Region Banja Luke je, sistematskim progonom koji je uključivao djela poput ubistava, silovanja, premlaćivanja, uznemiravanja, diskriminacije, protjerivanja iz njihovih domova, oduzimanja imovine, uništavanja kulturnih predmeta i otpuštanja s posla, „očišćen“ od mojih komšija i stanovnika nesrpske nacionalnosti.
Stanovi su im oduzeti, a oni sami isključeni iz ekonomskog i radnog života pod uglavnom pasivnim pogledom istih komšija sa kojima su samo dan ranije pili kafu.
Neki od tih komšija su čak profitirali od etničkog čišćenja, zauzimajući radna mjesta i stanove svojih bivših kolega i poznanika.
Imovina i pozicije nesrpskog stanovništva su oduzimani. Njihova zemlja je sistematski dijeljena, a dobijali su i pozive za regrutaciju, odnosno da se pridruže srpskoj vojsci.
Srpsko rukovodstvo je znalo da će takav kontinuirani i sistematski fizički i psihički pritisak na kraju prisiliti ljude da napuste grad.
Nesrpsko stanovništvo je takođe trpjelo psihičko zastrašivanje i teror, uključujući zabranu korištenja drugih pisama osim ćirilice u javnim institucijama i uništavanje kulturnih znamenitosti poput džamija i katoličkih crkava.
Neki od najozloglašenijih koncentracionih logora, uključujući Manjaču, nalazili su se u regionu Banja Luke, oko 40 kilometara od stana u kojem sam rođena.
„Riješiti se gamadi“
Bošnjački logoraši u Manjači kod Banja Luke, avgust 1992. Foto: EPA/STRINGER.
Gotovo svi banjalučki muslimani i Hrvati, koji su činili oko 30 posto predratnog stanovništva, napustili su grad, velika većina njih već u prvoj godini rata, 1992. godine.
Tokom ove kampanje sistematskog nasilja, mnogi od mojih najbližih prijatelja iz djetinjstva su otišli i više se nisu vratili.
Iako sam lično svjedočila etničkom čišćenju, mada u to vrijeme nisam znala pravni izraz radnji koje su se odvijale pred mojim očima.
Među mnogim ubistvima koja su se dogodila u mom rodnom gradu, jedno koje mi je ostalo urezano u sjećanje je ubistvo poznate trgovačke porodice Civljak počinjeno u avgustu 1995. godine. U to vrijeme sam bila u gradu. Članovi porodice Civljak su bili moje komšije, poznati svima koji su tamo živjeli.
Skender Civljak, Albanac katoličke vjeroispovesti, nestao je. Nakon nekoliko dana je pronađen mrtav na obali rijeke. Njegova supruga Azra, Bošnjakinja, upucana je u njihovom stanu. Njihov šesnaestogodišnji unuk, koji je u to vrijeme boravio s njima, pronađen je mrtav u šumi u blizini Banje Luke. Azra je umrla bez saznanja o sudbini svog supruga ili unuka.
Niko nikada nije individualno odgovarao za njihovu smrt. Radoslav Brđanin je procesuiran pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u Hagu zbog potpune evakuacije, odnosno etničkog čišćenja, gotovo svih Bošnjaka i Hrvata iz takozvane Autonomne oblasti Krajina (AOK), gdje je obavljao funkciju predsjednika.
Banja Luka, gdje je porodica Civljak ubijena, pripadala je AOK.
Brđaninu je njegova pozicija omogućila da olakša etničko čišćenje stavljajući sve instrumente državne moći (medije, centralnu administraciju, stanovanje, zdravstvo, policiju, pravosudni sistem, zapošljavanje) u ruke vladajućih tijela i osoba posvećenih etnički čistoj srpskoj državi.
Još se sjećam kada sam gledala Brđanina na televiziji kako 1992. godine govori novinarima: „Sve će biti dobro kad se riješimo gamadi (misleći na Bošnjake i Hrvate) koja se ovdje nakotila“ i da djeca iz mješovitih brakova „valjaju samo za pravljenje sapuna“.
