Pitanje:
Kakav je propis pisanja, gradnje i obilježavanja Kabura (mezara, nišana), s obzirom da je to na prostoru Balkana jako rasprostranjeno a posebno u Bosni gdje ja živim?
Odgovor:
Odgovor na ovo pitanje zahtijeva da se navede dva pitanja, odnosno da se ovo pitanje obradi iz dva aspekta: Akidestsko i Fikhskog. Mnogo puta naćićemo ovo pitanje kako se tretira samo sa fikhske strane dok još bitnija strana ovoga pitanje jesta Akidetska. Opće poznato je da prostor Balkana, a posebno Bosna ima najviše novotarija koje se vežu za mrtve (umrle) odnosno općenito od Dženaze pa sve do onoga što se radi nakon ukopavanja umrlog od neislamskog obilježavanja kaburova, pa do gradnje raznih vidova turebeta, nišana i drugih betonski građevina na koje se pišu Kur'anski ajeti ili pak stavljaju slike umrlog što je potpuno oponašanje nevjernika i uzimanje tih “obreda” ili radnjih od njih samih.
FIKHSKA STRANA PITANJA:
Po pitanju označavanja kabura postoje tri mišljenja učenjaka:
Prvo: da je mekruh stavljati bilo koji znak na kaburu. Ovo je stav Hanefijskog mezheba.
Drugo: da je dozvoljeno označiti kabur kamenom, drvetom ili sličnim. A ovo je stav Malikijskog mezheba, mišljenje unutar Hanefijskog mezheba i jedan od dva rivajeta Hanbelijskog mezheba.
Treće: da je mustehab označiti kabur tako što će se staviti uspravljeni kamen, drvo ili slično gdje je glava mejjita. Ovo je stav Šafijskog mezheba i drugi rivajet Hanbelijskog mezheba.
Pošto prva dva stava učenjaka ne dokazuju svoj stav nekim šerijatskim tekstom a zagovarači trećeg stava imaju hadis na kojeg se oslanjaju njihov stav je najbliži ispravnom. Ili preciznije rečeno, dozvoljeno je ili mustehab je da se kabur umrlog označi kamenom, drvetom ili sličnim iznad glave mejjita.
A hadis sa kojim se dokazuje dozvoljenost i pohvaljenost označavanja kabura je hadis kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana Ibn M'azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.
Takođe, bilježi Ibn Madže od Enesa, radijallahu anhu, da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, označio kabur Osmana Ibn Maz'una kamenom. Hadis je ocijenio dobrim El-Busiri a vjerodostojnim Albani, dok su ga slabim ocijenili Ibn Hadžer i Ibn Ebi Hatim zbog slabosti ravije Kesir ibn Zejda.
Prema tome, nema sumnje da su ova dva hadisa dovoljan argument za propisanost označavanja kabura kamenom, drvetom ili sličnim kako bi se znalo gdje je ukopana osoba i da bi se pored nje ukopavali ostali članovi porodice, baš onako kako je to spomenuto u hadisu.
A što se tiče pisanja na onome čime se označi kabur (kamenu ili drvetu), takođe i oko tog pitanja ima razilaženja među učenjacima.
Prvi stav učenjaka: dozvoljeno je pisanje ako za tim ima potrebe, a bez opravdanog razloga ne treba pisati. Ovo je stav nekih učenjaka Hanefijskog mezheba kao i učenjaka Zahirijskog mezheba a odabrali su ga od savremenih učenjaka šejh Abdurrahman Es-S'adi, šejh Albani i Šuajb Arnaut.
Kaže Ibn Hazm: “Kada bi se uklesalo njegovo ime na kamenu, za nas to nije pokuđeno” (El-Muhalla, 5/133).
Oni dokazuju svoj stav sljedećim argumentima:
Prvi – da je pisanje imena na kaburu praktični idžma’ muslimana, tj. da je to praksa muslimana. Muhaddis Hakim, nakon što je naveo hadis u kojem je došla zabrana pisanja na kaburu, rekao je sljedeće: “Ovi senedi su vjerodostojni a ne radi se po njima, jer se pisalo na kaburovima imama (učenjaka) muslimana od Istoka do Zapada, a to je praksa koju je uzeo halef (zadnje generacije) od selefa (prve generacije)” (El-Mustedrek, 1/525).
