Posvećeno prof. dr. Jasmini Ahmetagić, vatrenoj obožavateljki ideje Gorskog vijenca
Mjesto: učionica drugog razreda gimnazije negdje na Balkanu
Vrijeme: kraj dvadesetog vijeka
Likovi:
profesorica književnosti J. Ahmetagić
direktor gimnazije
razredni starješina II-C
Jusuf Martinović, đak
đaci odjeljenja II-C
U učionicu ulazi profesorica Ahmetagić sa školskim dnevnikom pod rukom. Đaci u pozdrav naglo ustaju; nekoliko stolica nespretno obaraju. Profesorica baca dnevnik na katedru i sjeda na stolicu. Pogledom obuhvata sav razred i strogim glasom kaže:
– Sjedite!, – zatim nastavlja: – Djeco, u petak sam vam dala zadatak da kod kuće pročitate i proučite Gorski vijenac, naše najveće književno djelo. Jeste li to uradili?
– Jesmo! – u jedan glas odgovara razred.
Profesorica ustaje, pogledom šeta po razredu i zaustavlja ga na Jusufu Martinoviću: ne slučajno, on je poznat kao buntovnik.
– Martinoviću, ustani!
Martinović lagano ustaje i s rukama na leđima mirno gleda profesoricu u oči.
Prof., oštro: – Martinoviću, stani lijepo! (On ćuteći spušta ruke i ona nastavlja): – Reci, Martinoviću, ko je naš najveći pjesnik?
Jusuf: – Drugarice profesorice, koliko je meni poznato, naš najveći pjesnik je Maljo Maljevac.
Prof., ljutito: – Martinoviću!!!
Jusuf, smireno: – Drugarice profesorice, naš pjesnik Maljo Maljevac je bez opanaka visok 222 cm, i u čakširama vaga 135 kg žive vage. Bez sumnje je najveći.
Prof., još ljuće: – Martinoviću!!! Zašto u čakširama? Šta ti je to?
Jusuf: – Bez čakšira bi mu se vidjela sramota, drugarice profesorice!
Prof., – Marinoviću!
Jusuf: – Izvolite, drugarice profesorice.
Prof., prijeteće: – Za tebe su pjesnici volovi, pa hajde da ih mjerimo i vagamo, je li, gilipteru jedan?!
(U razredu smijeh)
Jusuf, mirno: – Bože, sačuvaj, drugarice profesorice. To su ljudi kao i svi drugi, samo što vole da pjevaju i spjevano zapisuju.
Prof., tobože ozbiljno: – I mjerimo ih po visini i težini …
Jusuf, ozbiljno: – Bogomi, neki su mnogo teški …
Prof., lukavo: – Teški …
Jusuf, hladno: – I mnogo surovi …
Prof., cinično: – Surovi …
Jusuf: – Da, i vjersko-ideološki opterećeni.
Prof.: – Vjersko-ideološki …
Jusuf: – I nasilnički nastrojeni.
Prof.,: – Nasilnički …
Jusuf: – I genocid preferiraju …
Prof.: – I genocide preferiraju …
Jusuf, živahno: – Da, i mizoginiju …
Prof., iznenađeno: – Šta si rek'o – mozgoginiju?
Jusuf, hladno: – Ne, ne, m-i-z-o-g-i-n-i-j-u, mizoginiju.
Prof., zajedljivo: – To ti nešto na turskom …
Jusuf, hladno: – Bogomi ne, već na grčkom.
Prof, radoznalo: – Prevedi nam to na srpski, junače.
Jusuf, ushićeno: – Bogomi, mizoginija na grčkom znači bezuslovnu mržnju prema ženama.
Prof., cinično, žmirkajući: – Bogomi-bogomi …
Jusuf, hladno: – Bogomi jes'…
(U razredu smijeh)
Prof., tobože ozbiljno: – A otkad postade tako učen, bre, Martinoviću?
Jusuf, ozbiljno: – Ja od prošlog vikenda.
Prof., radoznalo: – Čitajući Gorski vijenac, je li?
Jusuf, odlučno: – Upravo tako, drugarice profesorice.
Prof., cinično: – Mišljah – e da su te u Mljetke šiljali …
Jusuf, ozbiljno: – Jok, sve sam shvatio sam kod kuće, uz Gorski vijenac.