Sjećam se svoje prijateljice iz djetinjstva i njene sestre – majka im je bila Srpkinja, a otac Hrvat – koje su govorile da ako moraju završiti kao sapun, jedna će biti Palmolive, a druga Fa. Moja prijateljica je stavila te sapune na TV-u u dnevnoj sobi. Kada je njena majka pitala: „Za šta ti je ovo?“, odgovorila je: „Kada vas neko posjeti, možete mu reći ‘ovo su moje kćerke’. Vaši prijatelji vam mogu pokazati uokvirene fotografije svoje djece, a vi im umjesto toga pokažite ove“.
Smijali smo se i zbijale mračne šale o ovim fašističkim izjavama iz straha i šoka.
Kada je 2022. godine Brđanina, koji je bio odgovoran za masovna ubistva, preminuo, javno su ga oplakivale političke elite u republici srpskoj, koje i dalje negiraju sve ratne zločine koje su počinili Srbi. Nedostatak osjećaja krivice, te namjerno i podržavajuće sljepilo omogućilo je građanima Banja Luke srpske nacionalnosti da masovno odbace svu odgovornost za zločine srpskog rukovodstva.
Etnički čista
Žena pokazuje tri prsta dok gleda u plakat sa likom Radovana Karadžića u prodavnici na Palama, septembar 1997. Foto: Anja Niedringhaus/EPA
U opštini Banja Luka uništena je čak 81 katolička crkva, a svih 16 džamija je srušeno. Hrvati i Bošnjaci su ubijani, zlostavljani, progonjeni, otpuštani s posla, protjerivani iz stanova i domova, slani na prisilni rad i zatvarani.
Najbolji prijatelji mojih roditelja u to vrijeme, Bošnjaci, su pretučeni, slani na prisilni rad i stavljeni iza rešetaka pod lažnim optužbama za špijunažu.
Lično sam poznavala mnoge porodice koje su morale otići da bi preživjele, a i one druge, poput Civljaka, koje ili nisu imale priliku otići ili su naivno vjerovale da im se ništa ne može dogoditi, da bi na kraju završili mrtvi u jarku ili bili ubijeni u vlastitom domu.
Nekada multinacionalna Banja Luka postala je gotovo etnički čist grad. Poslužila je kao primjer šta se dešava građanima koji su nacionalna manjina u gradovima u kojima je vladala nacionalna većina.
U međuvremenu, u Brisbejnu, u Australiji, upoznala sam ljude u miješovitim brakovima koji su pobjegli iz Banja Luke. Slušala sam njihove priče.
Jedan takav bračni par su bili Nada, po nacionalnosti Srpkinja, i Adem, koji je bio islamske vjeroispovesti, koji su mi ispričali kako su u julu 1992. morali zatražiti dozvolu za izlazak iz grada. U to vrijeme imali su dvoje male djece. Njihovi roditelji i članovi šire porodice takođe su živjeli u Banjoj Luci. Nada i Adem su pozvani na razgovor u improvizovanim kancelarijama u blizini centra grada, napravljene za ispitivanje nesrpskog stanovništva.
„Kada smo ušli u kancelariju, mladi vojni oficir je sjedio za stolom. Ispred njega je bila postavljena samo jedna stolica“, ispričala mi je Nada.
„Rekao nam je: ‘Sjednite.’ Pogledala sam muža i tiho rekla: ‘Ti sjedi’. To što sam ponudila stolicu mužu umjesto da ja sjednem, razbjesnilo je mladog vojnika. Vikao je na nas: ‘Vidiš kako mi uvijek sve radimo za njih (za muslimane)! Tako je oduvijek bilo! Ne – ti ćeš sjesti, a on će stajati!’. Nisam imala drugog izbora nego da sjednem, ostavljajući muža da stoji iza mene“, kazala je ona.
