Bursać: Dogodine u Tivtu – Kako su problematični putnici vraćeni u Beograd

A
0
0
0

Objavljeno:4. Juna 2026.

A
143 pregleda
Bursać: Dogodine u Tivtu – Kako su problematični putnici vraćeni u Beograd

Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a

Jedna činjenica ostaje neoboriva: crnogorska policija procijenila je grupu od 87 ljudi kao bezbjednosni rizik i vratila ih istim avionom u Srbiju. Niko ne vraća gotovo stotinu putnika sa međunarodnog leta bez ozbiljnog razloga, pogotovo uoči samita na kojem učestvuje vrh Evropske unije. Pred očima regiona raspao se mit o “evropskom Vučiću“, mit o stabilokrati koji garantuje mir i mit o državniku koji navodno predstavlja most između Balkana i Evropske unije. Ispod skupih odijela, diplomatskih osmijeha i evropskih fraza ponovo je izvirila stara radikalska matrica koja odnose sa susjedima posmatra kao teren za demonstraciju političke moći.“

Nije more za ćacije

Crna Gora je vratila 87 muškaraca čarter letom nazad za Beograd, a region je na trenutak dobio rijedak uvid u mehaniku jednog režima. Nije to bio turistički aranžman za Tivatsku rivijeru niti ekskurzija penzionera željnih morske soli. Džaba Informeru urlanje kako su putnici pretrpjeli „golgotu“ na tivatskom aerodromu. Jer radilo se o grupi ljudi koje su crnogorske službe procijenile kao bezbjednosni rizik, odnosno o osobama za koje je procijenjeno da bi njihovo prisustvo moglo predstavljati problem uoči samita Evropske unije i Zapadnog Balkana.

I tu počinje priča mnogo veća od samog leta iz Beograda.

Ćaciji hoće na more

I tako je avion pun ljudi koje su crnogorske službe procijenile kao bezbjednosni rizik sletio u Tivat. Samo što ovog puta Tivat nije bio spreman da preuzme taj rizik.

Scena je gotovo filmska. Avion slijeće, putnici uglavnom šute i odbijaju odgovarati na pitanja, policija provjerava podatke, obavještajne službe uključuju sve raspoložive mehanizme, avion ostaje na pisti, a onda slijedi odluka: nazad za Beograd.

Kraj izleta.

U uređenoj državi ovakav događaj izazvao bi politički zemljotres. U Vučićevoj Srbiji vjerovatno će završiti kao još jedna epizoda u beskrajnoj nacionalističkoj sapunici u kojoj predsjednik glumi državnika, dok propagandna mašinerija već priprema priču o novom progonu Srba. Doduše, ovog puta riječ je o ljudima koje su crnogorske službe procijenile kao bezbjednosno interesantne, ali činjenice ionako nikada nisu bile jača strana propagande.

Ali ova priča nije važna zbog 87 vraženih muškaraca.

Važna je zbog sistema koji ih je doveo na pistu tivatskog aerodroma.

Sistem za proizvodnju lojalista

Jer Vučićev režim odavno funkcioniše po obrascu u kojem se politički uticaj oslanja na čitavu mrežu formalnih i neformalnih struktura moći. Tu su mediji, navijačke grupe, lojalističke organizacije, interesne mreže i ljudi čija se uloga rijetko do kraja objašnjava javnosti.

Taj model godinama se usavršavao u Srbiji. Tokom protesta u Srbiji pojavljivale su se grupe koje su zastrašivale demonstrante. Novinari su dobijali prijetnje. Studenti su trpjeli pritiske. Građanski aktivisti postajali mete kampanja. Uvijek se negdje između institucija i ulice pojavljivala neka siva zona koja formalno nije pripadala državi, ali je gotovo uvijek radila u korist vlasti.

Onda je logika postala regionalna.

Ako se politički uticaj širi kroz mreže lojalnosti unutar Srbije, zašto ga ne širiti i preko granice?

Izvoz srpskog sveta u region

Tu počinje priča o takozvanom srpskom svetu.

