Pitanje: Da li su sve četvorica imama Ebu Hanife, Malik, Šafija i Ahmed, bili iste akide?
Odgovor: Akida u osnovama vjere ista je kod sve četvorice imama, izuzev pitanja definicije imana (vjerovanja).
Akida četverice imama: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, jeste ono o čemu govore Kur’an i sunnet, kao i ono što su smatrali ashabi i oni koji su ih u dobru slijedili (tabiini). Zato izmeðu ove četverice imama nema razilaženja u osnovama vjere, nego su složni u vjerovanju u Allahova svojstva, da je Kur’an Allahov govor koji nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem. čak su kritizirali sljedbenike ‘ilmul-kelama, kao što su džehmijje i njima slični, koji su potpali pod utjecaj grčke filozofije i racionalističkih pravaca.
Odgovor: Akida u osnovama vjere ista je kod sve četvorice imama, izuzev pitanja definicije imana (vjerovanja).
Akida četverice imama: Ebu Hanife, Malika, Šafije i Ahmeda, jeste ono o čemu govore Kur’an i sunnet, kao i ono što su smatrali ashabi i oni koji su ih u dobru slijedili (tabiini). Zato izmeðu ove četverice imama nema razilaženja u osnovama vjere, nego su složni u vjerovanju u Allahova svojstva, da je Kur’an Allahov govor koji nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem. čak su kritizirali sljedbenike ‘ilmul-kelama, kao što su džehmijje i njima slični, koji su potpali pod utjecaj grčke filozofije i racionalističkih pravaca.
Kaže šejhul-islam Ibn Tejmijje: “…ali Allah je iz milosti prema Svojim robovima učinio da ugledni imami, kao što su četverica imama, kritiziraju mišljenja racionalista, poput džehmijja, o Kur’anu, imanu i Allahovim svojstvima. Ovi imami imali su jedinstven stav o pitanjima u kojima su bili saglasni ispravni prethodnici, kao što su pitanja viðenja Allaha na Sudnjem danu, da je Kur’an Allahov govor, a nije stvoren i da kod imana mora postojati iskrena potvrda jezikom i srcem…”[1]
I kaže: “Svi poznati imami priznaju svojstva Allaha, subhanehu ve te’ala, i kažu da je Kur’an Allahov govor, a nije stvoren, kao i da će Allah biti viðen na ahiretu, što je mezheb ashaba i tabiina koji ih slijede po dobru, od Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, porodice i drugih, a i mezheb poznatih imama kao što su Malik ibn Enes, Es-Sevri, El-Lejs ibn Sa’d, El-Evzai, Ebu Hanife, Šafija i Ahmed….”[2]
Upitan je šejhul-islam Ibn Tejmijje o akidi Šafije pa je odgovorio: “Akida Šafije, Allah mu se smilovao, je akida ispravnih prethodnika u islamu, kao što su Malik, Es-Sevri, El-Evzai, Ibnul-Mubarek, Ahmed ibn Hanbel, Ishak ibn Rahavejh. To je akida poznatih šejhova za kojima su se ljudi povodili kao što su El-Fudajl ibn ‘Ijad, Ebu Sulejman ed-Darimi, Sehl ibn Abdullah et-Tusturi i drugi, meðu kojima nema razilaženja po pitanjima u osnovama vjere. Takoðer Ebu Hanife, Allah mu se smilovao, čija je akida, po pitanju Allahove jednoće (tevhida), odreðenja (kadera) i sličnih stvari, ispravna i u skladu sa akidom spomenutih učenjaka, čija je akida bila u skladu sa onim na čemu su bili ashabi i tabiini, a što je, ustvari, ono o čemu govore Kur’an i sunnet.”[3]
