Islamski kulturni centar Podgorica

I šta znamo do danas o “slučaju Mehanović”?

Znamo da trojica napadača srpske nacionalnosti nikada nisu procesuirana. Znamo da Okružno tužilaštvo u Bijeljini i postupajuća tužiteljica nisu jako dugo izlazili u javnost. Znamo da su počinioci odmah identifikovani, a s obzirom na to da je riječ o maloljetnicima, postupak je prebačen u nadležnost gore pomenutog Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina, gdje se dešavalo jedno veliko NIŠTA.

Slučaj je jasan kao dan: krivično djelo, nasilničko ponašanje, izazivanje vjerske, nacionalne i etničke netrpeljivosti, pljuvanje na Zakon o zabrani negiranja zločina i genocida…

Je li tako?

Ne, nije. Naravno da nije u zemlji sa nakaradnim sudskim sistemom.

Za šta je Osman kriv?

Vidite šta se desilo:

U aprilu ove godine formiran je poseban predmet protiv Osmana Mehanovića. Da, dobro ste pročitali!

Pazite sad ovo – umjesto procesuiranja napadača, najavljena je istraga protiv žrtve. Naime, iz Tužilaštva u Bijeljini naglašavaju da postoje osnovi sumnje da je Mehanović počinio krivično djelo – tjelesna povreda na štetu maloljetnih lica, te da je formiran poseban predmet u kojem će biti provedena istraga. Mehanovićev advokat je tada kazao za Federalnu televiziju da se, ako prođe još maksimalno tri mjeseca, može očekivati da će Osmanu Mehanoviću biti suđeno zato što je pretučen.

Da pojasnim do kraja za one koji u nevjerici ovo čitaju, a što sam napisao u aprilu mjesecu, također iz duboke lične nevjerice – Osman Mehanović je kriv zato što je živ, zato što je živio u Bratuncu, zato što je Bošnjak i zato što se branio od maloljetnih nacionalističkih huligana koji su ga htjeli ubiti. I to ne kažem ja, to svojim postupkom kaže Tužilaštvo u Bijeljini, koje bi najradije da je mladić Osman spustio ruke i pustio da ga mali divljaci pretuku na smrt.

Rečeno, učinjeno!

Kad kažem ovo, ne mislim na pravdu, o ne – ona je na ovim prostorima spora i nedostižna. Obistinile su se riječi Mehanovićevog advokata, pa je mladić dobio od policije RS-a poziv za saslušanje u svojstvu osumnjičenog za počinjenje krivičnog djela nanošenja tjelesne povrede.

Još konkretnije, Mehanović je poziv za saslušanje dobio od Policijske uprave Zvornik, odnosno Policijske stanice Bratunac. U pozivu je navedeno da se saslušanje odnosi na događaj od 23. juna prošle godine.

Da neko ne bi pomislio kako se radi o nečemu drugom, policija je bila jako, jako konkretna. Dakle, Mehanović je u svojstvu osumnjičenog pozvan na saslušanje koje se vodi u vezi s okolnostima mučkog napada na njega.

O ovom slučaju Hayat.ba je razgovarao sa Mehanovićevim advokatom Mustafom Alićem, koji je između ostalog kazao: “Pravno je ovo nemoguće, a to je i laiku poznato. Ne mora se biti neki vrsni pravnik da se shvati da kada u situaciji da se dva lica zadese na ulici i jedan napadne drugog i taj se počinilac procesuira, da se nakon toga vodi postupak i protiv žrtve. Znači da je ovo toliko u startu besmisleno, da to onda ne dovodim više u vezu sa pravom, nego u vezu sa drugim naumima, naumima usmjerenim protiv Osmana Mehanovića.”

Kad žrtva postane napadač, a napadači žrtve

Nego, prije nego se vratimo na ovo kafkijansko ludilo, hajde makar u crtama da se osvrnemo na napadače na Mehanovića. Šta je bilo s njima?

Ovako – nadležnoj tužiteljici je trebalo godinu dana da procesuira napadače. Zbog sporosti u radu ranije je dobila disciplinsku prijavu.

Pa je tako, sa disciplinskom prijavom na vratu, uspjela da protiv Mehanovića pokrene istragu.

I šta imamo sad?

Imamo situaciju u kojoj žrtva napada, koji je prouzrokovala povampirena nacionalistička mržnja, postaje osumnjičen, jer je, kako vidimo, kriv što je živ. Napadača nema nigdje u priči, a osoba koja evidentno ne radi svoj posao stoji iza cijelog procesa.

Ali, koliko god vam se ovo činilo nadrealno, suludo, hinjski, zlobno i pokvareno, zapravo je pravilo u entitetu u kojem se slave ratni zločinci.

I ne da se slave, nego ulaze u udžbenike kao pozitivni likovi, u iste one udžbenike u kojima nema ni riječi o genocidu i masovnim zločinima.

“…Hoćeš da te zakoljemo, kao što smo vas u Srebrenici klali?”, upitna je rečenica koju su huligani prošlog ljeta izrekli nad okrvavljenim tijelom Osmana Mehanovića, a ujedno je rečenica koja visi nad glavom svakog povratnika – od Bratunca do Prijedora, od Bosanskog Novog do Trebinja.

I ta rečenica ne samo da odražava genocidnu namjeru, o ne – ona odražava i pravno i pedagoško stanje u entitetu koji slavi zločince.

Napadači na Mehanovića su, dakle, grešna djeca, rođena debelo u 21. vijeku, koja ne samo da nisu osjetila rat, nego im vjerovatno ni roditelji nisu bili punoljetni kad je agresija na BiH trajala.

Ali sada će oni imati i pravnu i školsku potvrdu da nisu krivi, jer rečenica “Hoćeš da te zakoljemo, kao što smo vas u Srebrenici klali”, koja je prošla kroz tužilaštvo koje kaže da je žrtva kriva i kroz obrazovni sistem koji kaže da su koljači heroji, sada dobija dodatnu snagu.

Sramota svih nas

A šta radi Dodik, gotovo gruntovni vlasnik entiteta, u međuvremenu, dok dječija krv curi na bratunački beton?

Pa, sprda se s opsadom Sarajeva, negira po ko zna koji put genocid u Srebrenici, tvrdi da su Potočari vojno groblje, psuje genocid i porodice onih nestalih u grotlu genocida, prijeti na dnevnoj bazi da će razbiti BiH… sami nastavite.

Nekažnjeno, dabome!

A šta imamo svi mi od ovog ludila?

Osman Mehanović ponovo postaje kriv što je živ i što je poslužio kao vreća za boks djeci zaluđenoj nakaradnim neočetničkim idejama klanja, genocida i ontološkog zla. I to sve prema zakonu entiteta u kojem su zločinci odavno postali heroji, a povratnici tek živo meso koje na ovaj ili onaj način mora nestati iz RS-a.

Na sramotu svih nas!

Nastaviće se…sasvim sigurno!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.