Drugi – jer ima potrebe za pisanjem imena kako bi se znalo ko je ukopan u njemu i da analogno tome što je propisano označiti kabur kamenom, drvetom i sličnim, nema smetnje da se on označi pisanjem imena umrlog kao što to navodi Hejtemi i Remli od Šafijskih učenjaka.
Drugi stav učenjaka: mekruh je pisati na kaburovima. Ovo je stav velike većine učenjaka ovog Ummeta, na njemu su Ebu Jusuf i Muhammed ibn Hasan od Hanefija, i on je mezheb Malikija, Šafija i Hanabila.
Oni svoj stav dokazuju sljedećim dokazima:
Prvi – hadis od Džabira, radijallahu anhu, u kojem on kaže: “Zabranio je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, da se izgrađuje na kaburovima, da se piše na njima i da se gaze”. Ovaj hadis sa ovim dodatkom da “da se piše na njima” bilježe Ebu Davud, Tirmizi, Nesai i Hakim, a osnov hadisa bilježi Muslim. Ovaj dodatak ocijenili su vjerodostojnim Tirmizi, Hakim i Albani. Dok je u rivajetu Ibn Madže došlo: “Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se bilo šta piše na kaburu”. Nema sumnje da ovaj tekst hadisa presuđuje po ovoj temi.
Drugi – da pisanje na kaburovima nije bila praksa selefa ovog Ummeta, počev od ashaba pa na dalje, i nije prenešeno ni od jednog ashaba da je na njegovom kaburu nešto napisano.
Treći stav učenjaka je da je zabranjeno pisanje na kaburovima svejedno bilo to ime ili nešto drugo. Na ovom stavu su Ibnul-Hadž od Malikija, Ševkani, Bin Baz, Salih Fevzan, Abdullah Eba Betin i mnogi drugi.
Njihov je argument je vanjsko značenje hadisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio da se piše na kaburovima.
Odabrano mišljenje po ovom pitanju, da je to zabranjeno. Jer argumenti zabrane su jači, naime u hadisu je došla jasna zabrana pisanja na kaburovima, a pisanje imena nije bila praksa ashaba, niti mnogih tabi'ina.
Prema tome, nema smetnje da se kabur obilježi kamenom (nišanom), drvetom i sličnim ali bez pisanja imena ili bilo čega drugog, shodno hadisu Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i Njegovu, sallallahu alejhi ve sellem, postupku koji se prenosi da je učinio sa Kaburom Osmana Ibn M'azuna.
AKIDETSKA STRANA PITANJA
Pisanje, gradnja i obilježavanje (kako to čine nevjernici) kaburova (mezarluka) nije nikada bila praksa muslimana, naprotiv ova stvar je preuzeta od nevjernika odnosno oponašanje njih samih slijedeći njihove nevjerničke običaje o kojima nas je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objavjestio riječima: “Slijedit će te običaje prijašnjih naroda stopu po stopu, lakat po lakat, tako kada bi oni ušli u gušterovu rupu vi biste ih slijedili.” Pa je neko upitao od prisutnih ashaba a jesu li to Jevreji i Kršćani (narodi koji će se slijediti)? Pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao: “A ko drugi do Jeverji i Kršćani!”
Stoga, neophodno je da se naglasi i ovo pitanje obradi sa Akidetske strane jer kako smo na samom početku kazali mnogo je novotarija koje su raširene i vežu se za umrle osobe odnosno njihovo pokopavanje i ono što biva nakon toga od gradnje na Kaburima, pisanja Kur'anski ajeta, Sura, stavljanje slika umrlog, betosnke građevine, turbeta…
Ova praksa na prostore Balkana, odnosno Bosne dolazi još davno samim početkom dolaska Islama u Bosnu odnosno Turaka koji su sa sobom donijeli i mnoge novotarije koje u samoj svojoj osnovi nemaju veze sa islamom i ostavštinom Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i dobrih prvih generacija. Svima je manje više poznato kako su se u Osmanskom hilafetu bili pojavili razni poroci i novotarije među muslimana koje su se ogledale u vidu razni Sufijsko-Derviški pravaca, Zikrova, Turbeta Evlija koja su se veličala do te mjere da su ljudi počeli da nekim od tih Evlija upućuju dove i prinose žrtve što je bez ikakve sumnje Veliki Širk, a među tim novotarijama koje su se bile raširile a koje je naš narod prihvatio i nakon toga kroz Austro-Ugarsku a poslije i Jugoslovensku (Komunističku) vladavinu čuvao i prenosio, bila je i novotarija oponašanja nevjernika i zabludjeli Sufijsko-Derviških frkacija u pisanju, obilježavanju i gradnji raznih građevina na Kaburima muslimana, a posebno dobrih (značajnih) ljudi
Tako da se ova praksa nastavila i danas nakon tolikog broja godina i generacija koje su bile i nestale ovaj novotarski običaj nastavio je da živi, i kod muslimanskog naroda (Bosanaca, Albanaca, Turaka) se ukorijenio kao nešto što je sastavni dio onoga što dolazi nakon što neka osoba preseli, a posebno ako je ona bila iz reda derviško-sufijski frkacija koji su ovu stvar digli na još veći stepen zablude i novotarije izgradivši na kaburima “Evlija” turbeta koja se posjećuju kao vid hodočašća i na kojima se nerijetko i biznis pravi u vidu turbeta na kojima se ostavljaju pare a zauzvrat se ostavljaju dove ili uzima dotični umrli “Evlija” kao posrednik ili neko kome se dove upućuju čineći tako Širk koji nerijetko biva veći od Širka mušrika iz vremena Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.