Ovo je ono što je izabrao poznati učenjak Siddik Hasen Han, pa kaže: “Naš mezheb je mezheb selefa, a to je priznavanje Allahovih svojstava bez njihovog usporeðivanja sa svojstvima stvorenja, smatranje da je Allah čist od svakog nesavršenstva ne poričući Mu neko od svojstava. To je mezheb islamskih predvodnika i imama kao što su Malik, Šafija, Es-Sevri, Ibnul-Mubarek, Ahmed i drugi, jer meðu ovim imamima nema razilaženja po pitanju osnova vjere. A takoðer Ebu Hanife, neka je Allah s njim zadovoljan, čija je akida u skladu sa akidom spomenutih učenjaka, a to je ono o čemu govore Kur’an i sunnet…”[4]
Spomenut ćemo riječi koje se prenose od trojice imama po pitanju njihove akide u osnovama vjere u kojima objašnjavaju i svoj stav o ‘ilmul-kelamu. (Što se tiče govora Ebu Hanife, on će biti posebno i opširno spomenut.)OPĆENITO OBJAŠNJENJE TEVHIDUL-ESMAI VES-SIFAT KOD IMAMA EBU HANIFE
a) Imam Ebu Hanife potvrðuje Allahu, subhanehu ve te’ala, ono što je On potvrdio za Sebe, i što je potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na šta ukazuje njegov govor: “Allah se ne opisuje svojstvima stvorenja. Ljutnja i zadovoljstvo su dva Njegova svojstva, bez pitanja o njihovoj kakvoći. To je govor ehli-sunneta i džemata, jer On se ljuti i biva zadovoljan. Ne kaže se da Njegova ljutnja znači kaznu ili da zadovoljstvo znači nagradu. Opisujemo Ga onako kako je On sam Sebe opisao, da je on Jedan, utočište svakome, nije rodio i roðen nije, i niko Mu ravan nije. On je Živi, Moćni, čuje, vidi i zna. Njegova ruka je iznad njihovih ruku, nije kao ruka Njegovih stvorenja, a Njegovo lice nije kao lice Njegovih stvorenja.”[5]
I kaže: “On ima ruku, lice, dušu (nefs), kao što spominje Uzvišeni u Kur’anu, a ono što Uzvišeni spominje u Kur’anu, kao što je lice, ruka, duša (nefs), predstavlja Njegovo svojstvo bez pitanja o njegovoj kakvoći. Ne kaže se da je Njegova ruka Njegova moć ili blagodat, jer to predstavlja nijekanje jednog od Njegovih svojstava, a što zastupaju sljedbenici kaderijskog i mu’tezilskog učenja…”[6]
Kaže El-Bezdevi: “Postoje dvije vrste znanja, prvo je znanje o tevhidu i sifatima, a drugo je znanje o propisima i zakonima. Osnova u prvoj vrsti je pridržavanje za Kur’an i sunnet, čuvajući se prohtjeva i novotarija, a držeći se čvrsto puta sunneta i džemata, a na njemu smo zatekli naše šejhove i na njemu su bili naši prethodnici Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed i većina naših drugova. Ebu Hanife ja na ovu temu napisao djelo “El-Fikhul-ekber”, spominjući u njemu potvrdu Allahovih svojstava i potvrdu odreðenja, i dobra i zla, od Allaha, subhanehu ve te’ala.”[7]
Spomenut ćemo riječi koje se prenose od trojice imama po pitanju njihove akide u osnovama vjere u kojima objašnjavaju i svoj stav o ‘ilmul-kelamu. (Što se tiče govora Ebu Hanife, on će biti posebno i opširno spomenut.)OPĆENITO OBJAŠNJENJE TEVHIDUL-ESMAI VES-SIFAT KOD IMAMA EBU HANIFE
a) Imam Ebu Hanife potvrðuje Allahu, subhanehu ve te’ala, ono što je On potvrdio za Sebe, i što je potvrdio Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na šta ukazuje njegov govor: “Allah se ne opisuje svojstvima stvorenja. Ljutnja i zadovoljstvo su dva Njegova svojstva, bez pitanja o njihovoj kakvoći. To je govor ehli-sunneta i džemata, jer On se ljuti i biva zadovoljan. Ne kaže se da Njegova ljutnja znači kaznu ili da zadovoljstvo znači nagradu. Opisujemo Ga onako kako je On sam Sebe opisao, da je on Jedan, utočište svakome, nije rodio i roðen nije, i niko Mu ravan nije. On je Živi, Moćni, čuje, vidi i zna. Njegova ruka je iznad njihovih ruku, nije kao ruka Njegovih stvorenja, a Njegovo lice nije kao lice Njegovih stvorenja.”[5]
