Islamski kulturni centar Podgorica

Pokolj muslimanskog življa u Šahovićima, sa svim elementima genocida, počeo je na današnji dan prije ravno 100 godina i trajao 24 sata – od 9. novembra uveče i cijelog narednog dana do noći. Duž Vraneške doline tada je ubijeno i poklano na stotine stanovnika, njihove kuće opljačkane i popaljene, stanovništvo raseljeno ili izbjeglo, a da niko u ondašnjoj Zetskoj banovini, odnosno Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije pokrenuo istragu ili postavio pitanje odgovornosti.

Istorijske činjenice govore da je bilo suprotno – lokalni predstavnici vlasti zapravo su bili otvoreni podstrekači izvođačima „osvete“ i najvećeg zločina koji se ikada na ovom podneblju dogodio u mirnodopskim uslovima nad nenaoružanim stanovništvom, o kojem su kasnije ćutali potomci „i dželata i žrtava“.

Na ove podatke juče je u Crnogorskoj akademiji nauka i umjetnosti, u okviru predavanja „Šahovići 1924 – 2024 – Sto godina ćutanja“, ukazao istoričar i akademik dr Šerbo Rastoder.

On tri decenije proučava događaj nezapamćen u modernoj istoriji i, kako sam kaže, prateći fenomen „crnogorskog ćutanja o zlu“ za koji pokušava da pruži naučno objašnjenje i pruži istorijski kontekst.

Izgovor za pokolj i pljačku

Kako je Rastoder naveo tokom prezentacije, povod za krvavi zločin bila je lažna optužba na račun Jusufa Mehonjića – koji je kao i drugi poznati odmetnik iz tog kraja Husein Bošković, bio van zemlje – da je iz zasjede ubio penzionisanog inspektora Ministarstva unutrašnjih djela Boška Boškovića, poznatog po surovim mučenjima i progonu komita i jednog od glavnih aktera gušenja pobune u Rovcima.

Rastoder ukazuje da je u to vrijeme Crna Gora bila puna odmetnika i pobunjenika, da je iste godine u Rubeži kod Nikšića vlast eliminisala grupu Sava Raspopovića i crnogorske komite.

Prema podacima koje je saopštio, zbog Boškovićevog kapadahijskog vršenja vlasti, mnogi su imali motiv da ga ubiju, a to su zapravo učinili Radoš i Drago Bulatović, budući da je Bošković prethodno strijeljao jednog Dulovića, seljaka, samo zato što je rođak komite Todora Dulovića. Todor je bio pobratim Radoša Bulatovića.

Taj istorijski događaj i okolnost iskorišćeni su kao povod za obračun „sa Turcima“. Napomenuo je da to i nije bila osveta, već smišljeni i organizovani pljačkaški i zločinački progon ljudi druge vjere, u kojem je učestvovalo više od 2.000 ljudi iz Polja, Mojkovca, Kolašina i Rovaca.

Rastoder je istakao da brojni argumenti, podaci, sjećanja potomaka i malobrojna svjedočenja preživjelih, kao i odnos tadašnjih vlasti i ćutnje koja je decenijama pokrila događaj – govore da zločin nije bio tek stihijski poriv rulje, pojačan animozitetima, već ima obrise organizovanog i smišljenog scenarija kojem je trebao okidač.

Na tu činjenicu, kako je naveo, ukazuju i podaci da su u egzekucijama učestvovali mahom ljudi sa strane, bjelaške orijentacije, kakvi su i bili podstrekači događaja, među kojima čelnici nekoliko srezova, od kojih najglasniji Nikodim Cemović, sin Avra Cemovića.

Na raspolaganju 24 sata 

Prema riječima Rastodera, za ubistvo Boškovića, 7. novembra 1924. godine na putu od Mojkovca prema Šahovićima, na mjestu Cer pored Mehonjiića bio je lažno optužen Amir Muslić, koji je inače bio Boškovićev kum, kod kojeg je ubijeni dan ranije boravio.

U prilog podacima da je zločin imao obrise „dopuštenog“ čišćenja, Rastoder je citirao i riječi načelnika bjelopoljskog sreza Nikodima Cemovića, koji je pored Boškovićevog odra ispred crkve u Poljima poručio: „Crnogorci, ne žali se Boško suzama i lelekom, imate 24 sata da ga osvetite, pali, ubijaj sve u Vranešu“.

