Zašto prijete: To im je već objasnio Haris Zahiragić: Sve što traže pod lažnom pričom o ugroženosti bh. Hrvata, tiče se Ustava i postojećeg Izbornog zakona. To se nikakvim prijetnjama niti treba, niti može promijeniti.
Posljednje ozbiljne prijetnje iz Hrvatske Bosni i Hercegovini i njenom najbrojnijem narodu su surove i izgleda da su u Zagrebu zaboravili kakve je stravične masovne pogibje donio rat između Hrvata i Bošnjaka.
Ko prijeti BiH i Bošnjacima? Prijete iz „Domovinskog pokreta“, čije je sjedište u Vukovaru. Prijeti Ivan Penava, koji je na čelu te stranke. U vrijeme najvećeg klanja on je kao maloljetni izbjeglica pohađao srednju školu u Zagrebu. Drugi je Nikola Grmoja iz stranke „Most“, koji na početku rata nije imao ni desetak godina, pa pojma nema kakav je rat užas. Treći, za kojeg se sumnja da stoji iza ovih ispada je premijer Vlade Hrvatske Anderj Plenković. On zasigurno nikada u životu nije čuo ni ispaljenje metka, jer je devedesete proveo po evropskim prijestonicama.
Zašto prijete: To im je već objasnio Haris Zahiragić: Sve što traže pod lažnom pričom o ugroženosti bh. Hrvata, tiče se Ustava i postojećeg Izbornog zakona. To se nikakvim prijetnjama niti treba, niti može promijeniti.
Hrvatska javnost ne zna mnoge činjenice o ratnim devedesetim. Bar tim činjenicama sadašnji režim HDZ-a od Dejtona ne dopušta da dođu u javnost. Časni hrvatski novinari su usred rata pisali hrabro i profesionalno o Tuđmanovim krvavim pohodima na BiH i Bošnjake. I danas su dokaz brojni tekstovi časnih novinara u Globusu, Feralu i Nacionalu o tome kakve je zločine nad Bošnjacima pravio režim Franje Tuđmana.
Na skupu u Budimpešti u septembru 1998. godine raspravljalo se o ratu u Hrvatskoj i BiH. General HV-a i bivši ministar odbrane Martin Špegelj je dao mnoge odgovore na taj sukob: „U proljeće 1993. godine u ratu sa Armijom BiH, HVO dolazi u veoma težak položaj usprkos tome što je na to područje otišao ekvivalent tri, četiri brigade HV-a. Vi se sjećate da je general Bobetko u svojoj knjizi „Sve moje bitke“, Zagreb 1996., opisao kako su skidali oznake HV i stavljali oznake HVO-a, a časnicima je rečeno da se predstavljaju kao pripadnici HVO-a i govore da su rodom iz BiH. Međutim bila je to posve prozirna i loša improvizacija, koja nikoga ns svijetu nije mogla obmanuti.“
U jednoj naredbi Ivana Primorca, zapovjednika 3. mostarske brigade, iz 12. decembra 1992. bojovnicima se naređuje isključivo nošenje oznaka HVO-, a pod tačkom tri naredbe stoji: “Pripadnike HV-a zamoliti (uz objašnjenje) da za vrijeme boravka na našim prostorima nose oznake HVO-a.”
General Špegelj je nastavio: “Lijesovi su dolazili u Hrvatsku pa se znalo odakle su ti vojnici i časnici. U proljeće 1993. i tako ojačan HVO doživljava krizu u operacijam protiv Armije RBiH na gotovo svim prostorima gdje su bili u kontaktu. Postojala je opasnost da ta kriza završi neurednuim povlačenjem na jug dolinom Neretve i u zapadnu Hercegovinu i da se izgube enklave u središnjoj Bosni. I tada u Zagrebu oko predsjednika Tuđmana nastaje panika i rješenje se traži u pregovorima i dogovorima. Tako to uvijek bila: kad vojska zapadne u krizu, u akciju kreću politčari i pokušavaj upopraviti stvar. Želim, dakle, reći da je Hrvatska vojska, prenoseći djelovanje u BiH s juga dolinom Neretve, nekoliko mjeseci vodila žestoke borbe s Armijom BiH., i to neupsješno. Ja za tu krizu znam, jer sam čak i ja bio zamoljen – iako se dobro znao moj stav u vezi BiH – da spasavam stvar. Naravno, ne samo da sam odbio, nego sam u jednoj izjavi za novine objavio da je to nepravedan rat, ustvari rat protiv Hrvatske, pa mi je Tuđman odgovorio da sam protuhrvatski raspoložen.”
Rat između Hrvata i Bošnjaka se nikako nije smio dogoditi. Tuđman svoje generale jednostavno nije slušao. Špegelj navodi: “General Antun Tus i ja smo već 1992. procijenili da srpska vojska u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj gubi rat, da je pred porazom i u posve konfuznom stanju, te da HV u savezu sa Armjom BiH, sa uključenjem svega što je ostalo neangažirano u Hrvatskoj može do jeseni 1992. okončati rat izbijanjem na Drinu i Dunav, možda čak i jednim totalnim porazom Srbije.”
„Zna se koji su bili ciljevi Bobetkove grupacije: Zauzimanje što većeg teritorija radi podjele BiH sa Srbijom. I sam je priznao da je u tim borbama, ne sa četmnicima nego protiv Armije BiH bilo 9.000 mrtvih. Generali koji su u tome sudjelovali kažu da je poginulo i više od 13.000 vojnika. Znamo da u Slavonskom Brodu, Čakovcu, Zagrebu i drugdje postoje groblja vojnika i časnika HV koji su poginuli u Bosni i Hercegovini a mnogo ih uopće nije dovezeno“, ustvrdio je Špegelj.
