(na pisanje ovog do nekle psihološkog eseja, potakao me je tekst Avda Huseinovića objavljen pod naslovom “Sudbina atentarora na Šešelja – Adem Šabotić se nije pokajao”, – u mjesto uvoda, odabrani citati)“Tada 61-godišnji Adem Šabotić sa dvanaestogodišnjim sinom, iz svoje kuće u Grahovačkoj ulici u podgoričkom naselju Konik, polazi u grad da djetetu kupi patike i usput da nekoj ženi plati sijeno. Zatvara avlijska vrata i ne sluti šta će se desiti. Auto je parkirao na podgorički Trg Bratstva i jedinstva. Čuje galamu. Dijete je ostavio u autu da ga sačeka, dok mu ne kupi patike. U ulici Slodode naišao je na razularene Šešeljeve radikale mitingaše, koji su pjevali, vikali i prijetili: „Muslimani došli su vam crni dani, nema Tita da vas brani“, „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“, „Turkinja se pred džamijom klela da je samo četnika voljela“, pa onda „Nema boja, nema rata, bez Đurišić komandanta“. Znao je Adem dobro ko je Pavle Đurišić, da su pod njegovom komandom u Drugom svjetskom ratu ubijene desetine hiljada Bošnjaka od Donjeg Bihora do Podrinja. Među Đurišićevim žrtvama bilo je i njegovih rođaka”…
Adem je ispričao: – Normalan čovjek kad čuje i vidi to, na glavi mu se kosa diže, a na očima navlači mrak. . . . u tom momentu ne razmišlja normalno, gubi razum. Pogibija mog oca, izbjeglice koje su mi bile u kući, njihova priča o ubistvu muslimana po Bosni, silovane muslimanke od strane četnika i još došao sa razularenom bandom u Podgoricu u ulici Slobode, na trg ‘Bratstva i jedinstva’, da širi četničku ideologiju…
Išao sam ulicom pored „Robne kuće“, „Beka“ i knjižare. Ulicom Slobode, nailazi Šešelj u pratnji više radikala pravo prema meni. Prošli su do apoteke. Opet pjevaju „Ko je drugi, mi smo prvi, da pijemo Turske krvi“. Ni slutio nisam da ću se sresti oči u oči sa četničkim vojvodom Šešeljom. Parole i pjesme na skupu vrijeđaju i mene i moj narod. Šta smo mi krivi i kome smo krivi, samo zato što smo muslimani, Bošnjaci. I mi smo izgrađivali ovu domovinu, kao i svi ostali…
Kada su me pitali: „Baci li ti ovu bombu“? Odgovorio sam: „Jesam, vallahi.“
Tada je ranjen Šešelj, njegovi tjelohranitelji i nekoliko prisutnih na mitingu.
Adem se bez otpora predao policiji. U istražnom zatvoru je svakodnevno mučen, da bi godinu kasnije bio osuđen na 15 godina zatvora. Adem Šabotić je odležao osam i po godina zatvora. Na suđenju je 1992. priznavši djelo Adem rekao: „To sam učinio zbog toga što mi se Šešelj popeo na glavu i nimalo se ne kajem“. Umro je 25. aprila 2013. godine u Podgorici, u 82. godini života. Smrt je došla 21. godine poslije pokušaja atentata na Šešelja i 12 godina poslije izlaska na slobodu. Ukopan je u rodnom selu Tucanje u opštini Petnjica….”
Tekst Avda Husenovića o Ademu Šabotiću nosi snažan potencijal za književnu, psihološku i moralnu analizu upravo zato što ne dopušta jednostavne odgovore. Njegova vrijednost nije samo u političkom ili istorijskom kontekstu, nego u činjenici da pred čitaoca postavlja jedno od najstarijih ljudskih pitanja: šta se događa kada čovjek, suočen sa zlom koje smatra nepodnošljivim, odluči da sam postane izvršilac nasilja?
