U zemlji u kojoj se decenijama prebrojavaju krvna zrnca i određuje čiji je kamen, čiji pokojnik i čiji Bog, Jasmin Zahirović iz Viteza uradio je nešto sasvim obično, pa nam baš zato izgleda gotovo nevjerovatno. Nakon što su porušeni spomenici na katoličkom groblju u Slimenima kod Travnika, došao je sa svojim ljudima i besplatno ih obnovio. Golemo!
Dok se po ovoj našoj zemlji već trideset godina profesionalno mjere krvna zrnca, prebrojavaju imena i prezimena, određuje čiji je kamen, čija livada, čiji pokojnik, čije novorođenče i čiji konačno Bog, kamenorezac iz Viteza Jasmin Zahirović uzeo je svoj alat i otišao na katoličko groblje u Slimenima kod Travnika da besplatno popravi nadgrobne spomenike koje je dan ranije nesretni vandal porušio.
Priča o nama
Zamislite koliko smo kao društvo otišli dođavola kada nam ovakav čin izgleda gotovo nestvarno. Čovjek vidi porušene grobove, zna ih popraviti i ode da ih popravi, što bi među normalnim ljudima trebalo biti dovoljno za cijelu vijest-priču.
Kod nas ona odmah dobija dodatnu dimenziju jer je Jasmin Bošnjak, a groblje je katoličko, pa upravo u potrebi da to posebno naglasimo počinje priča i o nama, i o Jasminu, i o Bosni i hercegovini svim njenim/našim podjelama.
Na groblju svetog Ilije u Slimenima, starijem od dva stoljeća, dan ranije, pročitali ste to, porušeno je i oštećeno nekoliko nadgrobnih spomenika. Policija je pronašla i uhapsila osumnjičenog, 38-godišnjeg D. G. iz Travnika, a ljudi su s razlogom bili uznemireni jer udariti na groblje znači udariti tamo gdje se čovjek više ne može braniti, na mjesto na kojem ostaje samo ime, godina rođenja, godina smrti i najtužnija uspomena porodice.
Jasmin, Čovjek
Onda se pojavio Jasmin Zahirović, vlasnik kamenorezačke firme „Jasko“ iz Viteza, ponudio da sa svojim ljudima potpuno besplatno sanira štetu, došao na groblje i vratio porušene spomenike na mjesto. Čitava priča može se zapravo svesti na rečenicu ljudi iz Slimena: Jedan čovjek je uništavao, a drugi je odlučio popravljati.
Bolje od hiljadu političkih govora ta rečenica objašnjava zemlju u kojoj živimo. Bosna i Hercegovina već se decenijama nalazi između te dvije radnje, između onih koji ruše i onih koji popravljaju, između neljudi kojima smeta tuđi križ, nišan, crkva, džamija, ime i prezime i Ljudi sa velikim “Lj“koji vide porušen spomen-kamen pa prvo pomisle kako da ga vrate na mjesto. Problem je što su ovi prvi uglavnom glasniji i podmukliji, dok se na ovim drugim ova zemlja svakodnevno održava.
Jasmin nam popravlja ljudskost i kvari teorije
Baš zato vrijedi napisati ime Jasmina Zahirovića, jer smo napravili društvo u kojem znamo ime svakog nacionalističkog bukača, političkog kabadahije i profesionalnog trovača, dok za ljude koji ovu zemlju svakodnevno čine podnošljivom uglavnom saznamo slučajno i gotovo nehajno, nakon nesreća ovih prvih. Znamo ko je šta rekao protiv Bošnjaka, ko je opsovao Hrvate, ko je zaprijetio Srbima, ko je gdje podigao tri prsta, razvio zastavu, zapjevao pjesmu i ko je koga posljednji nacionalno uvrijedio na televiziji, a onda dođe Jasmin iz Viteza i bez velike filozofije popravi katoličke grobove i pokvari im čitavu teoriju.
Jer gdje njega smjestiti u uredno nacrtane nacionalne torove i kako objasniti čovjeka muslimanskog imena koji popravlja križ na grobu katolika kojeg vjerovatno nikada nije poznavao? Jasminu takvo objašnjenje očigledno nije ni trebalo. Vidio je šta je urađeno, znao šta može učiniti i učinio je, a tek nakon toga mi ostali možemo se baviti njegovim imenom, prezimenom, nacijom i vjerom.
Ili ne moramo!
Kako smo daleko, a kako blizu!
