Autor Suad K Zoranić
Zapis pripisan cetinjskom vladici Danilu Petroviću-Njegošu, u kojem se opisuje ubijanje muslimana na Cetinju i u Ćeklićima, ponovo otvara jedno od najosjetljivijih i najmračnijih pitanja crnogorske istorije – nasilje nad muslimanskim stanovništvom, vjerske progone i ubijanje ljudi koji nisu željeli da se odreknu svoje vjere.Iako je dokument objavljen prije više od jednog vijeka, a Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) navodi da je riječ o neautentičnom zapisu, njegov sadržaj svjedoči o načinu na koji je u istorijskim predanjima predstavljano nasilje nad muslimanima stare Crne Gore.
Zapis o ubijanju muslimana koji i danas izaziva polemike
Istorija Crne Gore početkom 18. vijeka obilježena je sukobima s Osmanskim carstvom, vjerskim podjelama, plemenskim obračunima i nastojanjima cetinjskih vladika da učvrste političku i duhovnu vlast. Među najkontroverznijim događajima tog vremena nalazi se takozvana „istraga poturica“, događaj koji je kroz književnost, narodno predanje i istorijske rasprave dobio gotovo mitske razmjere.
U središtu ove priče nalazi se cetinjski vladika Danilo Petrović-Njegoš (1670–1735), koji je na čelu Cetinjske mitropolije bio od 1697. godine do smrti.Posebnu pažnju izaziva tekst koji se predstavlja kao njegov zapis iz 1707. godine, objavljen u zbirci Stari srpski zapisi i natpisi, koju je priredio istoričar Ljubomir Stojanović, a čija je druga knjiga štampana u Beogradu 1903. godine.
U tom zapisu opisuje se pripremanje oružanog napada na lokalno muslimansko stanovništvo, uz tvrdnju da je vladika lično podsticao pojedine crnogorske glavare da učestvuju u nasilju. Posebno značajan dio zapisa odnosi se na strah od posljedica planiranog nasilja nad muslimanima koji su generacijama živjeli na prostoru stare Crne Gore. U tekstu se navodi da su do vladike stigle vijesti kako osmanske vlasti iz Skadra namjeravaju poslati ljude da ga uhapse.
„Čujem đe govori narod da oće Turci skadarski poslati nekoliko ljudih da me ufate, zato što sam bunio Crnogorce da svoje Turke pobiju.“
Ovaj odlomak posebno je značajan jer se u njemu otvoreno govori o podsticanju ubijanja lokalnih muslimana, ali i o strahu od odgovora osmanskih vlasti. Opisani događaj predstavljali primjer organizovanog vjerskog nasilja nad stanovništvom koje je odbijalo da napusti islam.
Dodatnu istorijsku dimenziju ovom pitanju daju osmanski vojni pohodi koji su uslijedili 1712. i 1714. godine. U tim pohodima značajnu ulogu imale su snage i zapovjednici povezani s Bosanskim ejaletom. Godine 1712. pohod je predvodio bosanski vezir Ahmet-paša, dok je dvije godine kasnije Crnu Goru napala znatno snažnija osmanska vojska pod komandom Numan-paše Ćuprilića.
Tako su se stanovnici stare Crne Gore suočili s vojskom koja je dolazila i iz pravca Bosne, nakon godina vjerskih sukoba, pobuna i međusobnih obračuna. U tom istorijskom kontekstu posebno se otvara pitanje sudbine muslimanskih porodica koje su živjele na prostoru Cetinja, Ćeklića i drugih crnogorskih plemenskih oblasti. Njihova stradanja, eventualni progoni, prisilna pokrštavanja i gubitak života predstavljaju pitanja koja zahtijevaju temeljno istorijsko istraživanje.
„Bunio Crnogorce da svoje Turke pobiju“ – zapis o nasilju nad komšijama iste zemlje
U tekstu koji se pripisuje vladici Danilu nalazi se rečenica posebno značajna za razumijevanje prirode nasilja opisanog u zapisu:
„Zato što sam bunio Crnogorce da svoje Turke pobiju.“
Izraz „svoje Turke“ u kontekstu ovog zapisa odnosi se na lokalno muslimansko stanovništvo, a ne nužno na osmanske vojnike pristigle iz drugih krajeva carstva. Riječ je o muslimanima koji su živjeli među crnogorskim plemenima, dijelili isti geografski prostor sa svojim pravoslavnim komšijama i bili dio lokalnog stanovništva. Njihovo označavanje kao „Turaka“ odražavalo je tadašnju vjersku terminologiju, koja se može automatski izjednačiti s današnjim etničkim identitetima Bošnjaka i crnogorskih muslimana.