Prof., kivno: – Mrčo omrčeni, Martinoviću izgubljeni, ti si jedno veliko đubre seljačko!
Jusuf, mirno: – Bože, sačuvaj, drugarice profesorice.
Prof., s gađenjem: – Sjedi tamo, stoko nevaspitana!!!
Jusuf, hladno: – Zašto, drugarice profesorice? Čitav vikend sam učio Gorski vijenac i znam ga napamet. Mogu li odgovarati?
Profesorica, zajedljivo: – O-d-g-o-v-a-r-a-t-i, kažeš. I znaš Gorski vijenac napamet, a? … Pa, hajde, silo, odgovaraj: ko je naš najveći pjesnik?
Jusuf, mirno: – Maljo Maljevac, drugarice profesorice.
Prof., vrti glavom, mrmlja nešto sebi u bradu i govori „Maljo Maljević … Maljo Maljević …“
(U razredu smijeh)
Jusuf, popravlja je ozbiljno: – Maljevac, drugarice profesorice, Maljevac.
Prof., kao iz sna: – Šta Maljevac-Maljevac!?
Jusuf, mirno: Nije Maljević, već Maljevac. Čovjek od krvi i mesa, iz Lukara kod Novog Pazara. Eno ga, živ i zdrav.
Prof., podrugljivo: – Iz Lukara, kod Novog Pazara … pa ovo ti se rima, Martinoviću!
Jusuf, ozbiljno: – Pjesničko selo, drugarice profesorice, to Lukare.
Prof., zajedljivo: – Maljevac, ili Maljević, u čemu je razlika …
Jusuf, mirno: – Drugarice profesorice, pjesnik Maljo se preziva Maljevac, a ne Maljević.
Prof., podrugljivo, širi rukama: – Vidi, vidi, tvoj pjesnik košarkaš, teškaš, velikan, Maljevac …
Jusuf, zabrinuto: – Drugarice profesorice, mogi li ja odgovarati?
Prof., osvetnički: – Moći ćeš drugi put, kad se budeš javio – ona sjeda za katedru i otvara dnevnik -, da popraviš jedinicu, koju ti upravo upisujem!
Jusuf se obrušava na svoju stolicu, profesorica bez pozdrava sa dnevnikom ispod ruke brzim korakom napušta učionicu.
U učionicu ulazi profesorica Ahmetagić sa dnevnikom pod rukom. Đaci u pozdrav naglo ustaju; ponovo nekoliko stolica obaraju. Profesorica baca dnevnik na katedru i sjeda na stolicu. Pogledom obuhvata sav razred i ljubazno kaže:
– Sjedite!, zatim nastavlja: – Djeco, kraj školske godine je sve bliži. Svima sam zaključila pozitivnu ocjenu, osim našem znalcu Martinoviću. On ima jedinicu i priliku da je popravi sada. Hoće li?
Jusuf, ustaje sa rukama na leđima: – Drugarice profesorice, želim odgovarati.
Prof., ustaje od katedre i krene prema njemu: – Neće moći sa tim rukama na leđima!
Jusuf, brzo spušta ruke: – Spreman sam!
Prof.: – Šta najbolje znaš, Martinoviću?
Jusuf: – Sve o Gorskom vijencu, drugarice profesorice.
Prof.: – Znaš ga napamet?
Jusuf, odlučno: – Da! U po noći, u po dana!
Prof., važno: – To je lijepo, ali nije dovoljno za pozitivnu ocjenu.
Jusuf: – Znam, znam. Napamet ga znaju i bifleri. A ne razumiju ga, ha – ha!
Prof., ironično: – A, ti nisi bifler?
Jusuf: – Nikako! Volim razmišljati svojom glavom.
Prof.: – Hajde da vidimo šta ima u toj tvojoj glavi.
Jusuf: – Hajdemo.
Prof.: – Gorski vijenac – šta nam znači taj naslov?
Jusuf, vatreno: – Drugarice profesorice, sam naziv »Gorski vijenac« za ovaj spjev je apsurdan, jer se ne zna čega je on vijenac. Prešernov Sonetni vijenac je vijenac soneta, naprimjer. A naziv „Gorski vijenac“ u našem slučaju je falsifikat i suštinsko vrijeđanje poezije. To wanna be književno djelo bi se trebalo zvati Pohvala zločinu genocida, ili tako nekako, ali »Gorski vijenac« nikako.
