji: da se je u Bremenu 9. Novembra, 1522.
iznenada pojavio mladi monah, fascinantno savršene ljepote i
mudrosti, da je svaki onaj, koji je imao priliku, da ga vidi i čuje,
ostajao, bez daha. Njegovi savremenici su svjedoci, da je mladi monah
u ruci imao neku čudnu bibliju, crnih korica, na kojima nije bilo ni križa, i
da je njena sadržina bila na staro – germanskom i još nekim njima
nepoznatom pismu, koje je po njihovom opisu, bilo slično arapskom.
Jedni, kojima je monahov nauk, o jednom, jedinom Bogu, legao na srce,
govorili su: da je on melek, kojeg je sami Bog poslao, da im otkrije
istinu, o pravom Bogu; dok su fanatični franjevci govorili: da je on
sotona, u savršeno lijepom obličju, poslat da bi zaveo mase, i
uništio dogmu o trojstvu. – Heinrich je bio jedan od najpobožnijih i
najučevnijih evangelističkih propovijednika, koji je neustrašivo, Božiju
riječ, glasno i jasno propovijedao. Broj sljedbenika, se je sa svakom
propovijedi uvećavao nevjerovatno brzo. Čitav grad Bremen je bio
pokrenut monahovim riječima, zbog čega su svi zajedno potrčali k St.
Ansgarii crkvi da ga vide i čuju, tako da bi oni jedva mogli stati tamo.
Njegove riječi su imale moć, jer su doticale srce. Potom bi se Heinrich
popeo na mjesto odakle bi sveštenici imali običaj da govore, i davši
znak rukom za tišinu, magnetičnom snagom, svojeg duha bi otpočeo:
“Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je od svoje dobrote i
milosti htio da stvori svoja stvorenja, da bi ga oni slavili. Blagoslovljeno
neka je sveto ime Božije, koji je stvorio čovjeka od ilovače, od zemlje, i
postavio ga nad njegovim djelima. Blagoslovljeno neka je sveto ime
Božije, koji je izvukao čovjeka iz dženeta jer je prekršio Njegovo sveto
pravilo. Blagoslovljeno neka je sveto ime Božije, koji je s milosrđem
gledao na suze Adema i Have, praroditelja ljudske vrste. Blagoslovljeno
neka je sveto ime Božije, koji je pravedno kaznio Kajina za
bratoubojstvo, poslao potop na zemlju, spalio tri zla grada, spržio
Egipat, potopio faraona u Crvenom moru, razbacao neprijatelje njegovih
ljudi, kaznio nevjernike i kaznio one koji se ne kaju”. A, onda bi u znak
tišine, podigao svoju ruku, koja je par trenutaka ostala ukočena u
vazduhu, i potom bi zanosno nastavio:” “Ali braćo, šta mi činimo
danas da mi ne bismo bili kažnjeni za naše grijehe?” – I, sa najvećom
žestinom bi prekorio narod zato što su oni zaboravili riječ Božiju, i odali
se samo taštini; on je prekorio svećanike zbog njihovog zanemarivanja
službe Božije i zbog njihove svjetovne pohlepnosti; on je prekorio i
samog papu, jer je propovijedao uzaludnu dogmu i napustio zakon
Božiji; jer je učinio zakon Božiji neefikasnim putem svojih tradicija, te ga
je nazvao Antikristom. Na takav način je nizozemski monah govorio
narodu da su svi plakali od najmanjeg do najvećeg, izuzev samo onih
svećenika i vođa koji su tog dana začeli mržnju protiv Heinricha
Zütphena što je tako govorio protiv njih. Oni su razmišljali o njegovoj
smrti. Kad je propovijed bila završena, Heinrich bi napustio Ansgarii
zamak ; a za njim bi se uputila masa svijeta koja ga je slijedila. A
fanatični franjevci i dominikanci su međusobno govorili zlo o mladom,
harizmatičnom luteranskom propovjedniku.
Kako je idolopoklonkinja, Amalia-Laura, germanka
anđeoske ljepote, na Mahndorf jezeru, izgovorila
šehadet, te postala monoteistkinja
Jednog božanstvenog julskog jutra, 1523. Luteranac, Heinrich
Zütphen, opazivši u duši želju fanatičnih katolika- franjevaca, ode na
jezero Mahndorf, u okolini Bremena radi molitve. Pošto je proveo čitavo
jutro u molitvi, nešto, oko podne, Heinrich, moleći se reče: “O Gospode,
ja znam da me franjevci mrze, a i da su naumili da ubiju mene, tvog
slugu; zato Gospode Bože svemogući i milosrdni, u milosrđu čuj molitve
tvog sluge i spasi me od njihovih zamki, jer Ti si moj spas. Ti znaš
Gospodaru da ja, Tvoj sluga tražim samo Tebe o Gospode, i govorim i
propovijedam Tvoju riječ; jer Tvoja riječ je istina koja vječno traje”.
