Piše: Nihad Silić
Mnogi pripadnici muslimanskog ummeta obilježavaju i afirmiraju život i djelo posljednjeg Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na neutemeljen način, odnosno proslavljanjem i obilježavanjem Poslanikovog rođenja – Mevluda, što je postupak koji nije bio poznat Poslanikovim, sallallahu alejhi ve sellem, drugovima – ashabima. Iako mnogi ovu tvrdnju, nažalost, doživljavaju kao provokaciju, ovo je i više nego jasna činjenica i ovim riječima uopće nemamo namjeru da nipodaštavamo napore ljudi koji smatraju da na taj način promoviraju ličnost Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego im želimo skrenuti pažnju na neutemeljenost takvog postupanja i podstaknuti ih da realno i nepristrasno razmisle o obilježavanju rođenja Allahovog poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.
Uzvišeni Allah podario je muslimanima blagodat i u tome što im je ostavio prostora za zauzimanje različitih stavova u pogledu nekog pravnog pitanja, međutim, kada je riječ o fiksnim šerijatsko-akaidskim postulatima, u tome ummetu nije dozvoljeno razilaženje, nego je u imperativnoj formi naređen konsenzus, odnosno jednoglasje.
Da bismo ovo pitanje obilježavanja Mevluda približili muslimanima i ponudili im pogled na ovaj propis iz druge perspektive, neophodno je da napravimo malu digresiju i da se dotaknemo aktuelnih kršćanskih blagdana. Naime, u proteklim decembarskim danima bili su aktuelni kršćanski blagdani, odnosno datumi kada kršćani, shodno svojim uvjerenjima, obilježavaju dan rođenja poslanika Isaa, odnosno Isusa. Na mnogim društvenim mrežama primjetno je da veliki broj muslimana u ovim danima skreće pažnju kršćanima na to da njihovi blagdani vezani za rođenje Allahovog roba i poslanika Isaa, alejhis-selam, nisu bogougodno djelo, nego da je to podvala otvorenog čovjekovog neprijatelja – Iblisa (Sotone), neka je Allahovo prokletstvo na njega, i izopačen prikaz spleta historijskih događaja, te ih uvjeravaju da je Isa, alejhis-selam, Allahov rob i poslanik kao i svi drugi Allahovi poslanici, neka je selam na sve njih. Ovi pozivi muslimana, Allahovom voljom, često urode plodom, tako da mnogi kršćani shvate da su u svojim prsima nosili pogrešna uvjerenja i tada, Allahovom voljom, prigrlile istinsku vjeru u tevhid (istinski monoteizam) i više nemaju ni najmanje dileme u pogledu toga da je pogrešno i besmisleno pripisivati Allahu nekoga drugog u obožavanju i robovanju.
Ovdje je bitno da zastanemo i da se zapitamo da li bi se kršćani vratili fitri (iskonskoj prirodi) da ih muslimani na lijep način nisu pozivali u robovanje Uzvišenom Allahu.
Kada bismo našu braću i sestre koji su se vratili islamu nakon što su bili kršćani upitali da li s radošću i lahkoćom svojim najbližima u porodici i svojim radnim kolegama (koji su i dalje u kršćanstvu) čestitaju vjerske blagdane, većina njih oni bi nam, ili barem većina njih, odgovorili: “Hvala Allahu na uputi i molimo Ga da ne dozvoli da nam srca skrenu nakon što su spoznala Pravi put!” Nama muslimanima koji smo se rodili u svom dini-islamu ovaj odgovor bivših kršćana bio bi dovoljan da shvatimo da svojim susjedima kršćanima ne možemo čestitati na onome što je došlo od Iblisa niti im na taj načim možemo izražavati poštovanje svojim susjedima, naprotiv, trebamo učiniti napor da svima njima dostavimo ono čime je zadovoljan Stvoritelj svih nas.
Neko će se zapitati kakve veze ima proslava kršćanskih praznika sa obilježavanjem Mevluda?
Islamski su učenjaci u svojim pravnim decizijama (fetvama) iznijeli šerijatski stav o čestitanju nemuslimanskih praznika i obilježavanju Mevluda, stoga svako ko ima iskren pristup tome, uvidjet će jasnoću Allahovog šerijata i nakon toga u prsima neće osjećati nelagodu. U narednim redovima nećemo navoditi mišljenja islamskih pravnika o ovim pitanjima, nego ćemo sa čitateljima podijeliti neka zapažanja kako bi o njima mogli objektivno razmisliti.