Prof.: – A kako bi ga ti nazvao?
Jusuf: – Njegovim originalnim nazivom – Istraga poturica.
Prof.: – De, objasni, pametnjakoviću!
Jusuf: – Spjev je na prijedlog njegovih redaktora preimenovan zato što Istraga poturica zvuči brutalno i vulgarno za zapadne kulture, gdje su ga namjeravali prevesti i plasirati.
Prof., jedva prikrivajući bijes: – Šta je Gorski vijenac po strukturi?
Jusuf: – Tragedija.
Prof., razjareno: – Tra-ge-di-ja?!
Jusuf: – Klasična.
Prof.: – Kako sad to?
Jusuf: – Završava se opštim pokoljem muslimana.
Prof.: – Piše li tako u čitanci, Martinoviću jedan?
Jusuf: – Ne znamo mi to, bogomi.
Prof.: – Ne čitamo – ne znamo.
Jusuf: – Znamo da ne čitamo.
Prof.: – A ja ti kažem da nije tragedija.
Jusuf: – Bogomi, to znamo, da za vas to nije tragedija.
Prof.: – Ostavi se tragedije, tragedijo jedna!
(U razredu smijeh)
Jusuf: – Šta ja tu mogu …
Prof.: – Odgovaraj normalno na pitanje!
Jusuf: – Koje pitanje?
Prof.: – Šta je Gorski vijenac po strukturi?
Jusuf: – Vjersko-ideološki pamflet.
Prof.: – Šta ti je pamflet?
Jusuf: – Pisano djelo, kojim se javno vrijeđaju, ponižavaju i nipodaštavaju pojedinci ili čitave zajednice.
Prof., kolutajući očima: – Šta je osnovna tema spjeva, tvog pamfleta?
Jusuf: – Totalno uništenje muslimanske zajednice na teritoriji Stare Crne Gore.
Prof.: – Zašto?
Jusuf.: – Jer su muslimani.
Profesorica se naglo okrene nazad i sa spuštenom glavom počne hodati tamo-amo po učionici. Zaustavlja se podalje od Martinovića i drhtećim glasom nastavlja:
Prof.: – Šta znaš o glavnim likovima?
Jusuf: – Svi odreda su antagonisti.
Prof.: – Šta to znači?
Jusuf: – Svi su negativci.
Prof.: – I vladika Danilo?
Jusuf: – Pogotovo. On je „sirak tužni bez nigđe nikoga!“
Prof.: – Kako to?
Jusuf: – On sam to govori.
Prof.: – Šta kaže?
Jusuf: – „U da mi se svijet pretvorio, a svi ljudi pakleni duhovi.“
Prof.: – Šta to znači?
Jusuf: – Uznapredovali GPL.
Prof.: – Šta je sad GPL?
Jusuf: – Granični poremećaj ličnosti.
(U razredu smijeh)
Prof.: – A Vuk Mandušić?
Jusuf: – Kukavica.
Prof.: – Objasni.
Jusuf: – Ne postoji u spjevu opisan dvoboj ili borbe sa Turcima, u kojima bi on bio prikazan kao junak.
Prof.: – Nego šta postoji?
Jusuf: – Postoji krvničko prebijanje psihički oboljele žene.
Prof.: – Koje žene?
Jusuf: – Svoje snahe Anđelije.
Prof.: – Što je nije prebio njen muž nego on?
Jusuf: – O tome književna nauka šuti.
Dijalog đaci prate povremenim uzvicima, smijehom i kratkim komentarima. Profesorica se vidljivo trese, ukočenim pogledom strijelja Jusufa i natraške se približava katedri, za koju sjeda i otvara školski dnevnik uz riječi:
Prof.: – Martinoviću, zaključujem ti jedinicu kao banderu! Imaš pravo žalbe razrednom vijeću i još jedan čas, da je pokušaš popraviti, ako ti odobre.
(Razredom se prolomi uzvik razočarenja: „Auuuuu“.)
Profesorica upisuje ocjenu, uzima dnevnik pod ruku i nesigurnim korakom napušta učionicu.
U učionicu ulazi profesorica Ahmetagić sa školskim dnevnikom ispod ruke, za njom nastupaju direktor gimnazije i razredni starješina. Đaci žurno ustaju u pozdrav. Profesorica nudi stolice gostima i sama sjeda za katedru.