To je bio znak da više od 2.000 Kolašinaca i Poljana, pod „blagoslovom“ tadašnjih vlasti kreće u krvavi osvetnički pohod. Paljenje, klanje, ubijanje i silovanje nedužnog, prethodno razoružanog naroda, traje 9. na 10. novembar čitavu noć i sjutradan do mraka.

– Prvo su pobili 28 vezanih talaca, a tada je jedno dijete od 13 godina spasio Novak Ašanin. Krenuli su od Modrog dola do Kovrena, ubijali i protjerivali u dužini od 19 kilometara, Šahovići su bili spaljeni, sve pobijeno i poklano. Osvetnike su predvodili Nikola Đilas (otac Milovana Đilasa), Dimitrije Redžić rezervni major, Sekule Bošković rezervni major…

– Podržani su, pored Cemovića, bili od podstrekača i predstavnika vlasti – Lazara Bogićevića, poglavara bjelopoljskog sreza, Milana Terića, šefa finansijske uprave i Sava Doganovića, predsjednika Šahovićkog sreza – naveo je Rastoder u prezentaciji.

Obrazložio je da je veliki zločin počinjen u Šahovićima ima sve odlike genocida.

– Zaboravlja se da su svi genocidi zločini, ali se svi veliki zločini ne mogu kvalifikovati kao genocid. Ne kvalifikuje ga genocidom broj žrtava, već namjera i cilj. Nema znalca međunarodnog prava ili ga barem nijesam upoznao koji neće na isti način kvalifikovati ono što se prije 100 godina dogodilo u Vraneškoj dolini – kazao je Rastoder.

Brčko kao utočište 

Rastoder je naveo da se danas u Brčkom, u Bosni i Hercegovini održava komemoracija žrtvama zločina u Šahovićima. Za to postoji konkretan razlog.

Najveći broj porodica koje su izbjegle iz Vraneške doline nakon pokolja sunarodnika na jednom mjestu naselio se upravo kod Brčkog, u mjestu Islamovac i Gornji Rahići. To svjedoče i grobovi iz tog kraja sa prezimenima koja se poklapaju sa nekim od tridesetak bratstava koja potiču iz kraja u Crnoj Gori odakle su nakon pokolja umakli.

Smjerovi raseljavanja, kaže Rastoder, pored BiH, vodili su ih u druge djelove Sandžaka ili Tursku.

Svuda, samo daleko od rodnog kraja.

Na kraju, snažno zvuče pitanja koja je Rastoder zapravo postavio u uvodu predavanja, napisana prije 14 godina, riječi opomene, ali i pouka za sučeljavanje sa zlom:

„Možete li zamisliti zemlju u kojoj u jednom danu bude pobijeno nekoliko stotina ljudi, a da za to ne samo da niko nije odgovarao, već nije sprovedena bilo kakva istraga? Možete li zamisliti društvo koje u „najvećoj mrlji novije crnogorske istorije“ nikada javno nije progovorilo? Možete li zamisliti potomke žrtava koji i poslije 100 godina od događaja šapatom govore o istom? Možete li zamisliti potomke dželata koji, uz rijetke izuzetke, odbijaju da javno govore o događaju o kojem znaju mnogo iz priča starijih? Možete li zamisliti uopšte potrebu autora da podsjeti na jedan događaj od prije 100 godina kojeg se danas stide svi, bili potomci dželata ili žrtava..?

m

Đilasova ,,Besudna zemlja“ i Jaukovićeve riječi za nezaborav

Zid ćutanja o pokolju muslimanskog življa prvi je razbio Milovan Đilas, čiji je otac Nikola učestvovao u zločinu, opisujući zločin u Šahovićima u svojoj knjizi na engleskom jeziku ,,Besudna zemlja“ koju je objavio kao disident 1958. godine.

– Da Đilas nije krenuo tamo gdje je na kraju pošao, mnogo prije bi se čulo i znalo za Šahoviće – naveo je Rastoder ističući primjer čovjeka koji je razbio tu famu ćutnje i generacijske „solidarnosti“ u zlu. Dodao je da je ta knjiga prvi put objavljena i prevedena u Crnoj Gori pola vijeka kasnije…

Nakon Đilasa detalje zločina ispitao je general Danilo Jauković kojega je pisanje monografije o svojoj sandžačkoj brigadi, kojom je komandovao tokom Drugog svjetskog rata, sedamdesetih godina prošlog vijeka odvelo u tajne zločina koji je pokrilo ćutanje.

