Uz to ide i podrška Srpske pravoslavne crkve, koja već dugo ne djeluje samo kao vjerska institucija, nego kao ideološki, velikosrpski aparat.
Milorade, put za Srbiju ti je otvoren. Ujedinjujte se tamo jedni s drugima koliko hoćete. Gradite političke saveze, crtajte mape, igrajte se, sanjajte snove. Ali cjelovita Bosna i Hercegovina ostaje ovdje i gdje jeste. Svaki pokušaj da se iz nje iznese i najmanji njen dio, završava tamo gdje završavaju sve političke iluzije koje se sudare sa stvarnošću. Ko to ne razumije ili neće da razumije završit će tamo gdje su Mladić i Karadžić. Tačka!
Kongres Socijalističke partije u Laktašima još jednom je poslužio kao pozornica za staru, potrošenu, ali i dalje opasnu šovinističku predstavu.
“Naša borba bit će završena kada se udružimo sa Srbijom”.
Milorad Dodik ponavlja istu rečenicu kao mantru, priziva ujedinjenje entiteta RS sa Srbijom, priziva razgradnju Bosne i Hercegovine, priziva fantazmu jednonacionalne, etnučki čiste države u kojoj bi historija bila ponovljena, a sadašnjost pretvorena u poslušnu neočetničku kulisu.
U tom njegovom govoru nema dileme. Postoji samo gola i opasna ambicija. Postoji projekat koji traje decenijama, a koji se sada pokušava prodati kao nekakva „borba za slobodu“. U okviru srpskog sveta. Sloboda, međutim, u toj verziji znači otimanje tuđe zemlje, tuđih institucija i tuđih života, podvedenih pod jedan politički, velikosrpski kišobran. Sloboda kao prisvajanje. Sloboda kao negiranje svega što Bosna i Hercegovina jeste.
I zato treba reći jasno, bez uvijanja: neka se Milorad Dodik privatno ujedinjuje sa Srbijom koliko god želi. Neka se ujedinjuje svaki dan, svaku noć, neka se ujedinjuje simbolički, retorički, politički, bukvalno, kako god mu srce ište. Samo jedno pravilo vrijedi kao zakon gravitacije: Ništa iz Bosne i Hercegovine on ne nosi sa sobom!
Granica postoji. Država Bosna i Hercegovina postoji. I to ne kao fikcija, nego kao pravna, ustavna i historijska činjenica. Entitet Republika Srpska nije nikakav zaseban politički organizam koji lebdi između svjetova, nego sastavni dio Bosne i Hercegovine i bez države je ništavan u svakom pogledu. Ustav to kaže, ne ja. Dejton to kaže, ne ja. Međunarodno pravo to kaže, ne ja. A bogme, kažem i ja!
Dodik može da nosi kofere ideja, može da pakuje političke parole, može da preseli svoju retoriku u Beograd, u Moskvu ili gdje god poželi. Teritorija BiH, međutim, ostaje tamo gdje jeste. Zemlja nije predmet za preseljenje ili prodaju. Nije komad IKEA namještaja koji se rastavlja i prenosi preko granice. Nije Monopoly tabla na kojoj se kupuju ulice i pomjeraju figure.
Ta igra, koju Dodik uporno igra, ima samo jednu svrhu: da zamagli stvarnost i da građanima proda osjećaj kako je sve moguće, kako se granice mogu prekrajati voljom jednog čovjeka ili jedne politike. A stvarnost je tvrda, neumoljiva i jasna: Bosna i Hercegovina je međunarodno priznata država, a Republika Srpska njen entitet, ništa više i ništa manje.
Kada Dodik kaže da Sarajevo za njega nije glavni grad, tada ne govori samo o ličnom osjećaju, nego o političkom projektu. Sarajevo kao simbol zajedničke države mu smeta jer podsjeća da postoji nešto iznad entitetskih granica. Podsjeća da postoji država koja ne može i neće biti svedena na etničku kartu.