Prema sadržaju zapisa, vladika je najprije pokušao da pridobije crnogorske glavare za napad, ali su oni oklijevali, strahujući od posljedica i međusobne izdaje. U tekstu se zatim navodi da su Vuk Borilović i četvorica Martinovića dobili oružje i darove, a da su im se pridružili Vučko Njeguš, Staniša Velestovac i Marko Duplijanin. Najpotresniji dio zapisa predstavlja opis božićnog napada na muslimane koji nisu pristali da promijene vjeru:
„I tako pođoše na Božić pređe zore, i pobiše Turke cetinjske i ćeklićke, koji ne kćeše doć da se pokrste kod mene.“
Upravo posljednji dio ove rečenice – „koji ne kćeše doć da se pokrste kod mene“ – otvara najteže pitanje cijelog zapisa: da li su ljudi, prema opisanom predanju, ubijani zato što su odbijali da se odreknu islama? U tekstu se ne govori samo o sukobu dvije vojske ili obračunu političkih protivnika, već o napadu na muslimane čije se odbijanje pokrštavanja izričito navodi.

Rusija pozvala na ustanak protiv Osmanlija: Vladika Danilo prihvatio poziv Petra Velikog
Za razliku od zapisa o „istrazi poturica“, političko i vojno povezivanje Crne Gore s Rusijom 1711. godine znatno je bolje dokumentovano. Prema Leksikonu diplomatije Crne Gore, koji je objavila Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, ruski car Petar Veliki u martu 1711. godine uputio je poziv hrišćanskom stanovništvu Balkana da se podigne protiv Osmanskog carstva.
Ruski izaslanici Mihailo Miloradović i Ivan Lukačević stigli su u Crnu Goru u junu iste godine i donijeli carsku gramatu. Vladika Danilo prihvatio je poziv i učestvovao u organizovanju vojnih akcija protiv osmanskih uporišta. Tokom ljeta 1711. godine crnogorski odredi napadali su Grahovo, Nikšić, Spuž i Gacko.
Ove operacije, prema akademijskom leksikonu, nisu ostvarile značajnije vojne uspjehe, ali su označile početak političkog savezništva Crne Gore i Rusije. Rusko uključivanje u balkanske sukobe dodatno je zaoštrilo odnose između crnogorskih plemena i Osmanskog carstva, stvarajući okolnosti u kojima je lokalno stanovništvo, uključujući muslimanske zajednice, bilo izloženo sve većoj nesigurnosti.
Osmanlijska odmazda 1712: Pohod na Cetinje i sukob na Carevom lazu
Već 1712. godine uslijedila je osmanska vojna intervencija. Bosanski vezir Ahmet-paša predvodio je pohod protiv pobunjenih crnogorskih plemena. U istorijskim predanjima iz tog perioda posebno mjesto zauzima bitka na Carevom lazu, koja je predstavljana kao velika crnogorska pobjeda. Ipak, istorijski izvori ukazuju na složeniju sliku. Uprkos crnogorskom otporu, osmanske snage uspjele su da prodru prema Cetinju. U prikazima pohoda navode se zauzimanje Cetinja, razaranje manastira i povlačenje crnogorskih vođa.
Različiti izvori ne slažu se u potpunosti o obimu bitke, broju učesnika i tačnom toku osmanskog napredovanja. Za stanovništvo stare Crne Gore posljedice ratovanja bile su teške. Vojni pohodi, razaranja i sukobi donijeli su novu nesigurnost u područje koje je već decenijama živjelo između osmanske vlasti, mletačkih interesa i lokalnih plemenskih sukoba.
Pitanje odnosa između ranijeg nasilja nad muslimanskim stanovništvom i kasnijih osmanskih kaznenih ekspedicija ostaje značajno za razumijevanje tadašnjih događaja. Međutim, postojanje vremenskog slijeda samo po sebi je dovoljan da se svaki kasniji vojni pohod neposredno pripiše događajima opisanim u spornom zapisu.