Nakon molitve, Heinrich svuče odeću sa sebe, izuzev duge košulje, od
finoga bijeloga, venecijanskog svilenog platna, koja je padala skoro do
njegovih koljena, i zaroni u dubine modro-zelenog Mahndorf jezera.
Kada je izronio, imao je šta i vidjeti: Na obali, pored knjige Evanđelja-
Indžila, prema opisu Barnabe, jednog od apostola ISAa.s., kojeg je
Heinrich propovijedao; stajalo je božanstveno-savršeno ljudsko biće, u
ženskom vidu. Mladi monah, protrlja oči, i nije svojim umom za kratko
mogao razabrati; jeli to što vidi; melek ili stvarna djevojka savršenog
izgleda i ljepote. Bila je vitka i visoka, a perfektno uravnotežena forma i
struktura, njenog vitkog tijela, ostavila je mladog monaha bez daha.
Pred njenim savršeno lijepim crtama lica, postidjeli bi se i mjesec i
zvijezde. Na sebi je imala, dugu plavu haljinu, venecijanskog platna,
pripijenu uz njeno vitko tijelo, i na njoj urađenih motiva livadskog
cvijeća. Popela se na jedan brežuljak, uz samu obalu jezera, i ne
skidajući haljinu sa sebe, kao lasta se izvila, i bućnula se u vodu, i tako
doplivala do mladog i od čuda zanesenog monaha. On je pitao: “Ko si!?
– Ona mu odgovori: “Ja sam Amalia-Laura, potomkinja hrabrih
Štendigera, sa ušća Wesera.
Heinrich Zütphen: Sta hoćeš!?
Amalia-Laura: Fascinirao si me tvojim propovijedima. Evo danima
razmišljam o tebi, učitelju, te nisam imala mira, sve dok te ne nađoh.
Znam da si veliki pobožnjak, i dok govoriš samnom, ne moraš gledati u
moje zanosno lice, da ne upadneš u zamku, ovosvjetskoga grijeha.
Heinrich Zütphen: Ne brini. Tvoja me božanska ljepota ispunjava
osećajem prijatnosti, i ona me inspiriše i omogućava mojoj duši da se
počne penjati lestvama povratka ka duhovnoj istini. Ja tvoju neopisivu
ljepotu, vidim mojim unutrašnjim okom, koje počinje gledati kad se
moje spoljašnje oko zaklopi. Ja tvoju ljepotu opažam duhom.
Amalia-Laura: Kako samo govorite lijepo, moj dragi propovjedniče!
Heinrich Zütphen: Odakle si? Ko su tvoji roditelji, i koje si vjere?
Amalia-Laura: Iz Bremena sam, iz četvrti Schlachte. Moj otac je
trgovac, koji često putuje u Veneciju, a moja majka plete čarobno
lijepe vijence, od suncokreta i drugog livadskog cvijeća. U meni, kao i u
mojim roditeljima, teče krv hrabrih Štedingera. Mi smo vjerovali u
božanstvenost nebeskih tijela: Sunca, Mjeseca a i zvijezda, te
smatramo, da oni utječu na naše živote i određuju nam sudbinu. Otac
mi rado priča o našim idolima, ali kada je samo crna noć svjedok, jer se
plašimo da neko ne sazna za našu vjeru. Ja kući skrivam kip koji je u
liku brzog germanskog konja, koji simbolizuje boga snage i vještine, pa
su ga ratnici, Štedingeri posebno poštovali. Ispod mojeg jastuka, je kip
kojeg moj otac posebno obožava: On je u liku lava. Mi vjerujemo, da je
on gospodar života i smrti. Njemu su se klanjali svi moji preci prije
odlaska u bitku. Moja majka skriva u sanduku, kip napravljen u liku
žene bujnih grudi, i to je božica plodnosti.
Heinrich Zütphen: I, šta se dogodilo sa tvojim precima? Gdje su
danas oni.
Amalia-Laura: Štedingeri, moji divni preci, bili su nekada brojni. Bili su
najbolji građevinari, najbolji zanatlije i najbolji ratnici. Žene Štedingera
su bile najljepše žene i najinventivnijeg duha. Bili smo na glasu, i
izazivali i divljenje i zavist. Katolicka crkva je htjela nas na silu u njihovu
vjeru prevesti, i mi nismo poklekli pod njihovim pritiskom. A, onda nas je
Synod iz Bremena optužio, da mi ne respektujemo, njihove sakramente
i i njihovo komplikovano trojstvo. Govorili su: da smo mi čarobnjaci, da
palimo njihove crkve i ubijamo njihove sveštenike; sto je bila laž i
potvora. A, onda su Papa Gregor IX i car Friedrich II, 27. Maja 1234
poveli križarski rat protiv Štedingera. Križarske horde iz cijele Evrope su
pošle na goloruke ali hrabre Štedingere. Zlikovci su pjevali smrtnu
pjesmu: ” Media in vita in morte sumus!” i za par dana izmasakrirali i
spalili par hiljada muškaraca, žena i djece. Naša su naselja sravnili s
temeljom i naša bogatstva opljačkali i plijen podijelili. Eto, to su uradili u
ime njihove svete vjere. Preživjela je bila samo jedna familija, iz koje ja
potičem. I moji roditelji i ja čuvamo još uvijek, u srcu, našu divnu
religiju.