Allahovi vjerovjesnici i poslanici imali su misiju prenošenja Allahovih zapovjedi narodu kojem su bili poslani, a u isto vrijeme upozoravali su na devijacije u društvu koje štete osnovnoj ljudskoj intenciji u životu, a to je robovanje Stvoritelju, i prenosili su radosne vijesti za one koji su se odazivali Allahovom pozivu.
Poslanik Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, bio je odlikovan od Allaha posebnim emanetom da cijelom čovječanstvu dostavi posljednju Allahovu poruku – Kur’an, koja će do Sudnjega dana ostati neiskrivljena. Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, počašćen je od Allaha mnogobrojnim blagodatima, Allahov je miljenik, ima odlike na ahiretu u odnosu na ostala Allahova stvorenja i poslan je ummetu koji je najodabraniji od svih koji su se pojavili na Zemlji.
Imajući u vidu ove neosporne činjenice, potvrđene u Božijim riječima, sasvim je opravdano da se zapitamo zar bi pripadnicima ovog ummeta, koji su živjeli uz Allahovog Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, promaklo išta od vjere a da to oni ne bi prakticirali u svom životu, posebno kada je riječ o pravima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? Ashabi su ispunili sve obaveze prema Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i Uzvišeni je to potvrdio u Kur’anu: “Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime; za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, i oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tevba, 100)
Ova prva časna generacija muslimana nijednog trenutka nije sebi dopuštala da u bilo čemu oponira Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, niti da se povode za drugim narodima i da slijede njihove običaje i vjerovanja, pa da na mjesta koja dolikuju samo Uzvišenom Allahu uzdižu Allahove poslanike. Ashabi su znali da Allahovu ljubavi i milost mogu zadobiti samo slušajući i slijedeći Poslanika: “Reci: ‘Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!’ – a Allah prašta i samilostan je. Reci: ‘‘Pokoravajte se Allahu i Poslaniku!’, a ako oni glave okrenu – pa, Allah, zaista, ne voli nevjernike.” (Alu Imran, 31–32)
Iz navedenog možemo zaključiti, i to će shvatiti svaki čovjek koji pomno razmisli o navedenim činjenicama, da se slijeđenje Poslanika ne postiže pukim prisjećanjem na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u danu ili mjesecu u kojem je rođen i da nije dovoljno recitovati ono što su drugi lijepo o njemu govorili i oponašati druge narode u obilježavanju “važnijih datuma”, na način kako to zdrava islamska tradicija ne poznaje, nego se slijeđenje Poslanika postiže implementiranjem njegovog morala, načela vjere o kojima je govorio, prakse koju je sprovodio u svaki djelić svoga života, i na taj način zadobit ćemo Allahovo zadovoljstvo.
Na isti način šaljemo poruku svim kršćanima da se istinsko vjerovanje u jednoću Stvoritelja ne postiže izazivanjem Njegove srdžbe i da se istinska ljubav prema njegovom odabranom robu Isau, alejhis-selam, da se uzdiže na mjesto Stvoritelja i da se svetkuje dan njegovog rođenja kao dan rođenja sina Božijeg. Ne!, nego se istinska ljubav iskazuje na drugi način na koji je ukazano u Allahovim riječima: “Reci: ‘On je Allah – Jedan! Allah je Utočište svakom! Nije rodio i rođen nije, i niko Mu ravan nije!’” (El-Ihlas, 1–3)
Muslimani koji proslavljaju Mevlud kazat će: “Mi ne oponiramo prvim generacijama ummeta, niti izazivamo nezadovoljstvo Gospodara, niti oponašamo druge narode, niti unosimo smutnju novinama u vjeri – naprotiv, mi želimo da pokažemo i predstavimo drugima život i djelo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” Takvima preporučujemo da život i djelo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pokažu drugima i predstave na svojim djelima u svakodnevnim životnim prilikama, jer kako Milostivi kaže: “Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21)
Napomena: Historijski kontekst obilježavanja Mevluda u BiH ima posebnu pažnju, muslimani na našim prostorima u ranijem periodu nisu imali pristup široj islamskoj nauci, štaviše, u minulom periodu bilo je prisutan ateistički režim, stoga danas kada je koliko-toliko prisutna vjerska sloboda i dopunjen vjerski kadar na našem podneblju, nužno je da se oni elementi koji su se uvukli u praksu muslimana, a nisu od njihove izvorne vjere, da se oni eliminišu, a da se u isto vrijeme afirmiraju istinski načini primjene ove plemenite vjere kako bismo zadobili zadovoljstvo Gospodara ljudi.
Molimo Uzvišenog Allaha da naša srca učvrsti na Pravom putu, da nas sačuva od skretanja i Njegove srdžbe, molimo Ga da nas počasti oprostom i društvom Njegovih odabranih robova u Džennetu!
Neka je selam na sve Allahove poslanike, hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Amin!
