Islamski kulturni centar Podgorica

“Dok se Srbija bori za slobodu, Srpska pravoslavna crkva broji milione eura iz državnog proračuna i šalje ih za Moskvu. Istraživanje o novcu za beogradski Hram Svetog Save otvara pitanje mnogo veće od finansijskog skandala: koliko još dugo ova organizacija koja je blagosiljala ratne zločince i koljače može upravljati državom, društvom i sudbinama miliona ljudi bez ikakve odgovornosti? A to je pitanje i za novu vlast?”

Svetosavlje na račun građana, Moskva na kraju puta

Zamislite organizaciju koja od države dobije šest i po miliona eura za izradu samo jednog mozaika u hramu čija je unutrašnjost, prema ranijim zvaničnim informacijama, završena još 2020. godine. Zamislite zatim da dio tog novca, prema ozbiljnim novinarskim sumnjama, završi u gotovini negdje u Moskvi, kod izvjesnih “poslovnih partnera”. I zamislite da se sve to odvija pod pokroviteljstvom državne vlasti koja građanima svakodnevno propovijeda patriotizam, nacionalno dostojanstvo i odbranu srpskih interesa.

Ne morate zamišljati. Dobro došli u Srbiju bivšeg Aleksandra Vučića i još uvijek sadašnjeg patrijarha Porfirija, u državu u kojoj se oltar i državna kasa toliko prisno grle da je gotovo nemoguće ustanoviti gdje završava jedna, a počinje druga institucija.

Nedjeljnik Vreme objavio je istraživanje prema kojem je Vlada Srbije Srpskoj pravoslavnoj crkvi odobrila 763,1 milion dinara za novi mozaik u Hramu Svetog Save. Prva tranša od 234,8 miliona dinara već je uplaćena na račun u famoznoj Alta banci, dok ostatak treba biti isplaćen do kraja novembra. Posebno je zanimljiva sumnja da je dio novca u gotovini prenesen u Moskvu. To još nije sudski utvrđena činjenica, ali jeste dovoljno ozbiljan povod da se otvore sve finansijske knjige i utvrdi gdje je završio svaki dinar.

Jer, gospodo, ako građani Srbije finansiraju vjerske projekte, onda imaju pravo znati finansiraju li zaista mozaike ili neke mnogo zanimljivije međunarodne aranžmane.

A ovdje tek počinje priča o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, odnosno Crkvi Srbije, kao jednom od najmoćnijih mračnih političkih mehanizama na Balkanu.

Putinovi interesi pod svetosavskom mantijom

Godinama gledamo kako se vrh SPC ponaša kao otvoreni politički saveznik Moskve, kako se ruski imperijalni interesi predstavljaju kao “pravoslavno bratstvo”, a svako ozbiljnije preispitivanje tog odnosa proglašava se napadom na vjeru i srpski narod.

I zato je sasvim legitimno postaviti pitanje: gdje završava duhovna povezanost sa Ruskom pravoslavnom crkvom, a gdje počinje političko djelovanje u interesu Kremlja?

Jer ako se jedna vjerska institucija ponaša kao ekspozitura ruske državne politike, ako svoj autoritet stavlja u službu geopolitičkih ambicija Vladimira Putina, patrijarha Kirila i kvazifilozofa Dugina, onda javnost ima pravo zahtijevati da se ispitaju i eventualne veze s ruskim obavještajnim strukturama, uključujući FSB.

Takve veze treba dokazati, naravno, ali politička podanička orijentacija crkvenog vrha odavno zaslužuje ozbiljno preispitivanje.

I tu se otvara pitanje famoznog „srpskog sveta“, te velikodržavne političke konstrukcije koja se iz Beograda izvozi prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Kosovu, uz svesrdnu pomoć crkvenih struktura.

U Crnoj Gori gledali smo litije pretvorene u politički instrument smjene vlasti, uz nacionalističku mobilizaciju predstavljenu kao odbrana svetinja. U Bosni i Hercegovini crkveni autoritet često služi legitimisanju secesionističke politike Milorada Dodika, čovjeka koji decenijama razara institucije države u kojoj živi. Na Kosovu se vjersko nasljeđe neprestano uvlači u teritorijalne i nacionalne obračune, a crkva se koristi i najbukvalnije kao “štek” srpskih terorista (slučaj Banjska).

I svuda ista matrica: mantija kao politički legitimitet, narod kao sredstvo mobilizacije, a Beograd i Moskva kao centri političke gravitacije.

Studenti na ulicama, patrijarh uz vlast

Ali možda je najveći moralni bankrot crkvenog vrha upravo odnos prema studentima i građanima Srbije.