Heinrich Zütphen: Antikristi! Antikristi! ( uzvikivao je Heinrich Zütphen)
Onaj ko ubija nedužne u ime vjere, taj nema Boga u duši. Tvoja religija,
ma koliko bila idolopoklonička je sa jedne strane ljubka, interesantna, i
to je bilo traganje tvojih predaka za pravim Božijim Bićem. Tragali ste,
ali Ga niste otkrili i traganje vas je odvelo na krivi put. Ne možete se
klanjati kipovima, kao stvoriteljima, a oni su sami stvoreni. Mi sledbenici
svetog nauka, našega velikog učitelja Martina Luthera, da smo tada bili
u prilici, mogli smo sa samo jednom propovijedi, reformisati vašu religiju
i dovesti vas do prave spoznaje, bez kapi krvi: JER U VJERI NEMA
PRISILE. Slušaj me dobro Marija-Laura! Bog koga stvorim i tražim od
njega da stvara šta ja želim!? To zdrav razum ne prihvaća! Niti su tvoji
kipovi, ni kip germanskog konja, ni kip mudrosti i plodnosti bogovi. Niti
sam ja Bog, a ni ti. Nismo sebe sami stvorili, niti smo stvoreni ni iz čega.
Iza svih ovih stvari je Svemogući Bog koji ih je stvorio, i njih , i mene, i
tebe, i sve druge stvari.
Amalia-Laura: O, moj dragi, premudri, lijepi propovjedniče! Uvedi me
u tajne, tvoje lijepe čudesne vjere, pa ću je svim svojim srcem prigrliti.
Znaš, da često i sama razmišljam: Odakle sve ovo, i odakle sam i sama
došla!? Gdje idem? Šta je početak? Šta je “kraj”? Pomislim, da moj
život nije počeo rođenjem, da bi završio smrću.
Heinrich Zütphen: Čuj me, ti, Amelia-Laura, ti koja svim osjetilima
upijaš čistu i čudesnu vodu ovog magičnog Mahndorfskog jezera! (
Heinrich svojim dugim prstima dotače čelo Amelie Laure, pređe preko
njenih dugih trepavica, i nježno dotače prefinjene crte njenog nosa, i
tako je kroz njeno lice božanstvene ljepote i sjaja, projicirao, svoj
čudesan magnetizam) Šta si ti bila, prije nego si bila rođena?
Amalia-Laura: Ne znam.
Heinrich Zütphen: Bila si embrion u majčinoj utrobi.
Amalia-Laura: A prije no što sam postala embrion?
Heinrich Zütphen: A prije nego što si postala embrion, bila si sperma
u očevim leđima.
Amalia-Laura: A, prije toga?
Heinrich Zütphen: A, prije toga si bila krv, koja je tekla u venama
tvojeg oca.
Amalia-Laura: A, kako je ona nastala?
Heinrich Zütphen: Ona je nasatala od hrane koju je tvoj otac pojeo, a
ova je nikla iz zemlje, ili životinja koja se hrani biljkama. To su faze, kroz
koje si prošla, prije rođenja, a o kojima ti nijesi ništa znala. Pa kako ćeš
stvoriti sama sebe sa svojim razumom i voljom, a postajala si, prije
nego što si imala i razum i volju. Jesili ti ta koja si stvorila sebe u utrobi
tvoje majke? Jesili ti izabrala ženu, koja će biti tvoja majka? Jesili ti
dovela ženu, koja će te izvesti iz utrobe tvoje majke? Jesili onda
stvorena iz ničeg, bez Stvoritelja? Jesili ti onda stvorila ova stvorenja,
koja su bila prije tebe: planine, ovo jezero, Sunce i ovaj svekoliki
Univerzum?
Amalia-Laura: Ne, to je apsurdno, to je nemoguće, moj propovjedniče.