Iz psihološkog ugla, Adem Šabotić nije predstavljen kao hladnokrvni atentator. Naprotiv, njegova vlastita ispovijest govori o čovjeku koji se nalazi u stanju snažnog emocionalnog preplavljivanja. Sjećanja na ubijenog oca, priče o zločinima nad Bošnjacima, poniženje koje osjeća slušajući ratnohuškačke parole i strah za sudbinu vlastitog naroda, stvaraju stanje u kojem racionalno prosuđivanje ustupa mjesto impulsu. On sam kaže da mu se „navukao mrak na oči“. Za psihologa je to važan detalj, jer pokazuje da njegov čin nije nastao iz dugog planiranja, nego iz nagomilanog osjećaja nepravde, straha i bijesa.
Međutim, upravo tu počinje moralna složenost priče. Razumjeti nečije motive nije isto što i opravdati njegove postupke. Čitalac može razumjeti Ademovu psihološku poziciju, a da istovremeno smatra da pokušaj ubistva nije moralno prihvatljiv. S druge strane, postoje oni koji će tvrditi da je Šabotić reagovao na ideologiju koja je već proizvodila masovne zločine i da je njegov čin bio izraz otpora, a ne običnog nasilja. Između te dvije pozicije nalazi se prostor u kojem se kreće svaka ozbiljna analiza.
Posebno je zanimljiva činjenica da se Adem nikada nije pokajao. Kod mnogih ljudi dugogodišnji zatvor, fizička patnja i približavanje smrti, dovode do preispitivanja vlastitih postupaka. Kod njega se dogodilo suprotno. On je kaznu prihvatio, ali nije promijenio uvjerenje da je imao moralni razlog za ono što je učinio. To govori o izuzetnoj unutrašnjoj dosljednosti, ali istovremeno otvara pitanje granice između moralne čvrstine i fanatične uvjerenosti u vlastitu ispravnost.
Još jedan snažan motiv jeste odnos dobra i zla. U ovoj priči nema potpune podjele na „anđele“ i „demone“. Među ljudima koji ga progone nalaze se oni koji ga muče i pokušavaju ubiti, ali se pojavljuju i pojedinci poput komandira Nikole ili komandira Vanje koji pokazuju ljudskost u vremenu kada je ona bila rijetka. Upravo ti likovi sprječavaju da priča sklizne u jednostavnu nacionalnu ili političku propagandu. Oni pokazuju da dobro i zlo ne pripadaju narodima, vjerama ili ideologijama, nego pojedincima.
Književno gledano, možda najjači motiv nije sama bomba nego činjenica da je Adem nakon svega preživio. Čovjek koji je bio spreman poginuti zajedno sa metom svog napada, kasnije godinama vodi borbu za vlastiti život. Kao da se njegova sudbina pretvorila u paradoks – bio je spreman umrijeti u jednom trenutku, a onda je decenijama bio prisiljen da živi sa posljedicama te odluke.
Ako bi se nešto detaljnije upustili u kazivanje o ovom događaju, možda bi centralna tema mogla biti upravo tragedija čovjeka koji je vjerovao da se bori protiv zla, a zatim ostatak života proveo noseći teret tog izbora. Takav pristup omogućava da sam čin i njegova dublja analiza, budu razumljivi ljudima različitih političkih i nacionalnih uvjerenja, jer fokus ne bi bio na glorifikaciji ni osudi, nego na istraživanju ljudske prirode pod ekstremnim okolnostima.
Najdublje pitanje koje iz ove priče proizlazi nije da li je Adem bio heroj ili zločinac. Mnogo zanimljivije pitanje glasi: može li čovjek, boreći se protiv onoga što smatra zlom, ostati potpuno izvan njegovog domašaja? Upravo u tom pitanju nalazi se najveća književna i filozofska snaga ove sudbine.