Dok su mladi ljudi izlazili na ulice, zahtijevali odgovornost, pravdu, slobodne institucije i dostojanstvo, crkveno rukovodstvo pokazivalo je koliko mu je bliska vlast Aleksandra Vučića.

Gdje je bila ona velika institucionalna solidarnost sa studentima? Gdje je bila odlučna osuda političkog nasilja, zastrašivanja i sistemskog ponižavanja građana?

Gdje je bio patrijarh kada je trebalo stati uz ljude koji traže elementarnu pravdu?

Sad ću vam reći gdje su bili: zaključani iza crkvenih vrata, opet najbukvalnije, nisu dopustili progonjenim studentima da uđu i sklone se od batinaša. Sad ću vam reći gdje su bili: seirili su po studentima sa Vučićem i Rusima.

Crkva koja se predstavlja kao duhovna majka srpskog naroda morala bi prva razumjeti da su studenti, pobunjeni građani i obespravljeni ljudi dio tog istog naroda. Međutim, vrh SPC pokazivao je mnogo više razumijevanja za političku stabilnost Vučićevog režima nego za zahtjeve mladih ljudi.

Zašto se svi plaše crkvene kase?

A sada dolazimo do pitanja koje bi moralo postati centralno za svaku buduću demokratsku vlast Srbije.

Zašto se Crkva Srbije tretira kao nedodirljiva i nadnaravna  institucija?

Zašto se finansijsko poslovanje tajkuna, političara i državnih preduzeća može preispitivati, dok se ulazak u crkvene knjige gotovo automatski predstavlja kao svetogrđe?

Ako privatna kompanija prima državni novac, mora opravdati njegovo trošenje. Ako javni funkcioner raspolaže budžetskim sredstvima, podliježe kontroli. Ako crkva dobije milione eura iz državne kase, zašto bi važila drugačija pravila?

Čega se plaše političari? Reakcije episkopa? Patrijarhovog nezadovoljstva? Famoznog naroda kojem se decenijama sugeriše da je svaka kritika SPC istovremeno napad na njegovo nacionalno biće?

Upravo je taj strah omogućio stvaranje ogromnog političkog autoriteta koji praktično nikome ne polaže račune.

I zato pitanje odnosa države i SPC mora postati jedno od ključnih pitanja demokratizacije Srbije, a bogme i resto srpskog sveta.

Potrebna je potpuna transparentnost javnih uplata, kontrola namjenskog trošenja sredstava, ispitivanje sumnjivih finansijskih transakcija i dosljedno provođenje zakona. Bez izuzetaka za mantije, titule i crkvene privilegije.

Bez oslobađanja države od crkvene politike nema slobodne Srbije

I neka se niko ne skriva iza slobode vjeroispovijesti. Svaki građanin ima pravo vjerovati, moliti se, odlaziti u crkvu i njegovati svoju duhovnost. To pravo mora biti neprikosnoveno.

Ali nijedna vjerska institucija nema pravo pretvarati državu u vlastitu političku filijalu, niti se iza religijskog autoriteta skrivati od finansijske i zakonske odgovornosti.

Studenti i građani Srbije mogu promijeniti predsjednika, vladu, ministre i čitavu političku garnituru. Međutim, ako nakon svega ostane netaknut sistem u kojem crkveni vrh određuje granice dopuštenog političkog mišljenja, nacionalnog identiteta i odnosa prema susjedima, Srbija će nastaviti proizvoditi iste autoritarne obrasce.

Možda s drugačijim predsjednikom, ali sa istim svetosavskim političkim tutorstvom.

Zato buduća vlast mora imati hrabrosti uraditi ono što dosadašnje nisu smjele: dosljedno odvojiti crkvu od države, preispitati njene finansijske privilegije i spriječiti institucionalno širenje nacionalističke politike pod vjerskim pokroviteljstvom.

Jer šest i po miliona eura za samo jedan misteriozni mozaik predstavlja mnogo više od računovodstvenog pitanja.

To je ogledalo sistema u kojem građani plaćaju, političari odobravaju, crkveni velikodostojnici raspolažu novcem, a Moskva se pojavljuje kao univerzalna završna adresa.

I dok se ne utvrdi gdje je završio taj novac, kao i koliko duboko sežu političke i finansijske veze crkvenog vrha s ruskim centrima moći, svaka priča o demokratskom preporodu Srbije ostat će ozbiljno nedovršena.

Jer narod koji se oslobodi Vučića, a nastavi klečati pred političkom moći crkvenog vrha, tek treba izboriti svoju slobodu.

A sloboda, gospodo, počinje upravo tamo gdje prestaje strah od nedodirljivih.