Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
Vučićević Crnu Goru svakodnevno naziva „ustaškom“. On permanentno negira crnogorski identitet. On gebelsovski proizvodi govor mržnje. On je zli megafon jedne violentne i trovačke politike koja svaku susjednu državu pretvara u neprijatelja, svakog političkog protivnika u izdajnika, svakog kritičara u metu, a svaku laž u naslovnu stranu“Informera“. Zato je zabrana ulaska njegove malenkosti, ne civilizacijska nego sanitarna stvar. Bravo Crna Goro!“
Odmah da se razumijemo: Stvar kućnog odgoja jeste zabraniti ulazak u zemlju Draganu J. Vučićeviću, ratnom huškaču i Vučićevom glavnom medijskom telalu. Takav potez nema nikakve veze sa gušenjem slobode govora ili bilo kakvih novinarskih sloboda. Naprotiv, predstavlja elementarni, gotovo sanitarni čin zaštite javnog prostora od te osobe koji godinama sistematski proizvodi mržnju, širi laži, truje i raspiruje sukobe po cijelom regionu. Upravo zato odluka crnogorskih vlasti zaslužuje puno poštovanje. Tako se štiti država. Tako se čuva dostojanstvo građana. Tako se povlači granica između slobode izražavanja i propagandnog trovanja društva.
Vučićević je prije svega problem Srbije
Neki su me odmah pitali: “Dobro, a šta ćemo mi u Srbiji?“
Odgovor je mnogo jednostavniji nego što izgleda.
Crna Gora je uradila ono što je mogla. Srbija tek treba da uradi ono što joj pripada, ako želi biti slobodna zemlja.
Jer Dragan J. Vučićević nije problem Crne Gore.
On je problem Srbije i građana Srbije, pa neka vide šta će sa tim problemom.
I još nešto, onu staru izanđalu tezu da se možemo neslagati sa nekim, ali da ćemo podržavati njegovo pravo da nešto kaže, možete okačiti mačku o rep, jer je Vučićević zapravo pokretna gebelsovština za balkanske, siromašne uši i ništa više od toga.
Godinama taj čovjek služi kao megafon jedne zle, violentne i trovačke politike koja svaku susjednu državu pretvara u neprijatelja, svakog političkog protivnika u izdajnika, svakog kritičara u metu, a svaku laž u naslovnu stranu. “Informer“ odavno ne funkcioniše kao medij koji građanima prenosi informacije. On funkcioniše kao propagandna mašina čiji je osnovni zadatak proizvodnja neprijatelja i stavljanje meta na čelo svakome ko poprijeko pogleda Vučića. Danas je meta cijela Crna Gora, juče je to bila Bosna i Hercegovina, prekjuče Đoković, studenti, profesori, novinari, opozicionari, Evropska unija ili bilo ko drugi ko se usudi postaviti pitanje vlasti. U takvom sistemu činjenice predstavljaju šuku smetnju, a mržnja pogonsko gorivo.
Zbog toga je potpuno pogrešno ovu odluku predstavljati kao napad na slobodu medija, jer niti je Vučićević kakav medijski radnik niti ga slobode interesuju. Upravo suprotno!
Sloboda medija podrazumijeva pravo da istražuješ vlast, da objavljuješ činjenice, da otvaraš teme koje su moćnicima neugodne i da građanima pružaš informacije kako bi donosili vlastite zaključke. Propaganda funkcioniše sasvim drugačije. Ona ne traži činjenice nego poslušnost. Ne razvija kritičko mišljenje nego proizvodi emociju. Ne poziva na raspravu nego na linč. Upravo zato svaki autoritarni režim prvo gradi vlastitu propagandnu infrastrukturu, a tek onda razara institucije. Kada građani izgube povjerenje u činjenice, mnogo lakše prihvataju laž kao političku stvarnost.
Vučićević je godinama jedan od najvažnijih kotačića upravo takvog sistema.
Čovjek koji cijelu državu naziva “ustaškom“ najblaže rečeno nije dobrodošao
Sjetimo se samo njegovog nastupa nakon što je Crna Gora vratila grupu od 87 državljana Srbije za koje su službe procijenile da predstavljaju bezbjednosni rizik. Umjesto elementarne odgovornosti uslijedile su uvrede na račun države, institucija i građana. Crnogorske vlasti nazivane su “ustaškim“, “antisrpskim“ i “milogorskim“, građani “stokom“, a cijela javnost zatrpana je teorijama zavjere o navodnim planovima za atentate i političke obračune.
Takav govor nije lapsus.
Takav govor nije loš dan.
Takav govor predstavlja način rada, modus operadni Vučićevog telala.
Upravo zbog toga odluka Podgorice nema veze sa jednom emisijom ili jednom rečenicom. Ona predstavlja civlizacijski odgovor na kontinuitet zla. Na godine sistematskog trovanja javnog prostora i proizvodnje mržnje prema državi koja ima puno pravo da zaštiti vlastite institucije i vlastite građane.
