Islamski kulturni centar Podgorica

Gledam srbijansku mladost koja je pokazala da se diktature mogu rušiti, a onda pogledam Republiku Srpsku, tu vukojebinu i pustaru u kojoj se ratni zločinci slave, genocid negira, a mladi odgajaju da budu poslušnici svojih nacionalnih vođa. I pitam se, ko će ovdje podići glavu kada su generacije učene da je upravo spuštena glava najveća nacionalna vrlina?

Kad mladost pobijedi, a podanici ostanu

Gledam ljude u Srbiji koji su shvatili da im niko neće pokloniti slobodu i da se za nju moraju izboriti.

A onda pogledam oko sebe.

Pogledam entitet Republiku Srpsku, taj politički rezervat nacionalističke svijesti, tu pustaru u kojoj se vrijeme zaustavilo negdje između ratnih devedesetih i posljednjeg televizijskog obraćanja Milorada Dodika. Pogledam društvo koje se tako grčevito drži vlastitih mitova da mu je budućnost postala gotovo neprijateljska kategorija.

I pitam se, pobogu, šta se ovdje dogodilo s ljudima?

Kako smo došli do toga da se na nekoliko stotina kilometara udaljenosti odvijaju dva potpuno različita historijska procesa? U jednom mladi ljudi ruše autoritarne obrasce, u drugom se čitave generacije utrkuju ko će revnosnije čuvati uspomenu na ratne zločince. U jednom studenti pokazuju da je moguće izaći iz političkog ropstva, u drugom se još uvijek raspravlja treba li prekrečiti mural presuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića.

I zamislite samo taj civilizacijski ambis.

Dok jedni pokušavaju graditi demokratsko društvo, drugi prijete ljudima koji uklanjaju uvredljive grafite s likovima ratnih zločinaca. Dok jedni traže odgovornost vlasti, drugi negiraju sudski utvrđen genocid u Srebrenici. Dok jedni žele institucije koje će služiti građanima, drugi sanjaju etničku prćiju u kojoj će njihovi nacionalni gospodari odlučivati šta je istina, šta je historija, a šta je dozvoljeno misliti.

I onda se neko čudi što je Republika Srpska politička pustara.

Kako se proizvode generacije koje ne misle

A zapravo, šta smo mogli očekivati?

Ne možete trideset godina sistematski odgajati generacije u nacionalističkoj indoktrinaciji, učiti djecu da su im svi drugi neprijatelji, da su ratni zločinci heroji, da je vlastita etnička pripadnost najveće dostignuće ljudskog duha, pa se jednog jutra probuditi i očekivati da će ta djeca postati slobodnomisleći građani.

Ne možete djecu učiti da ne misle svojom glavom, a onda od njih tražiti da vlastitom glavom mijenjaju društvo.

Upamtite ovo: ovdašnje generacije sistematski su učene da ne misle svojom glavom.

To je suština političkog, obrazovnog i društvenog sunovrata Republike Srpske.

Učene su da slušaju. Da se pokoravaju. Da vjeruju vođi. Da nacionalnu pripadnost doživljavaju kao politički program, a politički program kao pitanje etničkog opstanka. Učene su da svaki kriminal vlasti može biti opravdan višim nacionalnim interesom i da je svako ko se tome suprotstavi izdajnik, strani plaćenik ili neprijatelj srpstva.

I šta ste dobili?

Dobili ste društvo u kojem se političari bogate, a narod siromaši. Društvo u kojem se kriminal opravdava patriotizmom, korupcija nacionalnim jedinstvom, a nesposobnost stalnom pričom o ugroženosti.

Avioni lete za političke gospodare, ali običan svijet sve teže plaća grijanje. Političke elite raspolažu milionima, a građani prebrojavaju marke pred kasom. Mladi odlaze, škole ostaju bez đaka, sela bez stanovnika, a bolnice bez kadra.

I za sve to vrijeme slušamo kako se vodi historijska borba za srpski narod.

Kakav veličanstven uspjeh!

Napraviti od ljudi sirotinju, ubijediti ih da su pobjednici i onda ih natjerati da još jednom glasaju za svoje političke gospodare.

