Bratunac i četničko orgijanje pod šatorom nije incident, nego posljedica…
Bratunac, 14. avgusta 2026. godine. Na tradicionalnim Makivijama, pod šatorom punim ljudi, odjekuje „Ne volim te Alija…“, masa urliče, telefoni snimaju, a Ćamil Duraković upozorava da su se čuli i stihovi kojima se zaziva da Drina i Sana nose muslimane. Prema nezvaničnim informacijama među prisutnima je bio i bivši ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Nenad Nešić.
To je vijest.
Dobrodošli u stvarnost
A sada možemo u stvarni svijet i svakodnevicu Podrinja, jer ono što se sinoc čulo u Bratuncu predstavlja mnogo više od vašarskog nacionalizma, pijane rulje i još jednog snimka koji će nekoliko dana kružiti društvenim mrežama. U gradu nekoliko kilometara udaljenom od mjesta genocida masa pjeva o rijekama koje nose muslimane i time šalje najdirektniju moguću poruku ljudima koji danas žive uz Drinu: Ovdje vas možemo vrijeđati, zastrašivati i prizivati vaše nestajanje jer smo naučili da nam država neće ništa.
Sad je već kasno za zgražavanje, preneražavanje, saopštenja, naknadno otkrivanje velokosrpskog nacionalizma i političko češkanje po glavi uz pitanje otkud odjednom sve ovo u Bratuncu. Nije odjednom. Mjesecima se pred očima države ispituje jedna jedina stvar: Važi li zakon Bosne i Hercegovine u ovom dijelu Bosne i Hercegovine i postoji li iko spreman da ga provede? Odgovor koji je nacionalistička rulja dobila glasi da zakona NEMA i da može ići dalje. Pa je otišla dalje.
I tu prestaje svaka priča o vašaru, folkloru, alkoholu, šatoru, krajiškim pjesmama i pijanim budalama.
Prijetnja kao takva
Jer kad u Bratuncu, nekoliko kilometara od mjesta genocida, masa urla stihove o rijekama koje nose muslimane, onda geografija tim riječima daje značenje koje niko razuman ne može sakriti iza harmonike i rakije. Drina u Podrinju ima svoju krvavu istoriju. Muslimani koje bi voda trebala „nositi“ imaju svoja imena, svoje porodice, svoje kuće, svoje mezare i svoje masovne grobnice. Zato ovo više nije pjesma. Ovo je prijetnja otpjevana u množini.
I zato je pravo pitanje kako smo došli dovde.
Odgovor je jednostavniji i mnogo ružniji od svih političkih analiza: Došli smo dovde jer im je dopušteno.
U januaru se pripadnik četničkog pokreta iz Srbije Brane Stanivuković pojavio pred Memorijalnim centrom u Potočarima sa šajkačom i kokardom, fotografisao se i ljudima koji rade na mjestu gdje su ukopane žrtve genocida govorio da je to „srpska zemlja“. Policija je došla, čovjek je udaljen, a već narednog dana napustio je Bosnu i Hercegovinu.
Poruka je registrovana.
Može.
Onda smo imali nacionalističko orgijanje na Drini, veličanje ratnih zločinaca i isti repertoar kojim se prostor na kojem su počinjeni masovni zločini ponovo simbolički obilježava kao teritorija pobjednika. Pa je krajem jula MUP Republike Srpske pozvao na saslušanje sadašnje i bivše saradnike Memorijalnog centra Srebrenica, njih 26 prema tada objavljenim informacijama. Ljude koji su radili na čuvanju sjećanja na genocid država nije zaštitila od institucionalnog pritiska onako kako je morala, dok je nacionalistička ikonografija nastavila svoj pohod kroz Podrinje.
I sad imamo Bratunac.
To je ista politička putanja, samo svaki put pomjerena nekoliko metara dalje prema novim zločinima.
Prvo kokarda pred Memorijalnim centrom, onda ratnozločinački folklor uz Drinu, potom policijsko saslušavanje ljudi povezanih sa institucijom koja čuva sjećanje na genocid, a onda masa koja pod šatorom pjeva o muslimanima koje trebaju nositi Drina i Sana.
Koliko vam još tačaka treba da povučete liniju?
Jer ovdje se odavno vodi borba za nešto mnogo veće od jedne pjesme i jednog vašara. Vodi se borba za poništavanje pravne činjenice postojanja države Bosne i Hercegovine na prostoru entiteta Republika Srpska. Cilj je pokazati da presude međunarodnih sudova možete ismijavati, da osuđene ratne zločince možete pretvarati u narodne heroje, da Memorijalni centar možete tretirati kao neprijateljsku ustanovu, da povratnicima možete slati poruke o tome čija je zemlja i, na kraju, da možete javno pjevati o njihovom nestanku.
Sve dok nema ozbiljne institucionalne posljedice, svaki sljedeći korak postaje lakši.
To je mehanizam.
Velikosrpski nacionalizam vrlo pažljivo mjeri granicu postojanja države. Napravi jedan korak, sačeka reakciju, vidi saopštenje i nastavi. Napravi drugi, dobije televizijsku izjavu i nastavi. Napravi treći, vidi nekoliko statusa na društvenim mrežama i nastavi. Nakon dovoljno takvih koraka shvati da preko puta sebe nema državu nego konferenciju za novinare.