Prof., glasno: – Djeco, vaš kolega Jusuf Martinović je uložio žalbu na negativnu ocjenu iz srpsko-hrvatskog jezika, i žalba mu je prihvaćena. Sa nama su drugovi direktor i razredni starješina; nas troje predstavljamo komisiju, koja će ispitati podnosioca žalbe, Jusufa Martinovića. Neka Martinović izađe pred tablu!
Martinović izlazi, staje uz tablu i teatralno se pokloni komisiji. Komisija se ne odaziva, dok đaci smijehom daju podršku svom kolegi.
Direktor: – Je li, Martinoviću, u čemu je problem?
Jusuf: – Nema problema, druže direktore.
Razredni: – Kako nema, a jedinica iz srpskog?
Jusuf: – Neka drugarica profesorica objasni.
Razredni, pogleduje školski dnevnik: – Sam objasni! Evo, ostale ocjene imaš većinom petice i par četvorki, a ovamo kec! Zašto ne naučiš materiju?
Jusuf: – Druže razredni, naučio sam napamet sve što se traži. Drugarici profesorici se ne sviđaju moja objašnjenja nekih stvari.
Razredni: – Kojih stvari?
Jusuf: – Vezano za Gorski vijenac.
Razredni: – Šta ti tamo nije jasno?
Jusuf: – Meni je sve potpuno jasno, druže razredni.
Razredni, profesorici: – Koleginice Ahmetagić, preuzmite ga.
Prof., strogo: – Nu, Martinoviću, šta si spremio za današnji ispit?
Jusuf, teatralno se prikloni, praveći rukom polukružni pokret: – Ženske likove, drugarice profesorice.
Prof.: – Hajde, kreni! Znaš li stihove napamet?
Jusuf: Znam, drugarice profesorice!
Prof.: – Od kojeg lika ćeš početi?
Jusuf: – Od bezimene babe, rodom iz Bara, to jest’ iz Turske.
Prof.: – Kako “bezimene”?
Jusuf: – Bezimene, jer se radi o crnogorskoj Mata Hari, dvostrukoj špijunki.
(U razredu smijeh)
Prof.: – Crnogorskoj špijunki?
Jusuf: – Crnogorskoj i turskoj.
Prof.: – I turskoj?
Jusuf: – Da. Ona je u tajnoj službi skadarskog vezira i crnogorskog dvora.
Prof.: – A, šta je po struci?
Jusuf: – Agentica-vještica.
Prof.: – I šta radi na Cetinju?
Jusuf: – Došla po naređenju skadarskog vezira da pomuti Crnogorce.
Prof.: – U čemu da ih pomuti?
Jusuf: – U namjeri da pokolju braću muslimane.
Prof.: – Da pokolju?
Jusuf: – Skadarskom veziru je dojavljeno da Crnogorci tajno spremaju istragu poturica.
Prof.: – Ko mu je to dojavio?
Jusuf: – Bezimena baba, tajna agentica-vještica.
Prof.: – Baba, tajna agentica-vještica?
Jusuf: – Ali je otkrivena i uhapšena.
Prof.: – Ko je otkri i uhapsi, junače?
Jusuf: – Crnogorski kontraobavještajci, Mandušić & comp.
(U razredu smijeh)
Prof.: – Da čujemo stihove!
Jusuf se ispravi, pruži desnu ruku naprijed, kažiprst uperi u profesoricu i vikne:
Jusuf: – Kazuj, babo, jesi li vještica!?
On ostaje u istom položaju, gledajući profesoricu pravo u oči, dok ona bez glasa razrogačenim očima gleda njega, također u oči, a zatim skreće pogled prema direktoru i razrednom. Oni dvojica jedva zadržavaju smijeh. U učionici se prolomi kikot, koji direktor zaustavlja riječima:
Direktor: – Tišina tamo! Martinoviću, nastavi dalje!
Jusuf: – Druže direktore, objasnit ću Njegoševu univerzalnost u vezi odnosa do žena uopšte.
Prof., upada razjareno: – Ja ću danas puknuti od plača!
Jusuf, hladno, gledajući profesoricu: – Žena plače kad najviše laže!
Profesorica ne dolazi sebi od šoka, oborene glave nepomično gleda u tačku na podu ispred sebe. Zato inicijativu ispitivača preuzima direktor.