Tradiciju svojih nedalekih predaka preuzeli su i današnji muslimani Bosne, koji kao i prethodnici al iskreno sa većim stepenom umijeća (kiparsko-slikarskog) nastavlju da grade i od Groblja (mezarluka) muslimana napravili su čitava naselja sa jako skupim građevinama koje se u prvom planu ogledaju u skupim Mermernim Nišanima, a potom i betonskim građevinama oko samog Kabura, te na taj način su učinili da groblja muslimana jedva da se mogu prepoznati i razlikovati od groblja nejvernika zbog stila koji je skoro isti. Nema sumnje da su sve ove stvari HARAM, i da osoba koja to radi biva griješna zbog dotičnog postupka, a umrla osoba od toga nema nikakve koristi.
Dakle, ovim postupkom se gubi dunjalučka (materijalna) korist jer dobro isklesani i kaligrafski obrađeni nišani koštaju po nekoliko stotina maraka a oni bolji i do hiljadu, a nema sumnje da takava osoba odnosno naručilac istih na Ahiretu od toga nikakvu korist neće vidjeti, naprotiv na svoja leđa tovari grijeh novotarije i onoga ko se povede za novotarijom.
Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Onaj ko u Islamu uvede lijepu stvar (oživi Sunnet) imat će nagradu svih onih koji to poslije njega rade a njima se ništa od nagrade neće umanjiti, dok onaj čovjek koji uvede neku ružnu novotariju (oživi ili on dođe sa novotarijom) imat će grijeh novotarije i svih oni koji ga slijede a njima od grijeha ništa neće biti umanjeno.”
Ukoliko bi neko kazao, lijepo je to sve što si ti kazao, al nama treba validan dokaz iz Kur'ana ili Sunneta koji bi potvrdio to što si kazao?!
Kažem: Mnogo je dokaza u Šerijatu koji potkrepljuju sve gore navedeno, ovom prilikom navest ću samo jedan hadis koji je presudan i jasan ko dan po pitanju ove teme, a koji bilježi imam Muslim od Džabira, radijjallahu anhu, u svome Sahihu, u kome je Allahov Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, rekao:
“Zabranio je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se isklesa (sazida ili okruži) Kabur, da se sjedi na njemu, i da se nešto gradi na (iznad) Kabura!” Dok su imami Tirmizi i Nesai dodali dodatak sa ispravnim Senedom (lancem prenosilaca): “I zabranio je da se piše na Kaburima.”
Ovaj dokaz biva presudan po svim spomenutim pitanjima, i nema potrebe da neko dalje istražuje jer je hadis i njegov nedvosmisleni tekst jasan ko dan, i ovu temu po svim pitanjima prekida i čini jasnom.
Nakon ovih riječi, i hadisa Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nema niko pravo da kaže drugačije ili da se suprotstavi riječima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Svi dokazi suprotstavljene strane koja svoja dijela opravdava “lijepom bosanskom tradicijom” ili pak slijeđenjem onoga na čemu su bili njihovi očevi nije nikakav dokaz naprotiv to biva logika i dokazi mušrika i oni prije njih koji su govorili: “A zar da ostavimo ono na čemu smo našli očeve naše…!”
Stoga, nije dozvoljeno da se Kaburi obilježavaju nečim drugim mimo onoga što je spomenuto u hadisu od Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, uhadis u kojeg bilježe Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana Ibn M'azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer.