Neko će odmah reći da demokratija mora podnijeti i najgore govornike.
Naravno da mora.
Šta (ni)je posao demokratije?
Ali isto tako demokratija nije dužna otvoriti svoja vrata svakome ko je godinama koristi kao metu propagandnog granatiranja. Sloboda govora nikada nije značila obavezu države da pruži gostoprimstvo svakome ko njenim građanima svakodnevno poručuje da su izdajnici, ustaše, neprijatelji, izmišljena nacija ili istorijska greška.
Svaka suverena država ima pravo procijeniti predstavlja li određena osoba rizik za njen javni poredak ili bezbjednost.
Srbija to pravo koristi.
Hrvatska takođe.
Bosna i Hercegovina takođe.
Koristi ga, evo, i Crna Gora.
Razlika je jedino u tome što se odluka prema Vučićeviću odmah pokušava pretvoriti u novu predstavu o navodnoj ugroženosti Srba. To je već dobro poznata matrica, o kojoj je već isprazno i pisati koliko se ponavlja. Čim propagandni aparat izgubi jednu privilegiju, nastaje nova priča o “progonu“. Čim neko kaže da postoje granice pristojnosti, propagandisti počinju govoriti o cenzuri. Čim institucije pokažu da imaju kičmu, autoritarni mediji proglašavaju kraj demokratije.
Ironija cijele priče leži u tome što upravo oni koji svakodnevno vrijeđaju druge države danas traže poštovanje za sebe.
Oni koji Crnu Goru nazivaju „ustaškom“ odjednom govore o dostojanstvu.
Oni koji svakodnevno negiraju crnogorski identitet pozivaju se na ljudska prava.
Oni koji profesionalno proizvode govor mržnje preko noći postaju borci za slobodu izražavanja.
Teško je pronaći veći paradoks.
Značaj odluke
Zato današnja odluka Podgorice ima mnogo širi značaj od jednog administrativnog akta na granici. Ona predstavlja poruku da javna riječ nosi odgovornost. Da propaganda nije isto što i novinarstvo. Da medijska moć ne znači pravo na nekažnjivo ponižavanje čitavih naroda i država. Da institucije postoje upravo zato da zaštite društvo od onih koji godinama pokušavaju pretvoriti mržnju u svakodnevicu.
Još je važnije što je Crna Gora ovoga puta djelovala bez galame. Bez patriotskih spektakala. Bez višednevnih televizijskih maratona. Bez vanrednih sjednica i velikih istorijskih govora. Jedna odluka bila je sasvim dovoljna.
To je možda i najveća razlika između demokratske države na vratima EU i propagandnog Vučićevog režima.
Prvoj su dovoljne institucije.
Drugom je svakodnevno potrebna predstava.
Vučićević danas tvrdi kako u Crnu Goru ionako nije želio ići. Takve rečenice predstavljaju završni čin svake propagandne predstave po sistemu “kiselog grožđa“. Kada ti neko zatvori vrata, praviš se da nikada nisi ni planirao ući. Kada izgubiš privilegiju, proglašavaš je bezvrijednom. Kada institucije pokažu da ipak imaju granice tolerancije, glumiš ravnodušnost.
Ali činjenice ostaju.
Informer je već ranije izgubio mogućnost reemitovanja u Crnoj Gori zbog sadržaja kojima se vrijeđa dostojanstvo crnogorskog naroda, negira nacionalni identitet i podstiče govor mržnje. Sada je uslijedila i zabrana ulaska njegovom vlasniku. To nije hir. To predstavlja logičan slijed institucionalnih odluka kojima država štiti vlastiti javni prostor.
I upravo tu Srbija dobija svoje ogledalo.
Jer pitanje odavno nije šta će uraditi Crna Gora.
Pitanje glasi koliko će još Srbija, makar opoziciona, pristajati da jedan od najuticajnijih propagandista režima svakodnevno oblikuje javni prostor u kojem su laž, mržnja i linč postali uobičajeni politički alat. Nijedno društvo ne može dugoročno ostati zdravo ukoliko najglasniji megafoni vlasti sistematski uništavaju povjerenje u činjenice, institucije i elementarnu ljudsku pristojnost.
Zbog toga današnja vijest mnogo više govori o Srbiji nego o Crnoj Gori.
Crna Gora je pokazala da zna povući crtu.
Srbija svoju još uvijek traži tu famoznu crtu u ogledalu.
A svaka država, prije ili kasnije, mora odgovoriti na jedno jednostavno pitanje.
Da li propagandisti upravljaju državom ili država štiti društvo od propagande i propagandista?
Crna Gora je svoj odgovor dala.
Jasno.
Mirno.
Institucionalno.
I baš zato zaslužuje jedno sasvim jednostavno priznanje:
Bravo, Crna Goro!
CDM