Zato se Sarajevo briše iz njegovog političkog vokabulara. Zato se Banjaluka i Beograd postavljaju kao paralelni ili nadredeni centri. Zato se stvara iluzija da postoji neka druga realnost, u kojoj granice slijede njegove političke želje, a ne pravne činjenice.
U toj iluziji veliku ulogu igra i vlast u Srbiji. Aleksandar Vučić godinama gradi odnos sa Dodikom koji prelazi granice političke saradnje i ulazi u zonu otvorenog miješanja u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine. Ta simbioza proizvodi stalnu napetost, stalno podgrijavanje priče o „ujedinjenju“, stalno testiranje koliko daleko može da se ide bez ozbiljne reakcije međunarodne zajednice.
Uz to ide i podrška Srpske pravoslavne crkve, koja već dugo ne djeluje samo kao vjerska institucija, nego kao ideološki, velikosrpski aparat. U toj matrici, politika, religija i nacionalizam stapaju se u jednu cjelinu koja pokušava da redefiniše prostor Balkana.
Dodikova izjava o entitetskoj kontroli pravosuđa dodatno razotkriva plan. Kontrola pravosuđa znači i kontrolu države. Ako entitet preuzme nadležnosti koje pripadaju državi, onda se država kao subjekt prazni iznutra. To je proces koji ne ide preko noći, nego kap po kap, zakon po zakon, dan po dan, odluka po odluka.
Sve to dolazi upakovano u priču o investicijama, autoputevima, milijardama. Ekonomski razvoj koga nema, koristi se kao dimna zavjesa. Dok se govori o asfaltu, paralelno se gradi politička infrastruktura za razgradnju države. Dok se broje fiktivne milijarde, prebrojavaju se i politički saveznici koji bi podržali takav projekat.
I onda dolazi ključna rečenica: „Naša borba bit će završena kada se udružimo sa Srbijom“. Tu više nema skrivanja. Tu nema diplomatskih, a niti bilo kakvih drugih rukavica. To je otvorena najava secesije, samo upakovana u eufemizam „udruživanja“.
Takva politika ne vodi nigdje osim u sukob sa realnošću. Bosna i Hercegovina nije prazna teritorija. Nije ničija zemlja. Nije prostor na kojem jedan politički blok može odlučiti sudbinu svih drugih.
Zato poruka mora biti jasna kao dan: Milorade, put za Srbiju je otvoren. Ujedinjujte se tamo jedni s drugima koliko hoćete, pod uslovom da vas Srbija želi. Gradite političke saveze, crtajte mape, sanjajte historijske snove. Bosna i Hercegovina ostaje ovdje gdje jeste svakim svojim dijelom.
Svaki pokušaj da se iz nje iznese ijedan njen dio završava tamo gdje završavaju sve političke iluzije koje se sudare sa stvarnošću. Na državnoj granici. Ko to ne razumije ili neće da razumije završit će tamo gdje su Mladić i Karadžić. Tačka!
A ta državna granica nije samo linija na karti. To je linija između prava i samovolje, između države i projekta, između stvarnosti i političke fantazije.
Da rezimiram, Bosna i Hercegovina je preživjela mnogo ozbiljnije pokušaje razgradnje od ovih današnjih Dodikovih. Preživjela je rat, opsade, logore, genocid, zločince… Preživjela je ideologije koje su bile mnogo brutalnije, naoružanije i direktnije od ove današnje verzije koja se skriva iza riječi „sloboda“.
I zato će preživjeti i ovu Dodikovu fazu “džinovskog patuljka” pred gašenje. Jer država nije samo teritorija. Država je skup institucija, ljudi i međunarodnih odnosa koji se ne mogu izbrisati jednim govorom na kongresu satelitske partije.
Na kraju ostaje jednostavna slika: čovjek koji maše kartama i crta granice u glavi, i država koja stoji čvrsto na zemlji, ukorijenjena duboko u realnosti.
Između te dvije slike nema kompromisa. Samo vrijeme koje pokazuje ko je na čvrstom tlu, a ko na klizavoj političkoj fantaziji.
hayat.ba