I kaže: “On ima ruku, lice, dušu (nefs), kao što spominje Uzvišeni u Kur’anu, a ono što Uzvišeni spominje u Kur’anu, kao što je lice, ruka, duša (nefs), predstavlja Njegovo svojstvo bez pitanja o njegovoj kakvoći. Ne kaže se da je Njegova ruka Njegova moć ili blagodat, jer to predstavlja nijekanje jednog od Njegovih svojstava, a što zastupaju sljedbenici kaderijskog i mu’tezilskog učenja…”[6]
Kaže El-Bezdevi: “Postoje dvije vrste znanja, prvo je znanje o tevhidu i sifatima, a drugo je znanje o propisima i zakonima. Osnova u prvoj vrsti je pridržavanje za Kur’an i sunnet, čuvajući se prohtjeva i novotarija, a držeći se čvrsto puta sunneta i džemata, a na njemu smo zatekli naše šejhove i na njemu su bili naši prethodnici Ebu Hanife, Ebu Jusuf, Muhammed i većina naših drugova. Ebu Hanife ja na ovu temu napisao djelo “El-Fikhul-ekber”, spominjući u njemu potvrdu Allahovih svojstava i potvrdu odreðenja, i dobra i zla, od Allaha, subhanehu ve te’ala.”[7]
b) Ebu Hanife se nije oslanjao na razmišljanje i racionalne zaključke kada je u pitanju bio govor o Allahovim svojstvima, nego je priznavao svojstva onako kako su došla u Kur’anu i sunnetu, na šta ukazuju njegove riječi: “Ne priliči nikome da govori išta o Allahovom biću, nego Ga treba opisivati onako kako je On sam Sebe opisao. O Njemu se ne govori ništa na osnovu racionalnih zaključaka, neka je uzvišen i slavljen Gospodar svjetova.”[8]
Allahova svojstva ne mogu se pojmiti samo razumom, nego se do njihove pojedinačne spoznaje dolazi putem objave. Njegova svojstva predstavljaju gajb (skriveno), a razum je ograničen i nemoćan da spozna taj gajb podrobno, štaviše nemoćan je da shvati kakvoću svojstava Gospodara Uzvišenog i Slavljenog, jer se kakvoća nečega spoznaje viðenjem dotične stvari ili viðenjem njoj slične, a Allahu nema ništa slično. Kada je razum nemoćan da shvati kakvoću nekih stvorenja, kao što je duša ili Džennet[9], ili slične stvari koje su skrivene i predstavljaju gajb, onda je po pitanju shvatanja kakvoće Allahovog bića i Njegovih osobina još nemoćniji. O ovome kaže Eš-Šafi’i: “Zabranjeno je razumu da smišlja kako Allah izgleda i da Ga ograničava, nego Ga opisuje onako kako je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”[10]
Kaže Ibn Abdul-Berr: “Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima fikha i hadisa o negiranju analogije kada je u pitanju tevhid i potvrda njene primjene kada se radi o fikhskim propisima.”[11]
Allahova svojstva ne mogu se pojmiti samo razumom, nego se do njihove pojedinačne spoznaje dolazi putem objave. Njegova svojstva predstavljaju gajb (skriveno), a razum je ograničen i nemoćan da spozna taj gajb podrobno, štaviše nemoćan je da shvati kakvoću svojstava Gospodara Uzvišenog i Slavljenog, jer se kakvoća nečega spoznaje viðenjem dotične stvari ili viðenjem njoj slične, a Allahu nema ništa slično. Kada je razum nemoćan da shvati kakvoću nekih stvorenja, kao što je duša ili Džennet[9], ili slične stvari koje su skrivene i predstavljaju gajb, onda je po pitanju shvatanja kakvoće Allahovog bića i Njegovih osobina još nemoćniji. O ovome kaže Eš-Šafi’i: “Zabranjeno je razumu da smišlja kako Allah izgleda i da Ga ograničava, nego Ga opisuje onako kako je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”[10]