Taj projekat nikada nije bio kulturni program kako ga njegovi promotori vole predstavljati. Radilo se o političkoj tehnologiji širenja uticaja, modelu u kojem Beograd želi imati odlučujuću riječ u Podgorici, Banjaluci, Kosovskoj Mitrovici i svakoj drugoj tački za koju procijeni da spada u njegovu interesnu sferu. U tom projektu svoje mjesto imaju mediji, političke partije, dijelovi crkvene hijerarhije, interesne mreže, a prema tvrdnjama brojnih kritičara režima i razne neformalne strukture koje djeluju u pozadini.

Zato Tivat nije incident.

Tivat je simptom.

Crna Gora posljednjih godina predstavlja laboratoriju sukoba između evropskog puta i koncepta srpskog sveta. Jedan smjer vodi prema Briselu, drugi prema modelu zarobljene države u kojoj se politička moć, interesne grupe i bezbjednosni uticaji prepliću do neprepoznatljivosti.

Premijer Milojko Spajić prije nekoliko dana otvoreno je govorio o spoju geopolitičkih aktera i organizovanog kriminala koji djeluju protiv evropske budućnosti Crne Gore. Mnogi su tada odmahnuli rukom. A onda je iz Beograda sletio avion pun ljudi koje su crnogorske službe procijenile kao prijetnju bezbjednosti.

Kao ilustracija.

Kao fusnota koja je greškom postala naslov.

Skener Vučićeve narcisoidnosti

Najzanimljiviji dio cijele priče krije se u Vučićevoj potrebi da bude najvažniji čovjek u svakoj prostoriji.

Samit u Tivtu okuplja Ursulu von der Leyen, Antónija Costu, Emmanuela Macrona, Friedricha Merza, Giorgiu Meloni, Pedra Sáncheza i druge evropske lidere. U takvom društvu Aleksandar Vučić nije gospodar ceremonije, regionalni šerif niti nezaobilazni faktor. Tek je jedan učesnik među mnogima.

A upravo to najteže podnosi.

Autokrate imaju ozbiljan problem sa stvarnošću. Nakon godina provedenih u propagandnom ogledalu počnu vjerovati da bez njih nema države, stabilnosti ni budućnosti. Onda dođu među ozbiljne ljude i otkriju da su samo jedna stolica među desetinama drugih.

Takvi trenuci rađaju paranoju.

Paranoja rađa strah.

A strah traži demonstraciju sile, bilo stvarne ili simboličke.

Otuda avion.

Otuda čarter.

Otuda ljudi kojima je zabranjen ulazak.

Otuda i sramota koja je postala savršena metafora današnje Srbije.

Jer država čiji se predsjednik na međunarodni skup dovodi u vezu sa grupom ljudi koje druga država procjenjuje kao bezbjednosni problem govori mnogo više o prirodi tog režima nego o samim putnicima. Ključno pitanje nije ko su oni pojedinačno. Ključno pitanje glasi: Zbog čega su uopšte bili tamo i kome je njihovo prisustvo trebalo koristiti?

Odgovor se krije u prirodi režima.

U takvom sistemu granica između države, partije, propagande i interesnih mreža postaje sve tanja. Toliko tanka da građani često više ne razlikuju gdje završava institucija, a gdje počinje politička operacija.

More vam je sa desne strane avionskog krila

Jedna činjenica ostaje neoboriva: crnogorska policija procijenila je grupu od 87 ljudi kao bezbjednosni rizik i vratila ih istim avionom u Srbiju.

Niko ne vraća gotovo stotinu putnika sa međunarodnog leta bez ozbiljnog razloga, pogotovo uoči samita na kojem učestvuje vrh Evropske unije.

Zato ova priča daleko nadilazi dnevnu politiku.

Pred očima regiona raspao se još jedan mit: Mit o evropskom Vučiću, mit o stabilokrati koji garantuje mir i mit o državniku koji navodno predstavlja most između Balkana i Evropske unije. Ispod skupih odijela, diplomatskih osmijeha i evropskih fraza ponovo je izvirila stara radikalska matrica koja odnose sa susjedima posmatra kao teren za demonstraciju političke moći.

Srećom po Crnu Goru, ovoga puta vrata su ostala zatvorena.

Srećom po region, neko je imao dovoljno hrabrosti da kaže dosta.

A putnici iz čarter leta?

Oni su tog dana konačno vidjeli more.

Kroz prozor aviona kojim su vraćeni kući.

I možda je upravo u toj slici sadržana najbolja metafora cijele priče.

Srpski svet je stigao do piste.

Ali dalje od nje nije prošao.

CDM