Piše: Abdusamed Nasuf Bušatlić
Čovjek nije stvoren samo da živi, nego i da razumije smisao svog života na ovom svijetu. Jer, kada se suoči s granicom koja se ne može izbjeći, tada se nužno nameće pitanje: zašto uopće umiremo? Da je ovaj svijet konačna istina, bilo bi logično da traje vječno. Da je on svrha sam po sebi, ne bi imao kraj. Ali Kur'an nas vodi dalje od vidljivog i prolaznog i otvara pogled ka onome što ne nestaje: ”Svako živo biće okusit će smrt!” (Ali Imran, 185.)
I još dublje: ”A zatim ćete se Njemu vratiti.” (El-Bekare, 28.)
Smrt, dakle, nije prekid postojanja, već prijelaz iz ograničenog vremena u neograničenu stvarnost. Dunjaluk nije kuća boravka – on je put. Nije cilj – on je most. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ”Budi na dunjaluku kao stranac ili putnik.” (hadis bilježi imam El-Buhari) A putnik ne gradi vječnost na stanici kroz koju samo prolazi.
To znači da prava vrijednost kod Allaha nije u životu koji prolazi, već u duši koja ostaje. Zato je sama smrt dokaz da je čovjek stvoren za nešto uzvišenije od ovog svijeta, stvoren je da dotakne vječnost.
Allah ti nije dao ograničen rok zato što nemaš vrijednost, nego zato što je tvoja vrijednost prevelika da bi bila zatvorena u prolaznost. Jer da ovaj svijet ima kod Allaha vrijednost dostojnu časti tvoje duše, učinio bi te vječnim u njemu.
Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je da dunjaluk kod Allaha ne vrijedi ni koliko krilo komarca. Pa kako onda da srce vjernika nađe smiraj u nečemu što nema težinu kod Onoga radi Koga živi i kome će se vratiti?
Allah je htio nešto uzvišenije od samog ostanka na dunjaluku: da se vratimo Izvoru, Istini i istinskom životu koji ne prolazi. Zato pitanje smrti nije pitanje kraja života, nego pitanje njegovog značenja. Jer ono što završava ne može biti krajnji cilj, nego sredstvo da se do cilja dođe. Smrt, stoga, nije kraj puta, nego dolazak na odredište.
Saff.ba