Neki učenjaci kada je u pitanju pisanje po Kaburu daju olakšicu al samo toliko koliko je njena stvarna opravdanost (ar. Hadže).
Rekao je Šejh Ibn Usjemin, rahmetullahi alejhi: “Kada je u pitanju pisanje po Kaburu, tu moramo spomenuti nešto opširni govor: Pisanje kojim se želi samo da ukaže na ime (oznaku) osobe koja se nalazi u Kaburu, za takvo pisanje nema smetnje, no kada je riječ o drugoj vrsti pisanja poput one koju su činili mušrici pisajući na kaburu umrlog: stihove, ili njegova dijela koja je tokom života uradio… nema sumnje da je to Haram (strogo zabranjeno). Iz ovoga domena je i praksa neki današnjih neznalica koji pišu po pločama iznad Kaburova suru Fatihu ili pak nešto drugo od Kur'anski ajeta – sve spomenuto je Haram i obaveza na onom ko takvo nešto vidi da to rukom svojom ukloni, jer je to Munker (prekršaj i grijeh) koji je čovjek dužan da ukloni.” (Šerh Rijadu Es-Salihin Ibn Usjemin).
Rekao je Šejh Hamed Ibn Abdullah El-Hamed, Allah ga sačuvao: “No, da li je dozvoljeno da se stavi (napiše) ime na ploči Kabura ukoliko nije moguće napraviti razliku i raspoznaju kabura od strane familije umrlog zbog mnoštva Kaburova i slično tome, osim sa pisanjem imena umrlog na Kaburu? Jedna skupina učenjaka kazala je da je taj postupak dozvoljen, i kada se napiše ime umrlog to biva dovoljan znak i obilježje dotičnog Kabura, a od šartova dozvoljenosti toga postupka jeste da nema drugog adekvatnijeg načina sa Šerijatske strane kako bi se to obilježilo. Svoj postupak dokazuju predajom koju bilježi Ebu Davud i Ibn Madže, da je prilikom ukopavanja Osmana Ibn M'azuna, radijallahu anhu, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se njegov kabur označi sa kamenom koji će se staviti iznad njegove glave pri čemu je i on sam učestvovao, a zatim je rekao: “Da označim sa njim (kamenom) kabur moga brata i da ukopavam kod njega one koji umru iz moje porodice”. Ovaj hadis su ocijenili vjerodostojnim Zehebi, El-Busiri i Albani, a dobrim Iraki i Ibn Hadžer. I ovaj stav (govor) biva inšaAllah dobar i objedinjuje dokaze. A Allah najbolje zna!”
Također, nije dozvoljeno da se podižu i stavljaju nišani (poput onih koji su vidljivi po bosanskim grobljima) jer su oni vid građevine nad kaburovima a koja je direktno hadisom zabranjena, i krajne što se može uraditi ukoliko neko hoće da označi kabur svoga umrlog da to uradi s kamenom kako je to činio Allahov Polsanik, sallallahu alejhi ve sellem, i Selef (ispravnih prethodnici) poslije prvih generacija.
Od stvari koje su također zabranjenje jeste da se piše Kur'anski ajeti ili pak Sure po Nišanima, a dokaz i ovome su riječi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “I zabranio je da se piše na Kaburima.”
Stvar koja je još opasnija a koja je hadisom zabranjena jeste da se od kabura pravi Turbe, bez obzira ko bio umrla osoba, jer nećemo naći niti jednu predaju od ashaba ili tabina, da su oni nekom pravili ili u oporuku ostavili da se takvo nešto čini, a da je bilo u tome ikakva dobra oni bi nas sigurno u tome pretekli.
Nakon svega rečenog, žalosno je što veliki broj ljudi koji se pripiisju Šerijatskom znanju i koji su “autoriteti” u našem bosanskom narodu ovu stvar ne zabranjuju, naprotiv nerijetko ćemo ih naći kako sami takve stvari čine i druge podstiču na to, a obaveza im je pred Allahom da upozore na te novotarije i ne samo to nego obaveza na njima a i na svakom čovjeku je da ukoliko takvo nešto vidi rukom ukloni shodno Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve selem, oporuci Aliji, radijjallahu anhu: “Da ne ostavi niti jedan uzvišen (visok) Kabur a da ga ne poravna!”
Molim Allaha, azze ve dželle, da nam dadne snage u slijeđenju Sunneta Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da naučeno u svojim životima primjenimo i da to bude na Sudnjem danu dokazom za nas a ne protiv nas! AMIN
