Sa predavanja Muhidina Halilovića, prof.
Kada je otišao u Liban, smjestili su ga, zajedno sa drugima, u neki vojni kamp, gdje je očekivao da će se boriti protiv židova, ali uzalud. Jedne večeri, kako kazuje, doveli su im žene, s kojima su te noći sklopiti mut’a brak, a sutradan su to isto uradili i sa drugim ženama. O tome i o dešavanjima koja su uslijedila kazuje: “U životu nisam vidio više zinaluka kao tamo.
Jedan Italijan, koji je danas moj prijatelj, ispričao mi o tome kako se zainteresirao da pređe na islam, pa je, vođen tom željom, krenuo da u jednom italijanskom gradu traži zgradu na kojoj piše bilo šta što je povezano sa terminom islam. Hodajući ulicama grada, naišao je na jedan centar na kojem je pisalo da je islamski i ušao je unutra.
Odmah po ulasku, kada se predstavio, rekao je da želi primiti islam i zamolio da ga upoznaju sa procedurom prelaska na islam. Na to su mu rekli da nema nikakve procedure, nego da je dovoljno da samo izgovori šehadet koji se sastoji od sljedećih riječi: “Ešhedu en la ilahe illallah, ešhedu en la ilahe illallah, ve ešhedu enne muhammeden resulullah, ve ešhedu enne muhammeden resulullah, ve ešhedu enne Ali velijullah!”. Dakle, u šehadet je uvršten Alija, za kojeg šiije tvrde da je nasljednik ili štićenik Allahov. Tada je ovaj moj prijatelj izgovorio šehadet i postao musliman.
Nakon toga, kako kazuje, objasnili su mu način klanjanja, dali mu pločice, rekli da ne može klanjati na tepihu, da ne treba prati noge kad uzima abdest i, između ostalog, da može prakticirati mut’a. Kada je upitao šta je to mut’a, odgovorili su mu da je to privremeni brak. Tada su mu našli Italijanku s kojom je sklopio brak na dva-tri dana. Nedugo poslije sklapanja braka, ona je ostala trudna i rodila je kćerku. Na kraju, i ona je primila šiizam, pa je ostao živjeti sa njom.
Jednom prilikom poslali su ga u Liban da se bori za Hezbollah, koji su u javnosti predstavili da se bore protiv židova, a ustvari se bori protiv sunnija, kako bi zavladali Libanom, u čemu su i uspjeli, tako da sada Hezbollah vlada Libanom.
Kada je otišao u Liban, smjestili su ga, zajedno sa drugima, u neki vojni kamp, gdje je očekivao da će se boriti protiv židova, ali uzalud. Jedne večeri, kako kazuje, doveli su im žene, s kojima su te noći sklopiti mut’a brak, a sutradan su to isto uradili i sa drugim ženama. O tome i o dešavanjima koja su uslijedila kazuje: “U životu nisam vidio više zinaluka kao tamo. Tada sam shvatio da nešto nije uredu. Mladića je bilo u velikom broju, od Amerikanaca, Engleza, Francuza… Sve je bilo dozvoljeno, samo je trebalo da prihvatiš islam, platiš nekoliko dolara i skoro svake večeri dobiješ drugu ženu.
Jedne prilike sam u jednom mjestu čuo ezan, ali nije bio ezan kao što je naš ezan, odnosno nije bilo dodatka “ešhedu en la Ali velijullah”, što mi je bilo čudno i o tome sam upitao neke komandante, a oni rekoše da nije ništa i da se ne opterećavam time. Među šijjama u Hezbollahu bilo je uobičajeno da se proklinju Ebu Bekr i Omer, pa su i mene podsticali da to radim, što god više, to bolje, tako da sam, ne znam koliko puta, to uradio dok sam boravio u Libanu.
Kako nisam dobio jasan odgovor na pitanje o ezanu, spremio sam se i otišao u tu sunitsku džamiju, zamolio imama da porazgovaramo i tada sam saznao potpuno druge propise islama. Vratio se nazad u kamp i želio sam da s njima prodiskutiram o tome šta sam saznao u sunnijskoj džamiji, međutim, oni su me zatvorili, kao da bi se otrijeznio. Jedva sam, nakon izvjesnog vremena, pobjegao i otišao u italijansku ambasadu, tamo se prijavio i vratio se u Italiju.
Kada sam došao kući, nisan zatekao ni suprugu ni dijete. Pokušao sam pronaći suprugu i stupiti u kontakt s njom, ali su mi poručili da joj se više ne približavam niti da ih pokušavam tražiti, uz prijetnju da će me ubiti ako išta o tome javno kažem.”
Kada sam ga saslušao, predložio sam mu da izađe sa ovim u javnost, da napiše knjigu o tome, ali mi je rekao da ne smije jer se boji da bi, ako bi tako postupio, odmah bio ubijen.
Za N-um.com pripremio Admir Ćomić
