Milorade, jesi li lagao prije neko veče kada si rekao da te baba plašila Turcima, ili kada si 2021. u Ankari sa “Merhaba asker!“ pozdravio stamene turske gardiste uz osmijeh. Da te preduhitrim, lažeš stalno, uvijek i temeljno, iz ličnog interesa. Ali to više i nije tvoj problem, nego onih koji ti vjeruju!
Piše; Dragan Bursać
Politička autobiografija Milorada Dodika posljednjih godina sve više liči na zbirku horor-bajki za odrasle. Jedna od novijih Dodikovih umotvorina glasi kako ga je baka u djetinjstvu plašila Turcima. Dirljiva porodična uspomena, reklo bi se. Gotovo filmska scena: Dijete koje odrasta u strahu od mitskog neprijatelja, noseći traumu kroz život.
Samo što ta priča ima jedan ozbiljan problem.
Na snimcima iz Ankare, iz marta 2021. isti taj Milorad Dodik stoji pred počasnom gardom Republike Turske, uspravno, nasmijano i sasvim opušteno izgovara: „Merhaba, asker!“
I gle čuda – ni traga strahu.
Nema bake.
Nema traume.
Nema paničnog pogleda prema stasitim turskim vojnicima.
Naprotiv. Državnički osmijeh, srdačan pozdrav i puna usta diplomatske pristojnosti.
Pa ko onda govori istinu? Dječak kojeg je baka plašila Turcima ili političar koji ih pozdravlja na njihovom jeziku?
Odgovor je jednostavan. Nijedan od njih nije stvarna tema.
Spisak straha
A prava tema? Prava tema je politička upotreba straha.
Jer u nacionalističkoj političkoj semantici Milorada Dodika činjenice odavno predstavljaju sporednu, usputnu stvar. Mnogo je važnije proizvesti emociju. Strah je, znamo to, najjeftinija politička valuta na Balkanu. Ne zahtijeva rezultate, ne traži ekonomiju, ne popravlja bolnice, ne gradi škole, ne povećava plate. Dovoljno je pronaći neprijatelja i redovno ga hraniti biračkom tijelu.
Jednog dana to su Turci.
Drugog Nijemci.
Trećeg Amerikanci.
Četvrtog “političko Sarajevo“.
Petog visoki predstavnik.
Šestog Evropska unija.
Spisak se mijenja prema potrebi, ali mehanizam ostaje isti.
Zanimljivo je da ti “strašni neprijatelji“ gotovo uvijek prestanu biti strašni čim se otvore vrata predsjedničke palate ili međunarodne konferencije ili kada se kamere sklone.
Tada nestaje ratoborna retorika.
Tada dolazi diplomatija.
Tada ide „Merhaba, asker“.
To nije slučajnost. To je obrazac, patern ponašanja Milorada Dodika.
U domaćoj politici proizvodi se slika ugroženosti. U inostranstvu slijedi osmijeh, rukovanje i fotografisanje. Jedna publika sluša priče o historijskim traumama, druga gleda čovjeka koji uredno poštuje diplomatski protokol.
Sa Turcima-turski, sa uplašenim babom babski
Upravo zato je snimak iz Ankare mnogo više od simpatične internet dosjetke. On predstavlja dokument koji pokazuje koliko brzo politički narativi mogu promijeniti oblik kada se promijeni publika.
Jer, budimo ozbiljni.
Da je riječ o istinskoj, duboko ukorijenjenoj traumi, čovjek bi očekivao makar trunku nelagode. Nešto. Pogled. Zastoj. Nesigurnost.
Umjesto toga dobili smo besprijekoran izgovor tradicionalnog vojnog pozdrava.
I to sasvim prirodno.
U tome zapravo leži cijela priča.
Političari veoma dobro razlikuju stvarni svijet od svijeta koji proizvode za svoje birače. U stvarnom svijetu Turska predstavlja važnog regionalnog aktera, članicu NATO-a, zemlju sa kojom Bosna i Hercegovina ima razvijene diplomatske odnose. U tom svijetu razgovara se o ekonomiji, investicijama i međunarodnoj saradnji.
U paralelnom svijetu predizbornih govornica mnogo je korisnije prizvati duhove prošlosti. Tamo se historija pretvara u beskonačan rezervoar neprijatelja iz kojeg svako može izvući ono što mu tog dana politički odgovara.
Problem nastaje kada se te dvije stvarnosti sudare.
Snaga digitalne memorije
A internet pamti.
Video format pamti.
Fotografije pamte.
Digitala pamti.
Danas više nije dovoljno izgovoriti rečenicu i očekivati da će prethodne izjave nestati i da će bam svi povjerovati. Nekoliko klikova dovoljno je da se pojavi snimak na kojem isti čovjek par godina ranije radi upravo suprotno od onoga što danas govori.
Na koncu, nije li to onaj Dodik koji danas negira genocid i ratne zločina, braneći Karadžića i Mladića, a koji je onomad zahtijavao hapšenje ovog dvojca?
I zato društvene mreže često predstavljaju najvećeg neprijatelja političkog populizma. Ne zato što proizvode istinu, nego zato što čuvaju sjećanje.
A populizam živi od kratkog pamćenja.
Možda je zato cijela priča o baki zapravo mnogo zanimljivija kao psihološki nego kao politički fenomen. Svaki čovjek iz djetinjstva nosi određene strahove. Razlika je u tome što većina ljudi od njih pokušava odrasti.
Politički trgovci strahom rade upravo suprotno.
Oni svoje dječje priče pretvaraju u javnu ideologiju.
Ako je potrebno, oživjeće i Osmansko carstvo za vlastite potrebe.
Ako zatreba, vodiće bitke stare nekoliko vijekova.
Ako ankete pokažu pad popularnosti, uvijek se može pronaći neki novi neprijatelj koji prijeti naciji.
To je mnogo jednostavnije od odgovora na pitanja zbog čega mladi odlaze, zašto su plate male ili zašto javni novac završava u džepovima privilegovanih.
Strah uvijek skrene pažnju.
Na kraju ostaje jedna gotovo filmska scena.
S jedne strane dječak kojeg je, kako kaže, baka plašila Turcima.
S druge strane političar koji pred turskom počasnom gardom izgovara „Merhaba, asker“ sa osmijehom čovjeka kojem je potpuno jasno kako funkcioniše međunarodni protokol.
Između te dvije slike nalazi se čitava filozofija savremenog populizma.
Kod kuće proizvodi strah.
U svijetu pruža ruku.
Građanima prodaje mitove.
Stranim državnicima diplomatske osmijehe.
Možda zato najveće pitanje više nije da li je baka zaista plašila malog Milorada Turcima.
Mnogo je važnije koliko dugo odrasli građani pristaju da ih političari plaše istim pričama. A to znači da nije sve do Milorada.
PLENUM.BA