“U borbama sa jedinicama Armije RBiH poginulo je, nažalost, više vojnika HV-a nego nego u borbama na tlu Hrvatske”, potvrdio je i general Jovan Divjak. Da ne bude zabune, u BiH je u borbama protiv Armije BiH poginulo je više od 8500 vojnika u jedinicama koje su dolazile iz Srbije. U Srbiji je vladala bježanija, a više od 165 hiljada dezertera su utočište našli na Zapadu.
I Hrvatska javnost ne zna mnoge činjenice o devedesetim. Bar im se nakon Dejatona ne dopušta da dođu pred javnost.
Po Špegelju Tuđman i Milošević su dozirali rat: “Na djelu je bio kontrolirani rat kako bi se objema stranama omogućilo da resurse angažiraju u BiH. Veliki dio tenkovskog arsenala iz Hrvatske otišao je u Bosnu i Hercegovinu: Znamo da je ondje djelovalo od 50 do 70 tenkova HV-a, koji je tada imao ukupno 245 tenkova te oko 200 komada teškog topničko-raketnog oružja. Znamo i to da je manje-više sav taj ubojni materijal ispaljen na istočni dio Mostara…”
Nakon “Oluje” Norman Cigar, čuveni publicist, je zapisao: “Hrvatska je pobjedu skupo platila: Umjesto prijateljske države BiH koja na Drini granički sa Srbijom… To je strategijski poraz… Tragedija je iseljavanje mladosti, ne samo Srba nego i Hrvata. Oni su otišli i nikad se neće vratiti. Gledano dugoročno, pobjednik može biti Tuđman, ali ne i Hrvatska”, zaključio je Norman Cigar.
Uostalom, demokratski svijet zna da su dogovori Miloševića i Tuđmana o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, odredili čitav rat devedesetih. Vjerovali ili ne ti dogovori ovih dana postaju vrlo aktuelni u evropskim centrima, gdje se raspravlja o Bosni i Hercegovini.
“Svi masakri i progonstva bošnjačkih civila imali su za cilj stvaranje etnički čistih teritorija. Taj cilj je određen u Političkoj povelji HDZ-a BiH, usvojenoj krajem oktobra 1992. u Posušju. U toj se povelji poziva na hitno etničko razgraničenje Hrvata i Bošnjaka. Vence-Owenov plan je očito bio naručen od hrvatskih i srpskih pregovarača, Miloševića i Tuđmana. Oni su odmah poslušno uradili precizan posao po zahtjevima srpsko-hrvatskog dvojca. Svi zaboravljaju da je napad HV-a i HVO-a na Novi Travnik, tačnije na vojnu fabriku Bratstvo, počeo u junu 1992., dakle puno prije Vence-Owenova plana. Napad na Prozor, gdje su počinjeni stravični zločini nad civilima, pa odmah zatim i napad na Gornji Vakuf počeli su u oktobru 1992. godine.
Od kraja rata 1995. i potpisa Dejtona naslušali smo se gotovo jednakih količina laži iz Zagreba koliko i Beograda. Lekcija koju je očitao bh. političar Haris Zahiragić je rezultat i današnjeg stanja u javnosti Hrvatske.
Predsjednik Društva za ugožene narode Tilman Cilh zabilježio na letku koji je u ljeto 1993. dijelio upravo po Zagrebu: “U hrvatskim medjima formiranim prema totalitarnom obrascu i gotovo potpuno srpskom uzoru, posebno na državnoj televiziji i radiju, Tuđman je pripremio huškačku kampanju protiv Bosanskih Muslimana i bosanaske Vlade. Danas su Bosanci žrtve jedne primitivne hrvatske propagande, koja je u međuvremenu dosegla najgora propagandna zastranjenja Beograda.”
Ni Penava, ni Grmoja, koji prijete povratkom Herceg-Bosne osuđene u Hagu zajedno sa svojim glavnim akterima, a ni Andrej Plenković, neće spomenuti slike logoraša u zapadnohercegovačkim logorima HVO-a. Čitav svijet je vidio bošnjačke kosture poput onih u najgorim nacističkim logorima u Drugom svjetskom ratu. Morali su ih godinama poslije vidjeti i ratni huškači iz “Domovinskog pokreta” i stranke “Most”. Svijet je vidio Gornji Vakuf i istočni di Mostara, gradove u kojima je hrvatska artiljerija napravila gore ruševine od onih u Penavinom Vukovaru.
Možda zato što su još bili djeca ovi likovi nisu čuli za presude Međunarodnog suda u Haagu. Tamo je presuđeno brojnim kasnije prozvanim lažnim “hrvatskim herojima“ od kojih neki još čame po evropskim zatvorima zbog zločina nad Bošnjacima.
Dušan Bilandžić, Tuđmanov saborac i prijatelj, kako je govorio dugih 50 godina, je zaključio: “Zločini koji su u toku rata učinjeni sa hrvatske strane, naročito u Bosni i Hercegovni, nanijeli su hrvatskoj naciji neizlječivu ljagu: ona se donekle može kompenzirati humanizmom, tolarancijom, liberalnom demokracijom, ali s izbrisati ne može.”
STAV.BA
