Autor: Faruk Međedović
Roman o – Iliru Autarijatskom – autorice SANELE HALKOVIĆ, naše
Sandžačke Filipe Gregori, je fascinantan ali i potresan, roman, koji
oduševljava i ujedno ostavlja bez daha: remek djelo, koje pokazuje svu
izvanrednost umijeća ove zaista genijalne umjetnice – inspirativno djelo
koje govori o ILIRU, prvom ilirsko autarijatskom – sjeničkom –
sandžačkom knezu – vladaru: djelo sa fantastičnom kompozicijom koje
se ugodno i lako percipira, poput Mozartove muzike za uho: jednom
riječju, djelo univerzalne vrijednosti.
– Redovno pratim zbivanja na svjetskoj – književnoj sceni, iz prostog
razloga, zato što volim da uživam u umjetnosti, te tako nedeljno, u
jednoj od najvećih njemačkih knjižnica – Thalia – prelistam na desetine
novih izdanja, različitog žanra, od memoara koji ostavljaju bez daha,
trilera koji doslovno izazivaju glavobolju, drama o disfunkcionalnim
porodicama te zbirki kratkih priča, nakon čega odaberem omiljene
naslove i pripremim bilježnicu za upisivanje najdražih citata.
– Svakako, da mi pažnju zaokuplja i svaka novina na sandžačkoj
književnoj sceni. Preko medija sam saznao, da se je u idzavaštvu –
Bošnjačkog udruženja književnika Sandžaka – pojavio roman “ILIR
AUTARIJATSKI” – briljantne autorice SANELE HALKOVIĆ, te sve što
sam mogao znati u vezi ovog fascinantnog naslova je to, da je Sjenica
po prvi put u njenoj historiji iznjedrila ženu romanopisca. Sjajno! Jer eto
razloga i te kakvog, da SANELA HALKOVIĆ, bude i ostane jedan od
najprepoznatljivih kulturnih simbola Sjenice, naravno pored još jedne
sjeničke misaone gromade, rahmetli Rasima Muminovića, koji je
promovirao specifične principe etike i politike, uključujući i principe
demokratije i bio učenik i asistent, jednog od najvećih filozofa 20-og
stoljeća, Ernest Blocha. Ali pitam se, dali je itko iz bošnjačko
sandžačkog – kulturnog miljea zapazio išta drugo, što se tiče romana –
ILIR AUTARIJATSKI – osim nepobitne činjenice, da je autorica ovog
romana, prva romansijerka u povijesti Sjenice. Zaista me je jako
interesovalo! – Koliko je meni poznato, nijesam imao priliku, da čujem
bilo što. – Ne želim procjenjivati, šta je u pitanju: dali se radi o totalnom
neukusu duha ili o nečem drugom. Obzirom, da mi je i te kako poznata
fascinantna umjetnička kreativnost spisateljice Sanele Halković, nijesam
mogao tek tako odoljeti a da ne bacim pogled na njen roman, kojeg sam
na svu sreću i pored epidemiološke situacije uspio da dobavim.
– Pošto se svakako radi o romanu koji ima historijsku pozadinu, a u
našem virtualnom XXI stoljeću povijesni romani postaju sve popularniji,
jedva sam čekao da prelistam njegove prve stranice, svjestan unaprijed,
da se ne radi o kompoziciji romana osrednjeg žanra. I tek što sam ga
pregledao i djelomično pročitao prvi moj dojam je bio da s ovim djelom
dobivamo nesto što do sada u sandzackoj literaturi nikada nijesmo
imali.
– Radi se o prvom i pravom povijesnom romanu u sandžačkoj
književnosti a i šire u kojem je bez premca ostvaren genijalan umjetnički
prikaz povijesne prošlosti ilirske – autarijatske zajednice, čija je matična
domovina bilo područje današnjeg Sandžaka. Ako se prvim autorom
istorijskih romana smatra Britanac Walter Scott, koji je tako kreirao
kompoziciju djela, te da su njegovi izmišljeni umjetnički likovi djelovali u
pozadini, SANELA HALKOVIĆ je prva, koja je postavila temelje
bošnjačko – sandžačkom istorijskom romanu. Roman nad romanima.