Sam naslov ovoga teksta ne pretenduje da presuđuje – ne veliča i ne optužuje. On odmah otvara pitanje koje će čitalac nositi – kako je moguće da čovjek preživi sve što je Adem Šabotić preživio, a da do kraja života ostane uvjeren da je postupio ispravno?
U traganju za mogućim odgovorma, pritom razlažući više sudbinskih aspekata koje je Adem u jednom trenu nametnuo sebi, neizbježno se ulazi u zonu filozofije Dostojevskog u kojoj se, po mojem mišljenju, nalazi ključ za razumijevanje cijele priče. Adem Šabotić ne pripada toliko političkoj istoriji koliko pripada velikoj galeriji tragičnih likova svjetske književnosti. On na izvjestan način razgovara sa Raskoljnikovim iz Zločin i kazna, sa Ivanom Karamazovim iz Braća Karamazovi, pa čak i sa Kirilovim iz Zli dusi. Svi oni pokušavaju da riješe moralni problem silom vlastite volje, vjerujući da postoje okolnosti u kojima čovjek smije preuzeti pravo da presudi.
Razlika je, međutim, u tome što je Dostojevski svoje junake smještao u prostor ideja, dok je Adem živio usred stvarnog istorijskog užasa. Njegova drama nije nastala u filozofskoj raspravi nego među ratnim pokličima, strahom i osjećajem da se pred njegovim očima ponavlja istorija stradanja njegovog naroda.
Otuda bi možda najzanimljiviji pristup bio da se Adem ne posmatra kao politički lik nego kao tragični junak dostojevskog tipa. Ne kao atentator koji je bacio bombu, nego kao čovjek koji je povjerovao da je došao trenutak kada ćutanje postaje saučesništvo.
Takav čovjek kod Dostojevskog nikada nije jednostavan. On istovremeno izaziva saosjećanje i nelagodu. Čitalac ga razumije, ali se plaši njegovog izbora. Divi se njegovoj hrabrosti, ali strepi pred njegovom spremnošću da posegne za nasiljem. Upravo zato veliki ruski pisac nikada ne daje konačan odgovor o svojim junacima – on ih izlaže pred sud čitaočeve savjesti.
Ademova sudbina dodatno dobija dostojevsku dimenziju nakon atentata. Zatvor, poniženja, pokušaj klanja, stalno približavanje smrti, susreti sa ljudima koji u njemu vide neprijatelja i sa rijetkima koji u njemu vide čovjeka — sve to podsjeća na ono što je Dostojevski nazivao „kaznom duše“, mnogo težom od kazne tijela.
Najtragičnije je što se pred kraj života ne pojavljuje katarza. Kod Dostojevskog junaci često prolaze kroz unutrašnje preobraženje. Adem ostaje pri svom stavu. Ne traži oproštaj. Ne odriče se svog čina. Samo žali što nije ostvario cilj.
Tu se nalazi središnje pitanje cijele priče. Nije važno da li će čitalac na kraju stati na Ademovu stranu ili ne. Mnogo je važnije da se zapita šta čovjeka dovede do tačke u kojoj je spreman da žrtvuje sebe da bi zaustavio ono što smatra zlom. I da li je, kada jednom pređe tu granicu, još uvijek isti čovjek ili postaje zarobljenik vlastitog čina.
U mjesto zaključka: Neke ljude istorija pamti po onome što su učinili. Adema Šabotića istorija će pamtiti po pitanju koje je ostavio iza sebe. Ne da li je bio u pravu, nego koliko daleko čovjek smije otići u borbi protiv onoga što smatra zlom, a da pritom ne izgubi sebe. Na to pitanje ni sudovi, ni ideologije, ni istorija nijesu dali konačan odgovor. Ono i danas ostaje otvoreno, jednako bolno kao onoga dana kada je jedan starac, na podgoričkoj ulici, povjerovao da je došao trenutak da se suprotstavi mraku.
Velija Murić, advokat – izvr. dir. Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava i Sloboda