Novi osmanski pohod 1714. godine: Numan-paša Ćuprilić pokorio Crnu Goru
Samo dvije godine kasnije, 1714. godine, uslijedio je novi, znatno snažniji osmanski pohod. Na čelu osmanskih snaga nalazio se Numan-paša Ćuprilić, a vojna operacija završena je teškim porazom crnogorskog otpora. Prema podacima CANU, Ćuprilić je uspio da pokori Crnu Goru, dok se vladika Danilo ponovo sklonio na teritoriju Mletačke republike.
U novembru 1714. godine Danilo je obavijestio crnogorske glavare da namjerava otputovati u Rusiju kako bi tražio pomoć od cara Petra Velikog. Ovi pohodi pokazali su razmjere vojnih i političkih posljedica sukoba koji su početkom 18. vijeka zahvatili staru Crnu Goru. Istovremeno, u istorijskom sagledavanju tog perioda ne smije se zanemariti položaj muslimanskog stanovništva, koje je bilo izloženo vjerskim neprijateljstvima, pritiscima i nasilju opisanom u pojedinim istorijskim predanjima.
Vladika Danilo tražio pomoć od ruskog cara: Dobio novac, ali ne i protektorat
Početkom 1715. godine vladika Danilo doputovao je u Rusiju, gdje ga je tokom aprila primio Petar Veliki. Cetinjski vladika zatražio je da Rusija Crnu Goru uzme pod svoju političku zaštitu i pomogne njen oporavak nakon osmanskih pohoda.
Prema akademijskim podacima, ruski car odobrio je pomoć od 10.000 rubalja i odredio da Cetinjski manastir svake druge godine dobija 500 rubalja. Danilu su obećane i crkvene knjige, kao i 160 zlatnih medalja. Ipak, formalni ruski protektorat nad Crnom Gorom nije uspostavljen.
Stradanje muslimana stare Crne Gore ne smije ostati u sjenci istorijskih mitova
Rasprava o „istrazi poturica“ nije samo pitanje istorijske hronologije, već i odnosa prema muslimanskom stanovništvu koje se u pojedinim zapisima i predanjima pojavljuje kao meta vjerskog nasilja. Posebno je značajno što se u tekstu pripisanom vladici Danilu ne opisuje samo ubijanje protivnika, već se kao razlog njihovog stradanja navodi odbijanje pokrštavanja.
Ukoliko su ljudi ubijani zbog toga što su bili muslimani i što nisu željeli da prihvate drugu vjeru, riječ je o teškom vjerskom progonu i nasilju nad civilnim stanovništvom, bez obzira na političke i vojne okolnosti tog vremena. Takvi postupci ne mogu se opravdavati državnim interesima, vjerskim razlikama, ratnim sukobima ili naknadnim istorijskim tumačenjima.
Dokument koji se pripisuje vladici Danilu ostaje značajan za proučavanje načina na koji su nastajala i prenošena istorijska predanja. Međutim, budući da CANU osporava njegovu autentičnost, on sam po sebi ne može predstavljati konačan dokaz da su se svi opisani događaji odigrali upravo onako kako je navedeno. To, međutim, ne umanjuje potrebu da se pitanje mogućeg progona, prisilnog pokrštavanja i ubijanja muslimana stare Crne Gore temeljno ispita na osnovu svih raspoloživih istorijskih izvora.
Istorija muslimanskog stanovništva Crne Gore ne smije biti svedena na usputnu napomenu u pričama o ratovima, vladikama i velikim silama. Sudbina porodica koje su živjele na Cetinju, u Ćeklićima i drugim krajevima stare Crne Gore zaslužuje jednako ozbiljnu naučnu pažnju kao i vojni pohodi, politički savezi i bitke tog vremena.
Upravo zbog toga slučaj „istrage poturica“ i danas otvara teška istorijska pitanja: da li su počinjeni zločini nad muslimanima stare Crne Gore, koliki je bio obim nasilja, jesu li postojala prisilna pokrštavanja i na koji su način kasnija književnost, predanja i politika oblikovali kolektivno sjećanje na taj period?
Nasilje nad muslimanima, njihovo ubijanje zbog vjerske pripadnosti i prisiljavanje na odricanje od islama ne mogu biti predstavljani kao herojski činovi. Istorijski događaji moraju se utvrđivati na osnovu dokaza, a stradanja civila ne smiju se prešućivati niti opravdavati.
Izvori za članak: CANU – Politički spisi crnogorskih vladara, CANU – Crna Gora i Rusija, Ljubomir Stojanović – Stari srpski zapisi i natpisi, knjiga II (1903).
sandzakdanas.rs