Usuđujem se i to s punim pravom kazati: da se ovo djelo, zbog svojih
idealističkih tendencija, estetičko poetičkih osobenosti, a i koje u
potpunosti ispunjava sve kriterije književne izvrsnosti; gdje su svi
elementi, građa, tema, misli i ideje, motivi, fabula, siže, književni lik,
pripovijedanje, opisivanje, dijalog, monolog, kompozicija, jezik, na
maestralan način dovedeni u skladan odnos, u uzajamnu povezanost i
uslovljenost, u jedinstveno umjetničko djelovanje, bez ikakvih dvojbi,
može nominovati za Nobelovu nagradu.
– Kada sam se odlučio da informišem širu kulturnu javnost o ovom
zaista jedinstvenom književnom djelu, pitao sam se: Kako i na koji način
!? – Nije se bilo ni malo jednostavno staviti niti u ulozi analitičara niti
kritičara: Iskreno da kažem, da sam imao zebnju, da bih analitičkim
pristupom, secirao i razgrađivao književno djelo i tako bih mogao
narušiti njegov umjetnički integritet. To bi zaista bio atak na
koherentnost njegove umjetničke strukture, i čemu onda analiza. Ali
sam ipak ostao pri tome, da prezentujem roman u njegovom pravom
svjetlu, i koliko mogu, pomognem razumijevanju i shvatanju njegove
umjetničke suštine i otkrivanju njegovih estetičko poetičkih osobenosti,
ali i da dam ocjenu umjetničke vrijednosti i utvrdim mjesto djela u istoriji
književnosti, i u žanru kojem pripada.
– Ali bi bilo po meni najljepše, najuzbudljivije i najednostavnije: nakon
par prelistanih stranica romana “ILIR AUTARIJATSKI” – bar u viziji i to
sa najvećom pobožnošću otvoriti dženetske kapije kraljevstva –
peštersko-sandžačkog ILIRIKUMA, popeti se na sjenički Šarski Krš, na
sandžački sveti sunčev kamen INTIHUATANA i pogledom sa njega
uživati u neopisivim ljepotama i čudesnom svijetu, koji je proistekao iz
pera, genijalne spisateljice, SANELE HALKOVIĆ.
– Da bi se stvorilo ovakvo jedno književno djelo, autorica je i te kako,
morala prethodno uložili znatan trud iznalazeći i proučavajući tematsku
građu o Ilirima Autarijatima, koji su zaista predstavljali najmoćniji i
najbrojniji ilirski narod u periodu koji je predstavljao prekretnicu u
povijesnom razvitku čitavog Balkanskog poluotoka, pri čemu je autorica,
što se jasno vidi, bila izvanredno upoznata i sa tri važna segmenta ove
teme: arheološko- povijesnim i lingvističkim.
Moram istaći, da je za svaku pohvalu i divljenje Sanelina umjetnička
sposobnost, da na fantastičan način inkorporira likove stvarne ili
fiktivne i druge povijesne elemente u radnju romana, a i da se je pri
tome strogo morala voditi time da pozadina radnje bude izgrađena na
autentičnim povijesnim izvorima. Što ni malo nije jednostavno. – I ŠTO
JE ZAISTA FASCINIRAJUĆE, DA JE SKORO CIJELU POVIJEST,
GENEZU, AUTARIJATSKE ILIRSKE ZAJEDNICE AUTORICA NA
MAESTRALAN NAČIN PRENIJELA I PRESLIKALA U AMBIJENT
SANDŽAČKO – PEŠTERSKI: sve od pojave Autarijata, njihove
ekspanzije, kada su ostvarili hegemoniju na jednom dijelu unutrašnjosti
Balkanskog poluotoka i kada je autarijatski vladajući sloj dostigao zenit
svoga imovinskog i političkog razvitka, preko apokaliptičkih stradanja,
pa sve do njihove dekandence, kada nakon dostignutog zenita
započinje lagani pad Autarijata koji se završava 310. god. p. n. e.
naglim prestankom egzistencije autarijatske narodnosne zajednice i
glasinačke kulture starijeg željeznog doba uslijed keltske i rimske
invazije. Zaista fenomenalno!