Ima li savršenijeg oblika podaništva?

Posebno je fascinantna ta opsesija narodom koji nikako da postane zajednica građana. Jer građanin ima prava, postavlja pitanja, zahtijeva odgovornost i može smijeniti vlast. Narod, onako kako ga zamišljaju ovdašnji nacionalni preduzetnici, treba da bude vječno ugrožen, vječno zahvalan i vječno spreman da se žrtvuje za interese svojih vođa.

Od Dodika do njegovih ideoloških nasljednika

A onda će mi neko reći da za Vučića u Republici Srpskoj zapravo nije glasalo toliko ljudi, da je izlaznost bila mala, da većina nije učestvovala i da se iz rezultata ne mogu izvlačiti zaključci o čitavom društvu.

U redu. Prihvatam argument.

Pa hajde onda da vidimo tu većinu koja je protiv!

Hajde da vidimo te desetine hiljada mladih koji će izaći na ulice Banjaluke, Bijeljine, Prijedora, Doboja i Trebinja i zatražiti kraj Dodikovog političkog sistema. Hajde da vidimo studente koji će poručiti da im je dosta nacionalističkog ludila, kriminala, korupcije, ratnih mitova i beskonačnog ponižavanja.

Hajde da vidimo kritičnu masu koja će reći da pad jednog autoritarnog sistema u Srbiji mora otvoriti pitanje opstanka njegovog političkog blizanca u Republici Srpskoj.

Gdje su ti ljudi?

Gdje su studenti? Gdje su profesori? Gdje su intelektualci? Gdje su oni koji bi morali biti savjest društva?

Naravno da ih ima. Ima časnih, hrabrih, obrazovanih ljudi koji godinama odbijaju da učestvuju u nacionalističkom kolektivnom ludilu. Ima mladih koji misle, govore, protestuju i rizikuju mnogo više od onih koji iz sigurnosti svojih kabineta propovijedaju patriotizam.

Ali njih je premalo. Užasno premalo!

Toliko malo da se slobodarska svijest često svodi na nekoliko desetina upornih pojedinaca, na usamljene glasove, na promile društva koje je vlastitu budućnost prepustilo profesionalnim proizvođačima straha.

A pogledajte političku alternativu!

Pogledajte Draška Stanivukovića, Jelenu Trivić, pa pogledajte Nenada Stevandića, koji pripada vladajućem političkom bloku. Pogledajte tu galeriju političkih likova koji se međusobno sukobljavaju oko fotelja, nadležnosti i partijskog plijena, ali se na terenu nacionalističke ideologije često osjećaju kao kod vlastite kuće.

Jedni žele biti Vučićevi sužnji, njegovi najodaniji robovi.

I to bi trebalo predstavljati promjenu?

Da jednog zamijeni isti takav koji će nastaviti istu nacionalističku politiku, samo s nešto drugačijim osmijehom, boljim nastupom na društvenim mrežama i svježije ispeglanom košuljom?

Da umjesto jednog čuvara etničke prćije dobijemo drugog, mlađeg i marketinški sposobnijeg?

Pa kakva je to budućnost?

U toj političkoj močvari čak je i promjena zamišljena kao nastavak istog nacionalističkog programa drugim partijskim sredstvima.

Moskva u glavi, Beč u pasošu

A tek ta opsesija Rusijom!

Gdje Republika Srpska vidi svoju budućnost? U Ruskoj Federaciji? U nekakvom zamišljenom istočnom savezu? U BRICS-u, koji se u ovdašnjoj političkoj propagandi predstavlja kao čarobna alternativa evropskom svijetu?

U kojem to pravcu treba krenuti da bi djeca imala bolji život?

Prema Moskvi, dok im roditelji traže posao u Sloveniji? Prema ruskim geopolitičkim snovima, dok mladi pakuju kofere za Beč, München i Frankfurt?

Kakva je to politička šizofrenija u kojoj se Zapad svakodnevno proglašava neprijateljem, a upravo se na tom Zapadu traže posao, plata, zdravstveno osiguranje, pravna sigurnost i budućnost za vlastitu djecu?

