Islamski kulturni centar Podgorica

Bože zdravlja, Aleksandre!

Za početak, moram priznati da me Aleksandar Vučić, nakon izbornog poraza, uspio iznenaditi jednom rečenicom. Čovjek koji je deceniju i po oblikovao regionalnu politiku Srbije, koji je Milorada Dodika primao, grlio, politički hranio i čuvao kao najvažnijeg saveznika preko Drine, sada najavljuje, doduše cinično, promjene u odnosima prema Republici Srpskoj i Sarajevu.

Pa, Aleksandre, iz tvojih usta u Božje uši!

Jer ako je išta potrebno Bosni i Hercegovini, onda je to temeljita promjena politike zvaničnog Beograda prema našoj zemlji, promjena koja bi podrazumijevala poštovanje njenog suvereniteta, teritorijalnog integriteta, ustavnog poretka i međunarodno priznatih granica.

A onda se javio Ilija Srdanović, nosilac pobjedničke Studentske liste, i u ekskluzivnom intervju koji je dao novinaru Dini Bezdrobu za portal Klix.ba izgovorio nekoliko rečenica zbog kojih bi se u Banjoj Luci, a bogme i u ostatku nacionalističkog političkog miljea, mnogima mogla ozbiljno zatresti fotelja.

Srdanović je Vučićevu ratnohuškačku retoriku iz devedesetih nazvao sramotom Srbije, najavio da će se saradnja graditi s kredibilnim političkim partnerima koji ne mijenjaju uvjerenja prema potrebi i potvrdio da Studentska lista nema legitimitet mijenjati odluke međunarodnih sudova o Srebrenici.

Za početak, sasvim dovoljno da se čovjek zapita hoće li Srbija konačno dobiti vlast koja će poštovati činjenice iz vlastite prošlosti, tuđe granice i međunarodno pravo.

A za Milorada Dodika imam jedno posebno pitanje: Milorade, jesi li ti čuo šta čovjek govori o političarima koji jedne godine pričaju jedno, a druge potpuno suprotno?

Jer ako jesi, mogao bi početi tražiti novog političkog zaštitnika.

Vučićeva sramota kao početak nove Srbije

Posebno su značajne Srdanovićeve riječi o Vučićevoj političkoj prošlosti. Govoreći o njegovoj monstruoznoj prijetnji iz devedesetih o ubijanju stotinu muslimana za jednog Srbina, Srdanović je takve izjave ocijenio sramotom za Srbiju i poručio da ih niko više ne smije ponoviti.

I to je velika stvar.

Jer godinama je Srbija živjela u političkoj perverziji u kojoj je čovjek koji je javno prijetio masovnim ubijanjem muslimana predstavljao sebe kao garanta regionalnog mira. Čovjek čija je politička biografija natopljena radikalskim nacionalizmom držao je lekcije o stabilnosti, evropskim vrijednostima i pomirenju, dok je istovremeno njegov najvjerniji politički saveznik Milorad Dodik prijetio otcjepljenjem dijela Bosne i Hercegovine.

Ilija Srdanović sada poručuje da takvu političku ostavštinu odbacuje i da građani Srbije, pogotovo studenti koji su srušili Vučićev režim, ne smiju nositi odgovornost za njegove riječi.

To je zdrava i važna poruka.

Ali prava provjera dolazi kada se ta poruka bude morala primijeniti na Vučićeve regionalne saveznike, na ljude koji su njegov nacionalizam održavali u životu, hranili ga i od njega politički profitirali.

A prvi među njima je Milorad Dodik.

Srdanovićev opis političkih prevaranata kao Dodikova biografija

Srdanović je u intervjuu za Klix rekao da će nova politika Srbije tražiti kredibilne partnere, ljude koji poštuju vladavinu prava, slobodu medija, jednakost i civilizacijske vrijednosti.

A onda je izgovorio rečenicu koja bi u Banjoj Luci morala izazvati ozbiljnu nervozu. Poručio je da čovjek koji jedne godine zastupa jedan stav, a naredne potpuno suprotan, teško može biti kredibilan politički partner.

Pa, Ilija, jesi li ti upravo opisao Milorada Dodika?

Jer ako na Balkanu tražimo političara koji je promjenu uvjerenja pretvorio u profesionalnu disciplinu, teško ćemo pronaći uspješnijeg kandidata od banjalučkog gospodara političkog presvlačenja.

Dodik je bio protiv Miloševića, pa uz Koštunicu, pa uz Tadića, pa uz Nikolića, pa uz Vučića. Svakome je obećavao političku ljubav do groba, a gotovo svakoga ispratio u političku penziju. Njegova politička uvjerenja mijenjala su se brže od vlasnika beogradskih kabineta, dok je jedina konstanta ostajala vlastita politička korist.

Sada, nakon što je godinama bio Vučićev najvjerniji regionalni poslušnik, nakon što je studente nazivao smradovima i nakon što su u Banjoj Luci studenti koji su podržavali kolege iz Srbije nailazili na zabrane i pritiske, Dodik se odjednom sjetio da pobjednicima treba čestitati.