– Postoji samo jedno pisano vrelo, i to mitološkog karaktera, koje govori
o porijeklu Ilira i Autarijata, koje je zaogrnuto mitološkim plaštem, i pod
kojim se je htjelo posredno uklopiti u grčku mitologiju i kulturu i tako ga
posredno uvući u grčki svijet. –
– Grčka mitologija, ruku na srce, i jest najrazvijenija mitologija od svih
nama poznatih svetskih mitologija. S pravom smijem konstatovati,
obzirom, da sam se detaljno bavio izučavanjem mitova, kod svih starih
naroda, religija i civilizacija, odnedavno se intenzivno zanimam za
modernu mitologiju, ali mitska priča, romana “ILIR AUTARIJATSKI”
ispredena pod mitološkim plaštem SANELE HALKOVIĆ, u ambijentu
dženetskih pešterskih polja, ispod svetog ilirskog kamena, Šarskog
Krša, iznad kojeg je Sunce, kojeg su kao izvor svjetlosti i cjelokupnog
života na zemlji, poštovali Autarijati i svete doline rijeke Uvca, je
najmitskija, najljepša i najuzbudljivija od svih do sada ikada stvorenih
mitskih pripovijedanja, pod ovim nebeskim svodom.
– Evo primjera: Glavni protagonist, romana je ILIR AUTARIJATSKI, a
priča romana se uglavnom i usredotočuje na njegov lik. Njegova majka
je Esra, ilirka, zanosne ljepote, ispod Šarskog sjeničkog krša, ljubimica
plamena i proročica. – “Esra je bilo drugo ime za vatru. Od rođenja su
drugovale njih dvije, divlje i neukrotive, opasne, a neophodne, znale su i
da ugriju i da oprže. I sa jednom i sa drugom moralo se baratati
oprezno.Drugih igračaka nije imala. Nandina najmlađa kći se,od kada je
znala za sebe, igrala vatrom. Nikad se nije opekla. Naučila je da je
ukroti, da je natjera da plamti ili da čkilji, da tinja, pa da onda iz plave,
dimom zamućene boje pređe u tamno crvenu, pa narandžastu, pa
žutu… Ono što je za druge bio običan plamen, za Esru su bili znaci,
putokazi, upozorenja, proročanstva. Gledajućiu plamen, proricala je
sudbinu. Pokreti su joj nekad bili oštri i brzi, gotovo divlji, te je ličila na
oluju bez imalo merhameta, zatim joj se tijelo kretalo polako, suptilno i
nježno, te bi postajala povjetarac koji miluje dušu posmatrača”. (Sanela
Halković – Ilir Autarijatski)
– Ilirov otac, Timus “je bio vojnik po krvi, po rođenju. Kao što je ptica
predodređena da leti, a riba da pliva, on je rođen da bude ratnik. Živio je
za borbu, za nju se spremao od kada je prohodao, tako je naučen. Nije
znao da čovjekovo postojanje može imati i drugi smisao. Čak je i od
majke samo u rijetkim trenucima dobijao nježnost, što zbog svoje
hladnokrvnosti, što zbog izričitih Dazasovih naredbi. – Nemoj od djeteta
praviti slabića! On mora da bude ko kurjak! – govorio je ženi knez”. Za
njega nije bilo dileme – pravo na opstanak imaju samo najjači. Ili ćeš
ubiti ili biti ubijen. (Sanela Halković – Ilir Autarijatski)
– Ilirov dolazak na svijet je autorica vjerno opisala: “Bilo je već šest-
sedam ljeta kako se rodio. Iz majčine utrobe izašao je odmah poslije
starijeg brata blizanca. Pravo na život dobio je samo Ilir, jer je njegov
brat rođen sa jednom kraćom nogom, zbog čega su ga prifatilje udavile
čim je proplakao. Među Autarijatima nije bilo mjesta za nekadre i
bolesne. Pravo na život dobijali su samo potpuno zdravi, sposobni da
prežive i osiguraju opstanak plemena.”
