Gledam nesretnog Stašu Košarca kako bi zaustavljao gradnju da sačuva “demografsku sliku“ Istočnog Sarajeva i čudim se vlastitom čuđenju. Biljana Plavšić je onomad brojala srušene džamije, Mladić “Turke“, Karadžić muslimane, a Košarac danas broji buduće stanare. Mijenjaju se metode i rječnik, opsesija etnički čistim tlom traje.
Gledam monstruoznost koju je Staša Košarac napisao o Istočnom Sarajevu i uhvatim sebe kako se čudim. Onda se još više začudim vlastitom čuđenju.
Jer čovjek zapravo nije rekao ništa što ideološki već nismo čuli tokom posljednjih trideset i kusur godina. Promijenio se rječnik, ratne uniforme zamijenila su ministarska odijela, a opsesija etnički čistim prostorom ostala je ista.
Košarac, podsjećam,podržava privremenu obustavu stanogradnje u Istočnom Sarajevu i kaže da se mora voditi računa o “očuvanju demografske slike našeg grada, naših vrijednosti i našeg načina života“. Istočno Sarajevo naziva „bedemom Republike Srpske“. (N1 info)
Zvuči poznato, a?
Stanite malo kod tih riječi.
Demografska slika.
Naše vrijednosti.
Naš način života.
Bedem.
Jer čovjek koji govori o gradnji stanova odjednom se prebacuje i govori o demografiji, vrijednostima i bedemima. Stan više nije stan. Zgrada više nije zgrada. Kupac stana više nije građanin koji svojim novcem kupuje nekretninu. Odjednom postaje demografska kategorija koju valja provjeriti spram poželjne slike grada.
I tu Košarac prestaje govoriti o urbanizmu-ako je ikad i govorio, a počinje govoriti jezikom koji ovaj prostor poznaje zastrašujuće dobro.
Malo podsjećanje
Sjetite se Biljane Plavšić i njene ratne opsesije etnički čistim prostorom. Sjetite se Foče, grada iz kojeg su Bošnjaci protjerani, njihovih kuća spaljenih, džamija rušenih, tragova njihovog višestoljetnog života brisanih. Plavšić je obilazeći takvu Foču izgovorila rečenicu koja savršeno sažima ideologiju etničkog čišćenja: “Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?“
U toj jednoj rečenici sadržana je valjda čitava politička patologija devedesetih. Grad može biti”srpski“ tek kada iz njegovog pejzaža nestane ono što svjedoči da su tu živjeli drugi. Ljudi, kuće, bogomolje, mezarja, kultura i pamćenje postaju smetnja zamišljenoj etničkoj čistoći prostora.
Ratko Mladić će u Srebrenici govoriti o “osveti Turcima“, neposredno pred genocid. Radovan Karadžić će prije rata prijetiti nestankom muslimanskog naroda. Miloševićev propagandni aparat godinama će proizvoditi fantazme o “zelenoj transverzali“, muslimanskoj opasnosti i Srbima kojima prijeti nekakvo demografsko okruženje.
Sve se uvijek vrtjelo oko istog straha: ko živi pored mene, koliko ih ima, koliko će ih biti sutra, koliko imaju djece, gdje kupuju kuće, gdje grade bogomolje i hoće li jednog dana „naš“ prostor izgledati drugačije.
Koliko Bošnjaka može živjeti?
Zato Košarčeve riječi o “očuvanju demografske slike“ zaslužuju mnogo ozbiljniju reakciju od dnevnog političkog zgražavanja.
Jer kakva se tačno demografska slika čuva?
Od koga?
Ko je ugrožava?
Koji ljudi svojim dolaskom mogu pokvariti tu sliku?
Bošnjaci iz Sarajeva koji imaju novac da kupe stan u Istočnom Sarajevu? Mladi bračni par? Porodica sa dvoje djece? Čovjek kojem je kvadrat jeftiniji preko entitetske linije? Jesu li oni demografski problem?
Kad državni ministar počne govoriti o zaustavljanju gradnje radi očuvanja “demografske slike“, ta pitanja postaju važnija od svake priče o urbanističkim planovima.
Jer urbanizam poznaje infrastrukturu, gustinu naseljenosti, saobraćaj, škole, vodovod, kanalizaciju, zelene površine i kvalitet života. Etnička pripadnost budućeg vlasnika stana pripada sasvim drugoj disciplini političkog mišljenja.
A tu disciplinu smo ovdje već gledali. O da, itekako!.
Devedesetih se demografska slika mijenjala puškom, logorom, protjerivanjem, silovanjem, rušenjem džamija i masovnim grobnicama. Nakon rata granice osvojene takvom politikom pretvorene su u političke svetinje, a etnički homogen prostor u dokaz uspjeha.
Danas, trideset godina kasnije, pojavljuje se ministar, državni ministar, koji grad naziva “bedemom“ i govori kako treba sačuvati njegovu demografsku sliku.
Bedem od čega, Staša?
Od Sarajeva?
Od Bošnjaka?
Od ljudi koji bi tamo kupili stan?
Od djece koja bi se tamo rodila?
Kakav grad, takve i ideje
Upravo zato Istočno Sarajevo u ovoj priči ima strašnu simboličku težinu. Grad je najvećim dijelom nastao kao neposredni proizvod rata, teritorijalnog razgraničenja i ogromnog pomjeranja stanovništva. Danas se nalazi uz Sarajevo toliko blizu da svakodnevni život ismijava političku mitologiju granice: ljudi prelaze iz jednog dijela grada u drugi, rade, kupuju, studiraju, piju kafu, trguju nekretninama i žive život koji nacionalističkim kartografima stalno kvari uredno obojene mape.
I upravo tu se javlja stari strah.
Šta ako ljudi počnu živjeti tamo gdje im odgovara?
Šta ako novac, posao, ljubav, porodica i cijena kvadrata počnu rušiti rezultate etničkog razgraničenja?
Šta ako se “demografska slika“ promijeni običnim životom?
Tu dolazimo do suštine Košarčeve poruke.
Etničko čišćenje ima svoj ratni i svoj mirnodopski život. U ratu prostor osvaja vojska. U miru ga politika pokušava konzervirati. U ratu se stanovništvo protjeruje. U miru se strahuje od njegovog povratka, doseljavanja, kupovine stanova i promjene procenta. Ratni cilj postaje urbanistička politika.
Zato mi je vlastito čuđenje nad Košarcem zapravo najčudnije.
Od Biljane Plavšić i pitanja kakav bi to bio “srpski grad“ sa džamijama, preko Mladićevih “Turaka“ i Karadžićevih prijetnji nestankom, do današnjeg “očuvanja demografske slike“, Staše Košarca proteže se ista opsesija.
Ko smije živjeti na određenom komadu zemlje?
Ko smije ostaviti trag?
Ko smije graditi kuću?
Ko smije kupiti stan?
Ko smije dobiti dijete?
Trideset godina nakon rata, Staša Košarac ponudio je svoj odgovor: Istočno Sarajevo mora ostati etnički čist “bedem”.
A svaki bedem, otkako je svijeta, podrazumijeva da sa druge strane zamišljaš neprijatelja.