Ima li išta grotesknije od političara koji proklinje Evropsku uniju dok mu narod stoji u redu pred evropskim ambasadama?

Ima, naravno. Građanin koji takvom političaru aplaudira, a onda ode kući da provjeri jesu li mu djeca dobila radnu dozvolu u Njemačkoj.

To je Republika Srpska danas. Geopolitički sanja Moskvu, ekonomski preživljava zahvaljujući vezama s Evropom, a demografski svoju budućnost šalje preko granice.

I sve to uz obaveznu priču o nacionalnom ponosu.

Ko će se pobuniti protiv vlastite glave?

Ali najveća tragedija ove pustare krije se u činjenici da se politička promjena ne može proizvesti prostom zamjenom ljudi na vlasti.

Za pobunu vam trebaju ljudi.

Trebaju vam studenti koji razumiju slobodu. Trebaju vam profesori koji će djecu učiti da sumnjaju, propituju i odbijaju autoritete. Trebaju vam intelektualci koji neće prodavati vlastitu savjest za savjetničko mjesto ili direktorsku fotelju. Treba vam kritična masa koja će razumjeti da ljubav prema vlastitom narodu ne podrazumijeva mržnju prema drugima i da se budućnost ne može graditi na veličanju zločinačke prošlosti.

A šta kada je sve to sistematski zatirano više od tri decenije?

Šta kada su škole pretvarane u pogone za proizvodnju nacionalne poslušnosti, univerziteti u rasadnike partijskih kadrova, a javni prostor u beskrajnu pozornicu etničkog samosažaljenja?

Šta kada su čitave generacije naučene da je Ratko Mladić heroj, da je genocid izmišljotina, da je Bosna i Hercegovina neprijateljska država, a da je najveći životni uspjeh biti poslušan svom nacionalnom vođi?

Odakle tada očekivati demokratsku revoluciju?

Iz istih onih glava koje su godinama punjene strahom, mitovima i mržnjom?

Upravo zato je poređenje sa srbijanskim studentima toliko bolno. Njihova pobuna pokazuje koliko je važna sposobnost mladih ljudi da raskinu s autoritetima i preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost. Ali čak ni pobjeda nad jednom autoritarnom vlašću sama po sebi ne garantuje raskid s nacionalizmom. I srbijanska mladost tek treba pokazati koliko je spremna da se suoči s naslijeđenim odnosom prema Bosni i Hercegovini, genocidu u Srebrenici i zločinima počinjenim u ime srpstva.

Jer sloboda koja završava na granici vlastite nacije ostaje ozbiljno ograničena sloboda.

A u Republici Srpskoj tek treba početi borba za elementarno pravo čovjeka da misli drugačije od svog nacionalnog stada.

Zato se bojim da će ova pustara još dugo ostati zarobljena između Dodikovih političkih nasljednika, Vučićevih ideoloških siročadi, murala ratnih zločinaca i generacija koje svoju sreću traže negdje daleko od zemlje u kojoj su rođene.

Jer možete smijeniti političara, možete promijeniti vlast, možete prefarbati stranačke prostorije i zamijeniti zastave na partijskim skupovima. Ali ako u glavama ostanu isti mitovi, iste predrasude, ista mržnja i ista potreba za vođom, onda će se svaki novi politički početak pretvoriti u nastavak stare nesreće.

Republika Srpska danas očajnički treba generaciju koja će se usuditi da bude neposlušna. Generaciju koja će prije pitanja šta je dobro za Srbe postaviti pitanje šta je dobro za ljude. Generaciju kojoj će presuđeni ratni zločinci biti sramota, a sloboda, znanje i dostojanstvo životni ciljevi.

Hoće li takva generacija uskoro postati dovoljno brojna da promijeni društvo?

Volio bih da mogu reći da hoće.

Volio bih da me stvarnost demantuje, da sutra vidim pune ulice mladih ljudi koji će odbaciti nacionalističke gospodare i zatražiti život dostojan čovjeka.

Ali želje jednog čovjeka ne mogu nadomjestiti trideset godina sistematskog uništavanja kritičke svijesti.

Hoću da griješim, ali to što ja hoću da griješim ne znači ništa.