– Što se tiče Esrinog bola, za udavljenim sinom blizancem, autorica je
imala posebno milosrdnu nježnost prema Esri. Ona je zaronila do
najdubljih dubina Esrinog bića i istražila tunele i svaki kutak
najnepristupačnijeg podzemnog svijeta njene duše. – Moram i na ovom
slučaju osvijetliti humani aspekt ovog nesvakidašnjeg književnog djela,
u čemu se zapravo i ogleda izvrsnost autorice i njenog stvaralaštva, u
odnosu na mnoge.- Naime dok je Esra skrhana bolom, za ubistvom tek
rođenog sina blizanca, kojeg nije mogla spasiti, na drugoj strani, imamo
primjer okrutnosti i monstruoznosti, kada Hera, žena najvišeg boga
Zeusa, baca sa Olimpa tek rođenog sina Hefesta, zbog toga, jer se je
rodio hrom. Autorica, u čijim venama teče ilirska krv, ispunjena
merhametom, ne može nikada ni u snu imati takve sklonosti, da bi
svoju junakinju predstavila u svjetlu božice Here. – “Za Esru je tuga
postala stalna pratnja. Čak je ni izuzetnom ljepotom nije mogla sakriti, a
nije se ni trudila, bilo joj je svejedno. Nije imala interesovanja ni volje
nizašta, sem što je, crpeći zadnje rezerve snage, brinula o Iliru” (
SANELA Halković – Ilir Autarijatski)
– Kada je ILIR AUTARIJATSKI, kročio prvi put na tlo pešterske zemlje,
dženetske ljepote i raskošne prirode, autorica nam je dočarala i taj
trenutak: kada ga je njegov djed Dazas, stari knez, stavio u kotaricu, i
sa njim se popeo na Šarski Krš, koji je za Autarijate bio ne manje
važan, ne manje svet, nego što je to sunčevi kamen Intihuatana, na
Machu Picchu, u srcu andskih kordiljera, sa kojeg su Inke komunizirali
sa bogom sunca Inti. – “Imalo je nečeg posebnog na tom Kršu. Da li
zbog blizine Suncu, ili zbog vjetra koji je bistrio i čistio misli, mjesto je
zahtijevalo poštovanje, poniznost. Dječak tada nije znao da će u
njegovom životu Krš biti i nadahnuće i skrovište. Sa njega će polaziti u
životne bitke, njemu će bježati u zaštitu nakon razočarenja”.(Sanela
Halković – Ilir Autarijatski)
– Sada se zapravo srećemo sa jednim fenomenom, po kojem ovo djelo i
jest jedinstveno u svjetskoj literaturi. – “– Gledaj, ovo je naša zemlja!
Tvoja. Zemlja Autarijata” – kaže Dazas unuku Iliru, pokazujući mu
predivna i beskrajna prostranstva pešterske visoravni. Dok Ilir radoznalo
pita djeda: “Je li tamo kraj svijeta? – upita djeda pokazujući na mjesto u
daljini gdje su se dodirivali nebo i talasi livada, gdje su se plava i zelena
boja borile za prevlast, i gdje ni jedna ni druga nisu mogle odnijeti
pobjedu, jer nijednoj nije bilo dozvoljeno da se izlije preko svoje
granice”. –
– U svjetskoj literaturi imamo samo dva primjera, da su dva književna
umjetnika opsjednuta fenomenom boja: sjedne strane to je bio Johann
Wolfgang Goethe. Goethe se za fenomen boje zainteresovao nakon
što mu se je pred očima ukazalo prelamanje svjetlosti kroz prizmu i
njeno dijeljenje na dugine boje. – Međutim, Sanelin čudesan prikaz
boja, koje se bore za prevlast, a nijedna se nije mogla izliti preko svoje
granice, bez premca je u svjetskoj književnosti i da skoro ima snagu
nadnaravnog čuda, mudžize, gdje Kur’an navodi da postoji barijera
između dva mora, koja ih spriječava da pređu jedno u drugo, ili da
preplave jedno drugo.
– U takvoj zemlji, pešterskoj, zemlji ljepota i čudesnih mudžiza, odrastao
je mladi knežević, Ilir Autarijatski. – Osim toga, autorica je na majstorski
načion literarno dizajnirala karakter ILIRA AUTARIJATSKOG, tako da
će on na posletku poprimiti monumentalne gabarite. Nakon smrti
njegovog oca Timusa, brigu o njemu je preuzeo njegov djed Dazas,
stari knez, koji ga je od malih nogu nadahnjivao pričama o moćnom
ilirskom carstvu, o ilirskoj kraljici Teuti, pramajci i nas Bošnjaka, koja je
bila mudrija od zmije, hrabrija od lava i vilinski lijepa, kao što su lijepi
ilirsko – autarijatski – pešterski ratnici, koji su očarali malog kneževića, a
koji su u romanu zahvaljujući osebujnim talentom, SANELE HALKOVIĆ,
epski opisani u svoj svojoj raskošnoj ljepoti i sjaju, kiteći njihov izgled,
odeću i oružje, baš onako, kako je i Avdo Međedović u svojoj
nenadmašnoj epskoj tvorbi opisivao bošnjačke junake, koji su zapravo
potomci Ilira. – “Jedini sin kneza Dazasa, Timus, smatran je najboljom
prilikom za udaju. Njegova pojava bila je česta tema među djevojkama.