Nada mi je takođe ispričala da je na glavnoj autobuskoj stanici u Banjoj Luci, gdje je otišla da kupi karte kako bi napustili grad, bio veliki, odštampani znak na kojem je pisalo: ‘Muslimanima i Hrvatima je zabranjeno kupovati autobuske karte’.
Ogorčena, Nada je otišla u policijsku stanicu i suočila se s nekoliko policajaca, pitajući ih kako je moguće da ona i njen suprug ne mogu ni ostati ni otići.
„Šta bismo trebali učiniti?“, upitala ih je. „Čudo je da me nisu uhapsili“, dodala je ona.
Oni koji su bili u braku sa osobom srpske nacionalnosti nisu bili pošteđeni, niti su osobe srpske nacionalnosti, poput Nade, bile. Kažnjeni su jer su se „pomiješali“ sa ne-Srbima.
Odgovornost za zločine
Knjige o ratnim političkim liderima bosanskih Srba, Biljani Plavšić i Radovanu Karadžiću, u prodaji u Banjoj Luci. Foto: Olivera Simić.
Biljana Plavšić, podpredsjednica srpskog rukovodstva, je osuđena za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi u 37 opština u Bosni i Hercegovini, uključujući i Banju Luku. Plavšić se takođe protivila etnički miješanim brakovima.
Kako mi je rekla tokom naših razgovora: „Bila sam protiv miješanih brakova i nadam se da ih sada više nemamo. Ne bismo se trebali miješati s Muslimanima“.
Tužioci MKSJ-a su takođe utvrdili etničko čišćenje tokom suđenja Ratku Mladiću, pokazujući da su srpske vlasti protjerale nesrpsko stanovništvo sa teritorija koje su zauzele srpske snage.
Civili koji su na ovim teritorijama bili manjina bojali su se za svoje živote ako ostanu. Često su prvo protjerivani sa svojih radnih mjesta, a političke elite na vlasti verbalno su im prijetile. Mnogi civili su ubijeni jer su vjerovali da im se ništa neće dogoditi i odlučili su da ne napuštaju svoje domove.
„Banja Luka je najgore mjesto u Bosni kada je u pitanju kršenje ljudskih prava“, rekao je 1994. godine portparol Visokog komesara Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR). Tri decenije kasnije, 2025. godine, Banja Luka, nažalost, i dalje drži taj rekord.
Nekoliko stanovnika nesrpske nacionalnosti vratilo se da živi u Banja Luci, dok se brojni, poput mene, povremeno vraćaju u svoj rodni grad kao turisti. Zastrašena govorom mržnje, poricanjem ratnih zločina i slavljenjem ratnih zločinaca, Banja Luka se izolovala od ostatka svijeta.
Srbi su se možda udobno smjestili u amneziju, ali drugi nisu zaboravili i njih, nažalost, stalno podsjećaju ne samo na ono što im se dogodilo, već i na ono što bi se moglo ponovo dogoditi.
Kao što je jednom rekao pisac Almir Alagić, koji je takođe bio prisiljen da ode: „Banja Luka više nije moj grad, a istovremeno će zauvijek ostati moj grad. U Banju Luku danas odlazim kao na susret s dragim prijateljem iz djetinjstva koji je u međuvremenu postao toliko drukčiji od mene da se usput pitam koji je meni đavo da se idem s njim susretati“.
Banja Luka je grad kojeg je, nakon rata, samo mali dio nesrpskog stanovništva odlučio da ga zove domom.
Iako nisam bila fizički prisiljena da napustim svoje rodno mjesto, mentalno sam ga napustila zajedno sa svojim prijateljima koji su protjerani. Slobodna sam da se vratim u njega kad god poželim, ali svaki put kada to učinim, pitam se zašto sam to učinila.
Olivera Simić je profesorica na Pravnom fakultetu Griffith, Univerziteta Griffith u Australiji.
balkaninstight.com