Direktor, oštro: – Martinoviću!!!
Jusuf, smireno: – Izvolite, druže direktore.
Direktor, prijeteći: – Ne vrijeđaj žene …
Jusuf, smireno: – Ne vrijeđam, druže direktore.
Direktor, cinično: – Žena plače kad najviše laže … ne vrijeđaš? …
Jusuf, hladno: – Ne, druže direktore. To je Njegošev stih.
Direktor, tobože znatiželjno: – Njegošev?
Jusuf, smireno: – Nije moj! Iz Gorskog vijenca je, druže direktore.
(U razredu smijeh)
Direktor, okreće se prema profesorici, koja dlanovima pokriva lice: – Aaaa, tako, dakle, žena plače kad najviše laže…
Jusuf, pobjedonosno: – Tako, druže direktore!
Direktor: – Martinoviću, pomenuo si Njegoševu univerzalnost u vezi žena …
Jusuf: – Tako je, druže direktore.
Direktor: – Objasni!
Jusuf, : – Njegoš u Gorskom vijencu preferira krvničku mržnju prema ženama.
Direktor: – O kojim stihovima govoriš?
Jusuf, zauzima vojnički stav, podigne glavu i gromkim glasom počne:
„Ćud je ženska smiješna rabota!
Ne zna žena ko je kakve vjere;
stotinu će promijenit vjera,
da učini što joj srce žudi!“
(U razredu smijeh)
Direktor: – Protumači te stihove, Martinoviću.
Jusuf, šeretski: – Ha ha, nema se šta tumačiti, druže direktore.
Direktor: – Nema?
Jusuf: – Ne, osim da su za Njegoša sve žene svijeta pokvarenog morala.
Direktor: – Baš sve?
Jusuf: – Pa ne baš sve.
Direktor: – Koja, naprimjer, nije?
Jusuf: – Batrićeva sestra.
Direktor: – Kako se zove?
Jusuf: – Nikako!
Direktor: – Kako nikako, Martinoviću?
Jusuf: – Eto tako, druže direktore – Batrić je muško i ime mu je Batrić, a sestra je žena, sretna što je sestra, ne treba joj drugo ime.
(U razredu smijeh)
Direktor: – Ima li još koji pozitivan ženski lik u Gorskom vijencu, Martinoviću?
Jusuf: – Ima, druže direktore.
Direktor: – Koji?
Jusuf: – Ruža Kasanova.
Direktor: – Ruža Hasanova?
(U razredu smijeh)
Jusuf, smijući se: – Ne, druže direktore, već Kasanova. Kasan je Srbin, a Hasan je Turčin.
Direktor: – Šta je bilo sa Ružom?
Jusuf: Mlada Srpkinja, čobanica Ruža Kasanova, zaljubi se u mladog Turčina Muju Alića, također čobanina.
Direktor: – Kako se zaljubila?
Jusuf: – Slučaj je htio da su njih dvoje kao čobani već nekoliko godina sarađivali u čobanskim poslovima, bez obzira na vjeru.
Direktor: – Kako sarađivali?
Jusuf: šeretski – Ne mogu sada o tome, druže direktore.
Direktor: – Reci, reci …
Jusuf: – Između ostalog, na kraju svakog dana u akšam morali su razdvajati pomiješane ovce.
Direktor: – Kako pomiješane?
Jusuf: – Pa, pomiješane srpske i turske.
Direktor: – I u čemu je problem?
Jusuf: – U tome da su Ruža i Mujo vremenom više gledali jedno drugo nego ovce.
(U razredu smijeh)
Direktor: – I onda?
Jusuf: – I onda livadica, šumica, ručica, zvjezdica …
(Učionicom se opet zaori smijeh)
Direktor: – I onda?
Jusuf: – Znajući da je ljubav između Srpkinje i Turčina zabranjena pod prijetnjom smrtne kazne, oni dvoje odluče da uz pomoć Mujinog brata pobjegnu preko obližnjeg brda u Tursku.
(Učionicom se opet zaori smijeh. )
Direktor: – Kojeg brda?
Jusuf: – Preko Simunje, druže direktore.
Direktor: – I onda?