Uvijek je jahao dobrog konja. Odjeća i oružje bili su mu bogato ukrašeni
zlatnim i srebrenim detaljima. Naročito upadljive bile su zlatne debele
narukvice, koje je nosio na obje ruke. Imale su iste ugravirane detalje
ilirskog vojnika, kako kopljem ubija neprijatelja”.( SANELA HALKOVIĆ –
ILIR AUTARIJATSKI) – Identičan opis bošnjačkih junaka naći ćemo u
bogatoj bošnjačkoj epici. I po opisu starih pisaca Iliri su bili visoki i u
pravilu lijepi ljudi. Bili su snažne građe i neustrašivi u ratu. I sam
Mehmed Fatih kročivši u Bosnu je rekao: „Bosna je vrelo najljepše
ljudske vrste“.
– ILIR je upoznavao ilirsko – pešterske običaje, sa radoznalošću je
pratio rituale ilirskih ljepotica, ispod sjeničkog Šarskog Krša, koje su
slavilie dolazak ilirske nove godine. – “Poskakivale su držeći se za ruke,
lica podignutih ka nebu, ka Suncu. Vjerovali su da će tako odobrovoljiti
božanstvo, te da će im ono poslati dovoljno toplote i kiše kako bi godina
bila rodna.”- (SANELA HALKOVIĆ – ILIR AUTARIJATSKI) – Učio se od
malih nogu vojnim vještinama, a komandir Šarskog Krša mu je
obećavao: “napraviću od tebe pravog vojnika, kako dolikuje tvom
porijeklu. Pred tobom će se sklanjati i ljudi i zvjeri!”.
– Imao je priliku, da upozna i Kelte i Rimljane, koji su nadirali do samih
granica, nepregledne pešterske visoravni. – Potajno je gajio ljubav
prema keltskoj djevojci Amidi, koja će mu jednog dana postati i životna
saputnica, te zamalo rizikovao, da Iliri uđu u rat sa Keltima, sa kojima su
često bili i saveznici. Zapravo, to mijesanje Kelta i Autarijata, vjerovatno,
što nije isključeno i Rimljana na pešterskoj visoravni su i hipotetička
pretpostvaka o isprepletenosti evropskih nacija. To je taj Mediteranski
brevijar, Balkan – To je ta entelehija kontinenata, rasa i civilizacija
kompletnog čovječanstva, organska potencija i shema, forma i koncept
Cjeline, kako bi to filozofski kazao World Affairs.
– I ako su se pešterski Autarijati klanjali Suncu, za razliku od svih
svjetskih drevnih civilizacija, koje su imale božanstva sa solarnim
atributima i koji su u čast slave Suncu, prinosili žive ljudske stvorove,
poput Inka, koji su žrtvovali peruanske djevojke, takozvane sunčane
djevice, Autarijati su bili najbliži Abrahamskom, to jest Ibrahim.a.s. -vom
monoteizmu, prinoseći na oltar, samo ovnove, kao kurban, što i mi
Bošnjaci, kao potomci Ilira, praktikujemo. – “Autarijati su vjerovali da
Sunce nanovo rađa svaku novu godinu i da ona počinje kad trava
zamijeni snijeg. Svake godine, na taj dan prinosili su žrtvu Suncu, te i
tada dovedoše tri crna ovna. Muškarci iskopaše nevelike tri rupe u
zemlji i pored svake od njih zaklaše po jednu životinju. Tamno crvena,
gusta krv napuni otvorenu zemlju. Vjerovali su da će tako biti plodnija.” –
(SANELA HALKOVIĆ- ILIR AUTARIJATSKI) –
– ILIR AUTARIJATSKI je prošao kroz sva moguća ovozemaljska
iskušenja, koja su karakteristična za sve junake, nenadmašnih
književnih ostvarenja. – Kao dječak je bolovao od bolesti, od koje mu
nije bilo lijeka, te je spas našao u jednoj keltskoj familiji, u dolini Uvca u
kojoj je uživao pravo gostoprimstvo, gdje je nakon izvjesnog vremena
njegova bolest potpuno isčezla. Iako su Kelti i Autarijati bili vječiti
neprijatelji, ipak ga je keltska familija prijateljski prihvatila i pomogla
njegovom ozdravljenju i kroz ovaj događaj, koji je presudan u Ilirovom
životu, autorica je izvanredno dočarala, da i ako su narodi bili u
neprijateljstvu, da su se i te kako strogo držali etike časti i
dostojanstva.
