Zar je moguće da postoje monstrumi koji su plaćali ‘turističke ture’ u režiji srpskih zločinaca, ali i kojekakvih agencija, da bi pucali po sarajevskim ljudima, po ženama i djeci?
-
Film Sarajevo safari režisera i scenariste Mirana Zupaniča priča je o bogatim strancima koji su novcem plaćali mogućnost da sa položaja Vojske Republike Srpske pucaju po civilma u opkoljenom gradu. I ono što je najgore, nije riječ o spekulacijama, nagađanjima i pretpostavkama, nego o istini. Istini surovoj i zatrašujućoj. Riječ je o istini koja će nam pokazati svu izopačenosti svijeta u kojem živimo.
Zar je moguće da postoje monstrumi koji su plaćali “turističke ture“ u režiji srpskih zločinaca, ali i kojekakvih agencija, e da bi pucali po sarajevskim ljudima, po ženama i djeci? Zar je moguće da postoje neljudi tu oko nas, sa dovoljno novca, uticaja, pretpostavićemo znanja i moći, koji su, kao lovci u savani, pucali po djeci Sarajeva?
Da, postoje! I za to postoje najmaterijalnij mogući dokazi, ali o tome malo kasnije.
Ubiti dijete, to je konačni ‘turistički’ cilj
Na pitanje šta je to Sarajevo safari, autor filma bez bilo kakve dileme će odgovoriti:
“Sarajevski safari je bila specifična, normalnom umu nezamisliva vrsta lova, lova na ljude. U toku opsade Sarajeva je bilo bogatim strancima, koji su platili određenu nadoknadu, dopušteno da sa srpskih položaja pucaju na ljude u slobodnom dijelu grada. Žrtve su bili civili, koji su se u tom trenutku našli u snajperu tih okrutnih stranaca.“
E sad zamislite tu nekrofilsku “klijentelu“, te monstrume, koji u puš-pauzama ubijanja odmjenjuju snajperiste VRS-a i koji onda, igrajući se perverznih snuff igara, nastavljaju da ubijaju djecu Sarajeva?
Zamislite helikoptere koji iz Beograda dovoze bjelosvjetske krvopije i protuve, zadojene politikom i ideologijom krvi i tla Dobrice Ćosića i izvođača radova Slobodana Miloševića, kako ushićeni svojim ratno-rasističkim turama, sa rukama koje nisu podigle ništa teže od porcelanske šoljice, dodiruju rasklopljen snajper, stavljaju kundak o atrofirano rame i onda astigmatičnim okom traže dijete po opkoljenom gradu?
Jer, pucati u prazno – nije neki doživljaj; pucati na vojnika – pa to može svaki drugi vojnik; ali pucati na dijete – e to je ono zbog čega umobolnici i đavolji nakot dolazi kod Radovana Karadžića i Ratka Mladića iznad Sarajeva.
Zamislite samo…
E, ne morate zamišljati!
Ko zna koliko je poznatih ‘umjetnika’ ubijalo Sarajlije
Eduard Limonov za sebe kaže da je svjetski pisac i intelektualac. Dijete iz ruske Njižnjenovgordoske oblasti. Pa ipak, Limonova je Amerika odredila u pop-kulturnom svijetu. Birao je ovaj netalentovani skribomanski klovn Eduard kad, gdje će se i sa kim susresti u Njujorku. On je jedna vrsta koknija, a intelektualnog patuljka, koji za sebe misli da je iznad ovog svijeta.
E taj i takav Limonov je u društvu ratnog zločinca Radovana Karadžića u ljeto 1992. godine pucao po sarajevskoj djeci. To đubre Limonov je upuvacalo M-84 po gradu Sarajevu, po ljudima grada Sarajeva. I to lako, jednostavno lako, bez trunke griže savjesti, kao da je došao bicikl popraviti.
Eto, to mu je Radovan Karadžić omogućio, zajedno sa vojskom VRS-a, da se vježba, da trenira da se smije, da u ubijanju, u safariju na ljude, nalazi inspiraciju. Tako hladno, a tako pristupačno.
I nemojte niti jednog momenta smetnuti sa uma da je tu, na tom području oko Limonova, bilo ko zna koliko poznatih “umjetnika“ što bi ubijali Sarajlije, samo oni zahtijevaju tako željenu anonimnost, dok se Limonov na ovom ljudskom, sarajevskom safariju voli eksponirati, voli se pokazivati, pa su ga kamere BBC-ija uhvatile na (zlo)djelu.
“Sve je ovo naša zemlja”, reći će na snimku krvolok Karadžić na engleskom jeziku, pokazujući na Sarajevo sa Trebevića. Na konstataciju Limonova kako u gradu ima dosta džamija, Karadžić eksplicitno objašnjava kako su “u vrijeme islama oni Srbi koji nisu htjeli prihvatiti islam bili protjerani u planine”.