Jusuf: – Šumski špijuni ih otkrivaju i dignu uzbunu; potjera je bila brza i efikasna (on se uspravi i gromkim vojničkim tonom recetira):
„Na Simunji stigosmo svatove
te ubismo obadva Turčina,
među njima nesretnu nevjestu!“
Profesorica je i dalje u šoku, razredni nezainteresirano gleda u prazno, zato direktor nastavlja aktivnosti:
Direktor: – Martinoviću, reci još neki stih vezan za Gorski vijenac.
Jusuf: – Udri ženu svako božje jutro, a ona će sama naći razlog!
(Direktor podiže glavu i okrene se prema profesorici)
Direktor: – Koleginice Ahmetagić, jesu li ovo stihovi iz Gorskog vijenca?
Prof., pokrivajući dlanovima lice: – Oprostite, ne pratim ništa …
Direktor: – Martinoviću, bjehu li to stihovi iz Gorskog vijenca?
Jusuf: – Pa, ne baš, druže direktore …
Direktor: – Ne baš?
Jusuf: – Tako je, druže direktore.
Direktor: – Nego čiji su, Martinoviću?
Jusuf: – Moji, druže direktore!
(U razredu smijeh)
Direktor: – Aaaaa, ti i pjesme pišeš!
Jusuf: – Tako je, druže direktore.
Direktor: – Inspirisan Gorskim vijencem!
Jusuf: – Tako je, druže direktore.
Direktor: – Pa si malo nadjačao Njegoša!
Jusuf: – Tako je, druže direktore!
(U razredu smijeh)
Direktor: – Da skratimo. Daj sažeto u nekoliko rečenica sadržaj Gorskog vijenca, onako kako ga ti doživljavaš.
Jusuf se pomjeri s noge na nogu, protrlja dlanove i počne odlučnim tonom.
Jusuf: – Gorski vijenac sadrži pet elemenata zbog kojih ne bi smio biti u sastavu školske lektire.
Direktor: – A, tako? Navedi te elemente.
Jusuf:
1. otvorena i žestoka mržnja prema Islamu;
2. direktno vrijeđanje poslanika Muhammeda a.s.;
3. huškanje na genocid nad domaćim muslimanima (poturicama);
4. planiranje, izvršenje i slavljenje tog genocida;
5. neobjašnjiva žestoka mržnja prema ženama uopšte (mizoginija).
Direktor, šaljivo: – Martinoviću, ti si veoma inventivan!
Jusuf: – Hvala, druže direktore!
Direktor: – Šta predlažeš da se uradi sa Gorskim vijencem, Martinoviću?
Jusuf: – Da se smjesta ukloni iz školske lektire, druže direktore.
Direktor: – Da se ukloni iz školske lektire?
Jusuf: – Vrijeme je, druže direktore.
Direktor: – Eeee, neće da može, Martinoviću!
Jusuf: – Onda ništa, druže direktore.
Direktor: – Možda redigovanje spjeva?
Jusuf: – To neće da može, druže direktore.
Direktor: – Zašto ne? Brišeš šta ne valja, ostavljaš šta valja …
Jusuf: – To više ne bi bio Gorski vijenac, druže direktore.
Direktor: – Kako, čo'če?
Jusuf se zamisli, a onda podigne lijevu šaku i ispruži prste, okrene se prema razredu i počne:
Jusuf: – Gledajte: svaki prst predstavlja jednu pomenutu mahanu Gorskog vijenca. Uklonimo mržnju prema Islamu (desnom šakom savije palac), uklonimo vrijeđanje Muhammeda a.s., (savije mali prst), uklonimo huškanje na genocid (savije kažiprst), uklonimo planiranje, izvršenje i slavljenje tog genocida (savije domali prst i zastane). Ostane mu ispružen samo veliki prst, ali on to ne vidi, već i dalje desnom rukom drži ona ostala četiri i gleda čas đake čas komisiju i pita:
Jusuf: – Šta ostane od Gorskog vijenca kad mu uklonimo sve ove nepodopštine, a?
(Odjednom se prolomi smijeh učionicom, smiju se i direktor i razredni, jedino je profesorica i dalje gluha i nijema, odsutna. Jusuf konačno shvati u čemu je problem i brzim pokretom rastavi ruke. Kroz smijeh se oglasi direktor).
Direktor: – Martinoviću, bježi na svoje mjesto! Položio si sa odlikom!
(Komisija napušta učionicu, u kojoj nastaje haos).