A aktuelna državna vlast?
Aktuelna državna vlast će nam vjerovatno ponovo objasniti kako je situacija složena, kako institucije trebaju raditi svoj posao i kako valja graditi povjerenje. Godine provedene u državnoj vlasti bile su sasvim dovoljne da shvate da se povjerenje sa ljudima koji slave Ratka Mladića ne gradi promotivnim spotovima po Banjaluci, kafama sa „dobrim komšijama“ i fotografisanjem po mjestima na kojima će se pažljivo zaobići svaki mural presuđenom ratnom zločincu.
Država se gradi provođenjem vlastitih zakona.
Kad zakon kaže da je veličanje pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca kažnjivo, onda slijedi postupak. Kad javni skup proizvodi govor koji može predstavljati podsticanje nacionalne i vjerske mržnje, onda slijede policija i tužilaštvo. Kad se povratnicima prijeti, onda ih država štiti. Kad se pred Memorijalnim centrom pojavi čovjek sa četničkom kokardom i vrijeđa žrtve, onda se slučaj završava pred nadležnim organima, a ne njegovim prelaskom granice sljedećeg jutra.
Sve drugo je scenografija države.
Ko nije hapsio kad je trebao sad gleda rezultate svoga kukavičluka
I zato danas treba reći ljudima iz aktuelne državne vlasti ono što očigledno nisu razumjeli dok su obilazili Banjaluku snimajući svoje promotivne priče o normalizaciji: Niste hapsili kada ste morali, niste procesuirali kada ste morali, niste zaštitili ljude kada ste morali i danas gledate rezultat vlastite političke kukavičluke.
Jer mir nije fotografija ministra sa “pristojnim” Srbinom, Bošnjakom ili Hrvatom.
Naravno da pristojnih ljudi ima. Ima ih mnogo i upravo njih nacionalističke politike najviše ponižavaju pretvarajući čitave zajednice u taoce vlastitog šovinizma. Ali država se ne pravi od anegdote “mom dobrom komšiji Miri“, koliko god Miro bio dobar čovjek. Država mora odgovoriti i na hiljade ljudi koji pod šatorom urlaju stihove o nestanku drugih ljudi. Dobrog Miru čuvamo kao kap vode na dlanu upravo tako što ćemo zaustaviti one koji žele da njegova nacionalnost postane opravdanje za njihov fašizam.
Ima li računa krčmaru?
Tu dolazimo do stvari koju državna politika uporno izbjegava jer joj je neprijatna: Mira bez katarze nema, a katarze bez osude i presude nema.
Osuda ovdje znači mnogo više od saopštenja.
Osuda znači presudu.
Osuda znači zatvorsku kaznu tamo gdje je zakon predviđa.
Osuda znači odgovornost.
Ličnu prije svega, jer krivično djelo ima ime i prezime, a onda i političku i društvenu odgovornost zajednice i institucija koje godinama proizvode ambijent u kojem je Ratko Mladić mural, četnik folklor, genocid predmet relativizacije, a musliman legitimna meta kafanske pjesme.
To nije generalizacija Srba.
To je zahtjev da se odgovornost konačno individualizira upravo tako što će država pronaći svakoga ko je prešao granicu zakona, utvrditi šta je uradio i postupiti prema njemu. Najveću uslugu srpskim nacionalistima čini država koja ih ostavlja nekažnjene, jer im tako dopušta da govore u ime svih Srba. Najveću uslugu normalnim ljudima u Republici Srpskoj učinila bi država koja će jasno odvojiti građanina srpske nacionalnosti od četničkog nasilnika i ratnozločinačkog folklora.
Bratunac zato nije izolovani eksces.
Bratunac je račun i patern. Obrazac ponašanja.
Račun za godine nekažnjavanja, relativiziranja, političkog kukavičluka i opsesije idejom da će se velikosrpski nacionalizam umoriti sam od sebe ako ga dovoljno dugo budemo ignorisali. Neće. Nacionalizam se od nekažnjivosti hrani, od institucionalne slabosti raste, a iz političke šutnje zaključuje da mu je prostor otvoren.
Sinoć je pod bratunačkim šatorom taj prostor izgledao zastrašujuće velik.
Zato danas više nema smisla pitati ko je naručio pjesmu, ko je držao mikrofon i koliko je ljudi bilo pijano. Nadležni organi trebaju utvrditi pojedinačnu odgovornost, uključujući navode o tome ko je naručivao takve pjesme, a politička vlast Bosne i Hercegovine mora konačno odgovoriti na mnogo veće pitanje: važe li zakoni ove zemlje u Bratuncu, Srebrenici, Višegradu, Banjaluci i svakom drugom njenom gradu?
Jer ako važe, provedite ih.
Ako državni vrh mjesecima gleda kako se granica dopuštenog pomjera od kokarde pred Memorijalnim centrom do urlanja o muslimanima koje nose Drina i Sana, onda problem više nije samo u onima ispod šatora.
Problem je i u onima koji imaju državu u rukama, a ponašaju se kao da su došli u turistički obilazak.
Bratunac im je sinoć ispostavio račun.
A platit će ga, kao i uvijek, oni koji tamo trebaju živjeti.
HAYAT.BA