Amalia- Laura se sa divljenjem, zagleda u monahove božanstveno
čarobne plave oči, i kada osjeti svu magičnu moć njegovih riječi, i
tišinu Mahndorfskog jezera, shvati da se je sastavila sa sobom, s
Bogom. U tom trenutku osjetila je i sveprisutnost i onog božanskog u
sebi. I, dok sklopi njene ruke, oko vrata nizozemskog mladog monaha,
sa predivnim osmijehom, na njenom prekrasnom licu izgovori:
Vjerujem svim svojim srcem i dušom, da je Uzvišeni Stvoritelj, o
kojem mi ti govoriš, samo Jedan, i da Mu nije niko ravan i neka
bude blagoslovljen za sva vremena, Njegov poslednji izaslanik! – ”
Ich glaube von ganzem Herzen und mit ganzer Seele, dass der
Erhabene Schöpfer, von dem du mir sprichst, nur einer ist und
dass niemand Ihm gleich ist, und dass sein letzter Gesandter, für
alle Zeiten gesegnet ist. Und so sei es!”
Fascinantni nizozemski monah Heinrich Zütphen je
okončao svoj mladi život kao šehid pod
najgroznijim mukama
“28. Novembra, 1524 Heinrich Zütphen je napustio Bremen i pošao za
Meldorf u Dithmarschen, da bi propovijedao. Pred masom svijeta, na
koju je Heinrich djelovao magnetičkom moći, kao i uvijek, podigao bi
ruku u znak pažnje, i kao jedan od najgorljivijih retoričara u povijesti
hrišćanstva otpočeo: Bog je dobro bez kojeg ništa nema dobro; Bog je
biće bez kog nema ništa što jest; Bog je život bez kog nema ničeg što
živi; tako velik da on ispunjava sve i svugdje je. On sam nema nikog
sebi ravnog. On nije imao početka, niti će On ikad imati kraj, ali On je
svemu dao početak, i svemu će On dati kraj. On nema oca niti majku;
On nema sinova, niti braće, niti drugova. I zato što Bog nema tijelo, On
ne jede, ne spava, ne umire, ne hoda, ne kreće se, nego postoji vjećno
bez ljudske sličnosti, jer on je bestjelesan, nesastavljen, nematerijalan,
od najprostije supstanice. On je tako dobar da voli samo dobrotu; On je
tako pravedan, da kad On kažnjava ili prašta, to ne može biti
proturiječno”.
9.Dezembra, iste godine, u Hemmingstadt kod Meldorfa, nekoliko
hiljada fanatičnih franjevaca i dominikanaca, sačekali su Heinrich
Zütphena, nakon njegove propovijedi, vezali ga konju o rep, na
najsvirepiji mogući način su ga ponižavali i mučili, dok ga nisu doveli na
glavni gradski trg, na kojem je bila pripremljena lomača, visoka nekoliko
desetina metara. Prislonili su ga potom uz jedno stepenište, vezali ga, i
položili su ga na lomaču, koja za čudo božije nije htjela da gori. Posto
su fanatični zlikovci vidjeli, da ni vatra neće mladoga monaha, maljem
su razdrobili njegovu glavu, koju su potom odsjekli, kao i i sve druge
dijelove tijela, odvojili jedne od drugih, pripremili su manju lomaču, na
kojoj su spalili njegovo rasčerečeno mučeničko tijelo.
Ustadoh, i napustih dženetsku baštu, a uz put mi dođe na um, kako je
lijepa Amalia-Laura, na sred Mahndorfskog jezera, pred nizozemskim
monahom, Heinrich Zütphenom svjedočila: jezikom očitovala i srcem
prihvatila nadnaravnu Kur’ansku Mudžizu, da je Gospodar Uzvišenog
Prijestolja samo Jedan i da Mu niko nije ravan, te i ja sam po ko zna koji
put posvjedočih: EŠHEDDU EN LA ILLAHE ILALLAH VE EŠHEDDU
ENNE MUHAMMEDEN ABDUHU VE RESULUHU.
BILJEŠKA O AUTORU
Međedović Faruk je rođen u Bijelom Polju, 1957 godine. Studije pravnih nauka je završio na sarajevskom Pravnom Fakultetu. Nakon diplomiranja, izvjesno vrijeme je obavljao poslove pravnog referenta, u sveznoj upravi carina u Beogradu. Početkom devedesetih godina, prošloga vijeka, u rodnom Bijelom Polju, kao osnivač i direktor kulturnog centra “Avdo Međedović – Milman Parry”, bio je ujedno i organizator internacionalnih književnih susreta “Avdo Međedović”. U, isto vrijeme, bio je predsjednik ogranka Federalističkog zelenaškog pokreta za Bijelo Polje. Od 1997. godine, živi i radi u saveznoj njemačkoj pokrajini Bremen. Angažovan je u saveznom odjelu za strance.
Prozu, eseje i poeziju, objavljivao je do sada, na njemačkom, kao i u “Avliji”, u Crnoj Gori i u zagrebačkom Beharu. Pri kraju je prevoda romana, na njemačkom, a čiji će izdavač biti “FISCHER”, iz Frankfurta, jedan od najpoznatijih evropskih izdavača.