Prema Rastoderovim riječima, Jaukoviću su bili neobični podaci o malobrojnom učešću muslimanskog življa u partizanskim jedinicama iz tog kraja.

Tragom toga ispitivao je uzroke i došao do podatka o brisanju življa sa tog područja i promjeni nacionalne strukture i izbjeglištvu. Podatke i stenografske bilješke o tome ispitivanju Rastoder je dobio od porodice Jauković.

General je 23. avgusta 1973. godine u Domu kulture u Mojkovcu okupio grupu učesnika pokolja u Šahovićima i sa njima napravio razgovor sa kojeg su vođene stenografske bilješke. Sniman je i na magnetofonskoj traci. Svjedoci toga su bili Jovan Pejović, Milić Španjević, Rade Ašanin, Vuksan Marjanović , Novak Vuković, Panto Bogavac, Nikola Jakšić, Milisav Radević, Jovan Gvozdenović.

– Suština je bila da su svi izrazili pokajanje zbog učešća. U prisustvu svjedoka, Jauković se nakon saslušanja obratio tada već starim ljudima u osamdesetim godinama:

– Sram vas bilo, nikada prije, a ni poslije, veća rđa niti je pala, niti će pasti na Crnu Goru i njeno oružje – naveo je Rastoder.

Podsjetio je da je prva javna tribina o zločinu o Šahovićima organizovana u Crnoj Gori prije 15 godina i izrazio zahvalnost i podršku za to Asimu Dizdareviću, Iliji Vujoševiću i Peru Radoviću iz Potrka iz tog kraja.

BOKS 2

N: Novcem otkupili glave od Nikole Pašića

Prema riječima Šerba Rastodera, slična sudbina kao u Šahovićima, po svemu sudeći, bila je namijenjena i bjelopoljskim muslimanima, ali je reakcijom dvojice ljudi tamošnji živalj spašen slične sudbine.

– Bjelopoljski muslimani su zahvaljujući bjelopoljskom muftiji Mustafi Salihbegoviću i Huzeir-agi Dervoviću izbjegli sudbinu svojih sunarodnika u Vraneškoj dolini – naveo je Rastoder.

Kako je kazao, Dervović je zajedno sa 68 najuglednijih Bjelopoljaca bio zatvoren.

– Bio je jako bogat čovjek, prodao je dućane u Skoplju i Solunu, s parama je, uz prolaz koji mu je omogućio bjelopoljski muftija, otišao u Beograd kod Pašića i rekao – aman, spasi bjelopoljske muslimane.

Pašić je to prihvatio uz uslov da muslimani glasaju radikale na izborima.

Upoređivanjem rezultata tadašnjih izbora može se utvrditi da je bilo tako, svi su glasali za radikalnu stranku, ali ne iz političkih motiva, već zbog gole egzistencije – naveo je Rastoder.

BOKS 3

Spas zahvaljujući Ašaninu i Joksimoviću

Rastoder je istakao da je i u zlu koje se dogodilo u Šahovićima bilo ljudskih primjera dobra koji svjedoče da nije vrijeme zlo, već ga takvim čine ljudi.

Kao primjer naveo je veličinu Novaka Ašanina koji je rizikovao svoj život da spasi trinaestogodišnjeg sina Amira Muslića Mustafu. Dječaka koji je izrastao u čovjeka, vozača koji je tokom SFRJ upravljao autobusom na relaciji iz Sarajeva i koji bi za svog vijeka često pravio pauzu u Vraneškoj dolini, na zgarištu porodičnog ognjišta, govoreći da „odmara kod svoje kuće“.

Jedan od preživjelih i jedini koji je umro „na svome“ bio je mladi Ramo Hasanbegović Sejdović, koji je sahranjen na pravoslavnom groblju…

Preživio je, kako je naveo Rastoder, jer se u opštoj pometnji našao u kući Milovana Joksimovića, kod kojeg je radio, a potom ostao da živi u kraju gdje je i rođen.

Pobjeda.me