Islamski kulturni centar Podgorica

Ovo je veliki dan za cijelu Bosnu i Hercegovinu, za njenu najljepšu, povijesnu zastavu sa ljiljanima, za svakog čovjeka koji voli ovu zemlju i na koncu za Adnana Bajrića kome je MUP RS vratio zastavu. Time je, valjda jednom za svagda, okončana agonija svakog čovjeka koji voli svoju zemlju, a kome je MUP Republike Srpske zagorčavao život oduzimajući mu zastavu.

Jedanaest godina.

Toliko je trebalo da sveti komad platna sa šest zlatnih ljiljana bude vraćen svom vlasniku. Jedanaest godina da institucije priznaju ono što je bilo jasno i prvog dana: zastava Republike Bosne i Hercegovine nije ni zločin, ni provokacija, ni govor mržnje. Ona je historijska činjenica. Ona je zastava pod kojom je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije 22. maja 1992. godine. Ona je zastava međunarodno priznate države.

I sada dolazimo do apsurda dostojnog kakvih kafkijanskih priča.

Godinama su ljudi u ovoj zemlji mogli nositi obilježja četničkog pokreta, slike ratnih zločinaca, zastave stranih država, simbole raznih imperijalnih nostalgičnih snova i političkih fantazija. Godinama su se po ulicama Banjaluke, Višegrada, Foče ili Trebinja vijorile zastave Srbije, Rusije i ko zna čega još. Niko nije imao problem s tim.

Ali problem je bila zastava Bosne i Hercegovine.

Tačnije, problem je bio podsjećanje da Bosna i Hercegovina postoji mimo etničkih torova, mimo entitetskih granica, mimo dnevnopolitičkih mitologija. Problem je bio simbol koji je preživio i agresiju i opsadu i pokušaje komadanja zemlje. Problem je bio ljiljan.

Zato ova pobjeda Adnana Bajrića nije (samo) privatna pobjeda jednog čovjeka.

Ona je pravna, politička i civilizacijska pobjeda države Bosne i Hercegovine.

Sudovi su u presudama iz 2018. i 2020. godine jasno rekli ono što su mnogi pokušavali sakriti iza političke buke: isticanje zastave Republike Bosne i Hercegovine nije krivično djelo. Nije govor mržnje. Nije ugrožavanje bilo koga.

Drugim riječima, država Bosna i Hercegovina ne može biti prijetnja sama sebi.

I baš zato ovaj slučaj ima značenje mnogo veće od samog vraćanja zastave.

Godinama je u dijelu Bosne i Hercegovine stvarana atmosfera u kojoj se patriotizam prema državi tretirao kao incident ili kršenje zakona. Ljubav prema Bosni i Hercegovini prikazivana je kao politička provokacija. Zastava pod kojom je zemlja stekla međunarodno priznanje i nezavisnost proglašavana je nepoželjnom. Ljudi su legitimisani, privođeni, kažnjavani, saslušavani ili zastrašivani samo zato što su nosili simbol vlastite države.

Kakvu poruku šaljete građaninu kada mu kažete da može slobodno nositi zastavu druge države ili kvislinškog pokreta, ali će imati problema sa zastavom Bosne i Hercegovine?

Kakvu poruku šaljete mladom čovjeku koji želi navijati za reprezentaciju svoje zemlje ali ne smije na dijelu teritorije svoje zemlje?

Kakvu poruku šaljete Srbinu, Hrvatu, Bošnjaku, Jevreju ili bilo kome drugom ko Bosnu i Hercegovinu doživljava kao svoju domovinu?

Poruku da je patriotizam sumnjiv i nelegalan.

Da je državnost nepoželjna.

Da je ljubav prema vlastitoj zemlji nešto što treba sakrivati ali se smijete i poželjno je ulagivati komšijama i susjedima.

Upravo zato ova presuda ima snagu pozitivnog presedana.

Ona ruši jednu od najopasnijih laži postdejtonske Bosne i Hercegovine: Laž da su ljiljani zabranjeni.

Nisu.

Nikada nisu bili.

Nisu zabranjeni ni Ustavom ni zakonom. Nisu zabranjeni ni jednom sudskom odlukom. Nisu zabranjeni ni međunarodnim propisima. Zabranjivani su samo u glavama onih koji su željeli izbrisati svaki trag bosanskog kontinuiteta.

A taj kontinuitet traje stoljećima. Ljiljan nije nastao 1992. godine.

Njegovi korijeni vode do srednjovjekovne Bosne, do Kotromanića, do kralja Tvrtka, do vremena kada su evropske kraljevske kuće priznavale bosansku krunu. Ljiljan je preživio carstva, okupacije, diktature i ratove. Preživio je Austro-Ugarsku. Preživio je kraljevine. Preživio je obje Jugoslavije. Preživio je agresiju devedesetih.

Preživio je i lokalne birokrate kojima je smetao.

Zato današnja slika Adnana Bajrića sa vraćenom zastavom nosi snažnu simboliku.

Na jednoj strani nalazi se pojedinac koji je jedanaest godina čekao pravdu.

Na drugoj strani nalazi se sistem koji je jedanaest godina pokušavao opravdati neodbranjivo.

Na kraju je pobijedila činjenica.

Pobijedilo je pravo.

Pobijedila je Bosna i Hercegovina.

Posebnu težinu nosi mjesto gdje se sve dogodilo.

Grad u kojem su mnogi godinama uvjeravani da je bosanska zastava tuđe obilježje. Grad iz kojeg su stizale poruke da ljiljan predstavlja opasnost. Grad u kojem je patriotizam prema državi često tretiran kao politički incident.

Upravo iz Banjaluke sada dolazi potvrda da zastava Republike Bosne i Hercegovine pripada svakom građaninu ove zemlje.
I zato ova priča nije završena vraćanjem jednog komada platna.

Ona tek počinje.

Počinje vraćanjem dostojanstva ljudima koji vole svoju zemlju.

Počinje vraćanjem prava da se bez straha istakne zastava pod kojom je Bosna i Hercegovina postala članica Ujedinjenih nacija.

Počinje vraćanjem historije tamo gdje joj je mjesto.

A historija je neumoljiva.

Bosna i Hercegovina je 22. maja 1992. godine primljena u Ujedinjene nacije pod zastavom sa ljiljanima.

Ta činjenica ne zavisi od političkih raspoloženja.

Ne zavisi od entitetskih vlada.

Ne zavisi od dnevnih ideoloških kampanja.

Ona postoji kao međunarodno priznati dokument stvarnosti.

Zato bi možda najveća pouka cijelog slučaja mogla stati u par rečenica: Možete čovjeku oduzeti zastavu na jedanaest godina. Možete ga saslušavati, privoditi, maltretirati i pokušavati zastrašiti. Možete voditi političke kampanje protiv simbola jedne zemlje. Ali historiju ne možete konfiskovati.

A ljiljan, kao simbol Bosne i Hercegovine, upravo se vratio kući.

I to tamo gdje su ga mnogi najmanje željeli vidjeti – u Banjaluku.

HAJAT.BA