Monstruznost ne spava – ni u ratu ni u miru
Eto, ostao je taj zlosretni snimak o hijeni rata, nerealizovanoj protuvi, čovjeku koji nikada nikome značiti neće, ostao je zapis kamere, ona boja i tonalitet i svjetlo koje će obilježiti SVE; sve od strijeljanja djece od “Škorpiona”, do brutalnog izvlačenja i preslagivanja leševa na Korićanskim stijenama.
To je dokaz “in vivo”, dokaz postojanja ZLA i za ljudske safarije. Neke ovjekovječene kamerom, a neke i ne.
Monstrum Dragan Šljivić, snajperista VRS-a koji puca po gradu, kaže: “Što bih trošio dva metka? Pucam u dijete i samim time ubijem i majku, jer ubistvo djeteta za nju je ubistvo.” A takav je bio i Eduard Limonov, učesnik Sarajevskog safarija.
Osjetile su Sarajlije i Limonovljev prst na obaraču kao i godine opsade i hiljade smrt oko sebe.
Ponavljam, o Limonovu najviše pričamo jer ga je kamera “uhvatila“, jer je bio ekstrovertni idiot i, na koncu, jer je danas mrtav, pa nikada neće snositi reperkusije za svoja zlodjela. Ono što je strašnije, mnogo strašnije je pusti fakat da je Limonov samo vrh ledenog brijega ludaka, zlih bogatih izopačenika, koji su pucali po gradu.
Zamislite, neko je davao novac da ubija djecu, e da bi se nakon rata sprdali sa brojem te ubijene djece, dajući novac za opklade o njihovom broju. Monstruznost ne spava – ni u ratu ni u miru.
Na pitanje Al Jazeere ima li saznanja koliko je to koštalo, kolika je bila tarifa za učestvovanje na “safariju”, gdje su imali priliku ubijati ljude kao lovinu, autor Miran Zupanič će kazati: “Jedan svjedok tvrdi da su tarife bile više ako su pogodili dijete. Taj isti svjedok, koji je i sam bio više puta prisutan na tom lovu na ljudske glave, kaže da se najviše pucalo iz rejona Grbavice.“
‘U Bosni je izvršen genocid; ne jedan, više njih’
I zato nema nikakve sumje da su u “Sarajevskom safariju“ učestovali raziraznu bejlosvjetski “umjetnici“, protuve svih kalibara, ali možebitno i političari. Za mnoge srbijanske se već zna. Pa će biti jedan od najvažnijih istraživačkih zadataka složiti čitanku tih protuva, saznati njihovo kretanje i osvijetliti aktivnosti. I na tome treba istrajati, jer će zaborav pojesti i ovu, jednu od najstrašnijih ratnih priča.
Prije kraja, dozvolićete da citiram Andreja Nikolaidisa, koji kaže: “Da: u Bosni su bogataši iz Amerike, Italije, Kanade i Rusije ubijali djecu i za to plaćali. Da: u Bosni je, u gradovima koje je trebalo ‘etnički očistiti’ vršen elitocid: istrebljenje bošnjačke elite, sistematska i ledena ubistva bošnjačkih profesora, inženjera, sveštenika, političara… Da: u Bosni je izvršen genocid. Ne jedan: nego više njih.“
I ovaj dokumentari film je samo početak. Ovo je poklopac na Pandorinoj kutiji zla, koji moramo otvoriti. Ovo je nešto što ulazi u dublje strukture i kataloge ljudske nečovječnosti. Ovo je ona priča, za koju će reći mnogi, “da čuo sam, neko mi je rekao…”, ali nikad nije do kraja otvorena. A vrijeme je, krajnje vrijeme. Ili što bi autor filma kazao:
“U karijeri sam snimio mnogo filmova, a nijedan nije bio ni približno tako mračan kao taj. Tako crn i tako pesimističan. Ali, sa druge strane, čini mi se izuzetno važno da svi koji imamo tu mogućnost – širimo znanje o fenomenologiji zla koje je u ljudskom biću.“
Evropa koja je pala na ispitu čovječnosti
Dozovlite na koncu da vas podsjetim, opsada Sarajeva je trajala 44 mjeseca, odnosno 1.425 dana, a ubijeno je 11.500 osoba. Čak 50.000 ljudi je lakše i teže ranjeno. Za vrijeme opsade prosječno je padalo 329 granata dnevno, dok je 3.777 je rekordan broj granata u samo jednom danu.
I onda na to sve dodajte ovog Limonova, dodajte “turističke ture“ onih koji su išli na ljudski safari, dodajte kojekakve “umjetnike“ koji su ubijali djecu i u smrti tražili inspiraciju, pa ćete vidjeti razmjere posrnuća Evrope i svijeta. Da, da to je ona Evropa koja je pala na ispitu čovječnosti još 1992. godine i od te Evrope se i nije moglo očekvati ništa drugo do li da svojom indolentnošću bude saveznik u genocidu.
P.S.
Na početku snimka, baš tog sa Limonovim, zločinac Radovan Karadžić kaže u kameru kako Evropska zajednica razmatra mogućnost nekave zajednice od nekih sedam-osam kantona i RS-a. I nije li baš to i dobio? Toliko o Evropi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Piše; Dragan Bursać
IZVOR: AL JAZEERA