Kakva dirljiva politička metamorfoza!

I zato Srdanovićeva poruka o kredibilnim partnerima ima posebnu težinu. Hoće li nova Srbija zaista birati saradnike prema principima ili će se opet pronaći zgodno opravdanje za održavanje političkog savezništva s ljudima koji su čitavu karijeru izgradili na nacionalističkoj mobilizaciji?

Jer ako Srdanović zaista misli ono što govori, onda je Milorad Dodik, sa svim svojim političkim preobražajima, posljednja osoba s kojom bi nova demokratska Srbija trebala graditi povlaštene odnose.

Srebrenica kao najvažniji ispit nove Srbije

A onda dolazimo do pitanja koje će pokazati dubinu najavljenih promjena.

Genocid u Srebrenici.

Srdanović je u intervjuu za Klix.ba govorio o međunarodnim sudskim odlukama, rezolucijama i odgovornosti novih generacija. Na direktno pitanje hoće li poštovati sudske odluke odgovorio je da su sudovi svoje odluke donijeli i da Studentska lista nema legitimitet da ih mijenja.

To je važan pomak u odnosu na politiku koja je godinama relativizovala genocid, osporavala međunarodne presude i dopuštala da se negiranje zločina pretvori u državnu i nacionalnu disciplinu.

Jer Međunarodni sud pravde i Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju utvrdili su da je u Srebrenici počinjen genocid. O toj činjenici nema političkog pregovaranja, nacionalnog glasanja niti naknadnog prekrajanja prema potrebama dnevne politike.

Ipak, valja biti precizan, a bogme i oprezan. Srdanović je prihvatio autoritet sudskih odluka, ali je izbjegao da sam eksplicitno izgovori kvalifikaciju genocida. Naglasio je da mlade generacije ne trebaju nositi teret odgovornosti za zločine počinjene prije njihovog rođenja i da se Srbija mora okrenuti budućnosti.

S prvim dijelom te tvrdnje potpuno se slažem. Današnji studenti Srbije nisu odgovorni za genocid u Srebrenici. Niko razuman od njih ne traži nasljednu krivicu.

Ali prihvatanje historijske istine predstavlja odgovornost svakog demokratskog društva, bez obzira na godinu rođenja njegovih građana.

Mladi Sgrađani Srbije ne nose krivicu svojih prethodnika, ali država Srbija MORA prestati proizvoditi političku kulturu u kojoj se sudski utvrđen genocid tretira kao uvreda srpskom narodu.

I zato bih volio da Srdanović napravi još jedan korak i jasno kaže da će nova Srbija poštovati presude o genocidu u Srebrenici, da će prestati s njegovim političkim relativizovanjem i da će porodice žrtava konačno dobiti odnos kakav zaslužuju.

Jer budućnost koju najavljuje počinje poštovanjem činjenica iz prošlosti.

A upravo će odnos prema Srebrenici pokazati hoće li nova Srbija zaista napustiti ideološku matricu koja je od Vučića, Šešelja i njihovih političkih sljedbenika pravila nacionalne autoritete.

Sarajevo je glavni grad države, Banja Luka entitetski centar

Godinama smo gledali jednu gotovo nevjerovatnu diplomatsku praksu u kojoj je Beograd odnose s Bosnom i Hercegovinom velikim dijelom svodio na odnose s Banjom Lukom, odnosno s Miloradom Dodikom.

Dolazili su predsjednici, ministri, delegacije, organizovali se sastanci, zajedničke sjednice i nacionalna okupljanja, a sve je pratila poruka da Srbija ima poseban politički odnos prema Republici Srpskoj.

Naravno da Srbija može razvijati saradnju s entitetom Republika Srpska u okviru ustavnih nadležnosti i Dejtonskog sporazuma. Takva saradnja može koristiti ljudima s obje strane Drine.

Ali Bosna i Hercegovina je država, sa svojim institucijama, međunarodnim subjektivitetom i glavnim gradom Sarajevom. Republika Srpska je njen entitet, sastavni dio te iste Bosne i Hercegovine.

I tu bi morala početi svaka ozbiljna promjena.

Srdanović u razgovoru za Klix najavljuje nastavak posebnih odnosa s Republikom Srpskom, ali uz jasno obećanje da takva saradnja neće ugrožavati druge u regionu niti proizvoditi političku mržnju i netrpeljivost.

Dobro, gospodine Srdanoviću, da vidimo kako će to izgledati u praksi.

Jer Sarajevo je glavni grad države s kojom Srbija mora graditi međudržavne odnose, a Banja Luka može biti partner u poslovima za koje ima ustavne nadležnosti. Svako buduće preskakanje Sarajeva radi političkog dodvoravanja banjalučkim nacionalistima značilo bi povratak na stare, dobro poznate velikodržavne staze.

Posebno je važno što je Srdanović, govoreći o Dodikovim ranijim odlascima u Srbiju dok je za njim bila raspisana potjernica, naglasio potrebu dosljedne primjene zakona i međunarodnih obaveza.