Koliko smo se udaljili od te jednostavne stvari vidi se upravo po tome što danas moramo naglašavati da je Bošnjak obnovio katoličke nadgrobne spomenike, kao da postoji posebna tehnika popravljanja križa za muslimanske ruke, kao da kamen pita kamenoresca kako se zove prije nego što mu dopusti da ga podigne ili kao da mrtvom čovjeku išta znači ime onoga ko mu vraća spomenik na mjesto. Čitava konstrukcija našeg nacionalističkog ludila odjednom djeluje prilično bijedno pred običnim komadom mermera i čovjekom koji zna svoj zanat.
A Jasmin je, kao za kakvu dobru bosanskohercegovačku priču, upravo kamenorezac. Čovjek koji svakodnevno radi s kamenom ovoga puta popravljao je mnogo više od nekoliko kamenih ploča, jer je svaki vraćeni spomenik u Slimenima istovremeno bio odgovor (ne)ljudima koji godinama objašnjavaju kako ovdje svako mora biti samo sa svojima, kako su tuđi grobovi tuđa briga, tuđe žrtve tuđe suze i kako čovjek dobija vrijednost tek kada mu utvrdimo nacionalnu pripadnost.
Jasmin je svojim poslom tu teoriju učinio smiješnom, bizarnom i netačnom.
Groblje svetog Ilije preživjelo je više od dva stoljeća. Preko tog kraja prolazile su države, carevine, vojske, ratovi, ideologije i zastave, dok na groblju leže generacije ljudi koje su tamo nekaf živjele, rađale djecu, obrađivale zemlju, svađale se, mirile, voljele i umirale, u augustu 2026. neko je došao i porušio nekoliko njihovih spomenika, a već sljedećeg dana Jasmin Zahirović sa svojim ljudima došao je i popravio ih.
BiH u dva dana
Eto vam Bosne i Hercegovine u dva dana: Jednog dana neko uzme kamen i ruši, drugog čovjek uzme alat i popravlja.
Rušitelji u ovoj zemlji imaju ogromnu prednost jer proizvode više buke. Jedan njihov udarac odmah završi na portalima, televizijama, u stranačkim saopštenjima i na društvenim mrežama, dok ljudi koji popravljaju uglavnom odrade posao i nastave svojim putem. Zbog toga ponekad izgleda da su prvi većina, premda bi ova zemlja odavno bila nemoguća za život da kroz sve njene nesreće nije bilo mnogo više ljudi koji su birali ono drugo.
Održavali su je komšija koji je sačuvao komšiju, čovjek koji je drugome donio hranu, ljekar koji pacijenta nije pitao kako se zove, vatrogasac kojem je sasvim svejedno čija kuća gori sve dok je može ugasiti i, evo sada, kamenorezac koji nije pitao čiji je pokojnik prije nego što je krenuo popravljati njegov spomenik. Ta svakodnevna, uglavnom nevidljiva Bosna i Hercegovina mnogo je stvarnija od zemlje kakvu nam svakog dana crtaju ljudi kojima je nacionalna svađa profesija.
Šta smo naučili?
Zato bih djeci prije pokazao fotografiju Jasmina Zahirovića i njegovih radnika na groblju u Slimenima nego ih mučio desetinama političkih deklaracija o suživotu, šta god to bilo. Objašnjenje bi bilo kratko i sasvim dovoljno: Neko je juče srušio spomenike, ovaj Čovjek je danas došao da ih popravi, pa sami birajte na koga želite ličiti i kojoj strani pripadati. I ne, to nije ni srpska, ni hrvatska ni bošnjačka strana. To je ljudska strana.
Jasminova priča vrijedi duže od jednog dnevnog ciklusa isprznih vijesti. Već sutra stići će neka nova svađa, nova prijetnja, novi nacionalni incident i novi političar koji će nas uvjeravati da najveća opasnost dolazi od komšije drugog imena, jer od te priče ovdje mnogi vrlo dobro, odlično žive. Spomenici u Slimenima će, međutim, ostati na svojim mjestima, a neko će za deset ili dvadeset godina proći pored njih bez ikakvog znanja da ih je jednog augustovskog dana 2026. popravio kamenorezac iz Viteza po imenu Jasmin Zahirović.
Možda je upravo u tome najveća vrijednost njegovog postupka. Jasmin nije pravio spomenik sebi, već je popravio spomenike drugim ljudima i tiho se vratio svom poslu.
Zapamtite njegovo ime, Jasmin Zahirović, kamenorezac iz Viteza, čovjek koji je u zemlji prepunoj profesionalnih rušitelja jednostavno odlučio popravljati.
Golemo!
PLENUM.BA