– U ovom romanu, autorica je znala šta treba uraditi, pa je svojstvenim i
osebujnim pripovjedačkim talentom, stvorila neizbježan mit o velikom
potopu, pešterskoj apokalipsi, koja je potpuno izmijenila dženetski –
pešterski reljef. To je zaista njena originalna verzija, potopa, kataklizme
Ilira – Autarijata, poput epidemija i najezde žaba, za koje postoje i
istorijski zapisi, da su se i dogodili narodnosnoj zajednici Autarijata. Ali i
u ovakvim momentima, Sunce odabire ILIRA kao pravednog čovjeka i
junaka, koji će donijeti spasonosnu odluku, da spasi svoj narod, poput
Noaha – Nuha a.s. koji je napravio spasilačku barku. Ali je primjetno, da
i ovaj dio priče o pešterskoj apokalipsi, obiluje pripovjedačkom ljepotom
i prožet je mudrim razmišljanjima autoričinih junaka o čovjekovoj
prolaznosti i smislu života. – Čak je i sam ILIR pomislio, da je ovo kazna
bogova, zbog umorstva njegovog brata blizanca. – U ostalom,
nevrijeme, koje je u ovoj priči pogodilo pešterske Autarijate, ima
svakako korektivnu ulogu, ono vraća univerzumu izgubljenu ravnotežu a
u simboličkom smislu govori nam o kraju jednog vremenskog ciklusa
autarijatske zajednice i početku novoga.
– Pored svih nedaća kroz koje je prošao mladi knežević ILIR: kroz
apokaliptičko nevrijeme, koje je pogodilo Pešter pri čemu je stradala
njegova majka Esra, i znatan dio njegovih sunarodnika, nakon čega
umire njegov djed Dazas, stari knez, potom njegova nana, Nanda, ILIR
će ipak dostojanstveno i pobjedonosno, preuzeti titulu kneza i sa trona
Šarskoga Krša, održati legendarni govor, kakav nije održao nijedan
vojskovođa ili vladar u povijesti, na čemu bi mu pozavidio i sam
Aleksandar Makedonski: “Ja, Ilir, kneževskog roda, sin Timusov i
unuk Dazasov, od danas sam knez Autarijata. Neka svi znaju i
čuju! Moje je srce srce plemena, moja je krv vaša krv, moja je
snaga snaga plemena, a moj zadatak opstanak plemena.Neka
svi znaju i čuju! Moja je riječ zakon, moja se naredba ne odbija,
moj mač i moj nož presudiće neposlušnima! ” – (SANELA
HALKOVIĆ – ILIR AUTARIJATSKI) – Eto moji Bošnjaci, teče li i
u nama, danas, ovakva krv naših predaka Ilira!!!
– ILIROV san o velikoj porodici se je ostvario. U braku sa keltkinjom
Amidom, imao je tri sina kojima je dao imena: Brezda, Kulio i Pines. Ali
Rimljani su već na pragu pešterske visoravni i vrše nečuvene zločine
nad Autarijatima. U takvoj situaciji ILIR donosi mudru odluku, da bi
sačuvao svoj narod, pokoravaju se Rimljanima i obavezuju se na
plaćanje poreza. Na žalost, sva tri ILIROVA sina će pod rimskom
zastavom otići put Afrike i Aleksandrije u osvajačke pohode, a ILIR će
se sa Amidom vratiti ispod Šarskog Krša i tražiti od nje da mu pjeva
keltske pjesme. – Takva nam je sudbina: zar nijesui naši pretci Bošnjaci
potomci Ilira, ratovali pod tuđim zastavama.
Na dvesta i nešto strana, ovog romana, nikom nije pošlo za rukom, da
na fascinantan način prikaže izvornost ilirske istorije, kao i širinu i
veličinu nacionalnog života Autarijata kao samosvojnog političkog
entiteta, kao autorici Saneli Halković. Sa ovim djelom autorica je
dosegla najvirtuoznije momente čitateljskog užitka.