Ako se takav princip zaista primijeni, Beograd bi mogao prestati biti mjesto na kojem politički moćnici iz Banje Luke traže zaštitu od institucija vlastite države.

I to bi već bila promjena vrijedna poštovanja.

Prijateljstvo sa Srbijom bez političkog tutorstva

Kao građanin Bosne i Hercegovine iz Banje Luke, volio bih da konačno doživim vrijeme u kojem Srbija prema mojoj državi vodi politiku dobrosusjedstva, a političari iz Republike Srpske prestanu svaku važniju odluku nositi na ovjeru u Beograd.

Volio bih da se srpski narod u Bosni i Hercegovini prestane tretirati kao političko vlasništvo Srbije, jer su bosanskohercegovački Srbi građani vlastite države, Bosne i Hercegovine, sa svim pravima i obavezama koje iz toga proizlaze.

Volio bih da Srbija ulaže u zajedničke projekte, otvara radna mjesta, razvija kulturnu i univerzitetsku saradnju, da se mladi slobodno kreću i da ljudi s obje strane Drine konačno počnu živjeti rasterećeni političkih sukoba koje im godinama serviraju profesionalni nacionalisti.

A posebno bih volio da se prekine praksa u kojoj politički lideri iz Srbije dolaze u Bosnu i Hercegovinu da bi držali lekcije njenim institucijama, određivali ko je podoban predstavnik Srba i svojim prisustvom davali legitimitet onima koji prijete njenoj cjelovitosti.

Srdanović sada ima priliku pokazati da je razumio koliko je takva politika bila štetna i za samu Srbiju.

Jer poštovanje Bosne i Hercegovine uključuje i poštovanje bosanskohercegovačkih Srba kao punopravnih građana države u kojoj žive.

Njihova budućnost vezana je za Banju Luku, Sarajevo, Trebinje, Prijedor, Bijeljinu i sve druge gradove njihove zemlje.

Bože zdravlja, da dočekamo normalne odnose!

Studentska lista dobila je historijsku priliku da pokaže koliko je ozbiljna u namjeri da mijenja političku kulturu Srbije.

Ali demokratizacija Srbije imat će svoj regionalni ispit.

Odnos prema Bosni i Hercegovini bit će jedan od njegovih najvažnijih dijelova, jer se upravo na tom pitanju decenijama pokazivalo koliko je srbijanska politika spremna priznati stvarnost nastalu nakon raspada Jugoslavije.

Ta stvarnost uključuje nezavisnu, međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu, državu čiji se teritorijalni integritet i suverenitet moraju poštovati na svakom pedlju njene teritorije.

Nova vlast u Beogradu ima priliku da razgovara sa Sarajevom bez Dodika kao posrednika, sa Banjom Lukom bez velikodržavnih ambicija i sa svim građanima Bosne i Hercegovine bez nacionalnih filtera.

Ima priliku da pokaže kako su presude međunarodnih sudova civilizacijska činjenica, kako nacionalizam ne mora biti službena ideologija Srbije i kako politički prevaranti koji mijenjaju uvjerenja sa svakom promjenom vlasti više ne mogu računati na bezuslovnu podršku Beograda.

Naravno, jedan intervju ne garantuje takav zaokret. Za njega će biti potrebne konkretne odluke, diplomatski potezi i spremnost da se napuste politike koje su godinama proizvodile nepovjerenje.

Ali nakon decenija političkog ludila, već i najava da bi Srbija mogla poštovati vlastite susjede, međunarodne presude i elementarne civilizacijske vrijednosti zvuči gotovo nevjerovatno.

Zato, Aleksandre Vučiću, kada već najavljuješ drugačije odnose prema Republici Srpskoj i Sarajevu, mogu ti samo poručiti: Bože zdravlja da se to zaista dogodi!

A Iliji Srdanoviću i novoj studentskoj vlasti poručujem da će njihova historijska pobjeda imati mnogo veću vrijednost ako uspiju osloboditi Srbiju i od političkog naslijeđa koje je decenijama trovало odnose sa susjedima.

I neka zapamte nešto što se u Beogradu prečesto zaboravljalo: Bosni i Hercegovini ne treba ničije političko starateljstvo, a bosanskohercegovačkim Srbima pogotovo ne treba novi beogradski gazda koji će im određivati koliko smiju voljeti vlastitu državu.

Bosna i Hercegovina je spremna za odnose zasnovane na međusobnom poštovanju.

Vrijeme je da i Srbija bude.

A Miloradu Dodiku ostaje da razmisli hoće li mu nova vlast u Beogradu oprostiti sve ono što je govorio i radio protiv ljudi koji su upravo pobijedili njegovog političkog pokrovitelja.

Jer, Milorade, ako Srdanović bude držao do vlastitih riječi, tvoje političko presvlačenje ovoga puta moglo bi završiti bez novog odijela i bez novog zaštitnika.

Bože zdravlja, da i to dočekamo!

plenum.ba