Kaže Ibn Abdul-Berr: “Nema razilaženja meðu islamskim učenjacima fikha i hadisa o negiranju analogije kada je u pitanju tevhid i potvrda njene primjene kada se radi o fikhskim propisima.”[11]
c) Svojstva Allaha, subhanehu ve te’ala, kod Ebu Hanife imaju poznato značenje, ali je njihova kakvoća nepoznata, a kod njega nema apsolutne predaje značenja tih svojstava Allahu (tefvid), što dokazuju njegove riječi, kada je upitan o spuštanju Allaha, subhanehu ve te’ala, na zemaljsko nebo, kada je rekao: “Spušta se, ali kakvoća toga je nepoznata.”[12]
Kaže Mulla ‘Ali el-Qari, nakon spomena riječi imama Malika, da je uzdizanje (el-istiva’) poznata stvar, a da je njegova kakvoća nepoznata…: “Ovaj govor prihvatio je i Imamu-l-e’azam, kao i sve ostalo što se navodi u ajetima i hadisima koji su manje jasni, a u kojima se spominje ruka, oko, lice i slične stvari koje govore o Allahovim svojstvima. Značenja svojstava su sva poznata, ali njihova kakvoća je nepojmljiva, jer je shvatanje kakvoće samo dio znanja o kakvoći bića i njegovog postojanja. Pa kada je to neshvatljivo, kako će onda biti shvatljiva kakvoća svojstava. Zato je najbolje, u ovakvim slučajevima, opisivati Allaha onim čime je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez izmjene značenja ili poricanja, kao i bez pitanja o kakvoći ili usporeðivanja. Njegova svojstva i imena se potvrðuju, a niječe se poreðenje sa stvorenjima, tako će tvoja potvrda biti čista od usporeðivanja, a poricanje čisto od potpunog negiranja. Tako da onaj koji niječe stvarnost uzdizanja, niječe Njegova svojstva i postaje mu’attil, a onaj koji Njegovo uzdizanje usporeðuje sa uzdizanjem stvorenja biva mušebbih, a onaj koji kaže da On u Svom uzdizanju ne liči nikome, taj je muvehhid, koji Allahu, subhanehu ve te’ala, priznaje jednoću i koji Ga smatra čistim od bilo kakvog nedostatka.”[13]
Kaže Mulla ‘Ali el-Qari, nakon spomena riječi imama Malika, da je uzdizanje (el-istiva’) poznata stvar, a da je njegova kakvoća nepoznata…: “Ovaj govor prihvatio je i Imamu-l-e’azam, kao i sve ostalo što se navodi u ajetima i hadisima koji su manje jasni, a u kojima se spominje ruka, oko, lice i slične stvari koje govore o Allahovim svojstvima. Značenja svojstava su sva poznata, ali njihova kakvoća je nepojmljiva, jer je shvatanje kakvoće samo dio znanja o kakvoći bića i njegovog postojanja. Pa kada je to neshvatljivo, kako će onda biti shvatljiva kakvoća svojstava. Zato je najbolje, u ovakvim slučajevima, opisivati Allaha onim čime je On sam Sebe opisao ili Ga je tako opisao Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bez izmjene značenja ili poricanja, kao i bez pitanja o kakvoći ili usporeðivanja. Njegova svojstva i imena se potvrðuju, a niječe se poreðenje sa stvorenjima, tako će tvoja potvrda biti čista od usporeðivanja, a poricanje čisto od potpunog negiranja. Tako da onaj koji niječe stvarnost uzdizanja, niječe Njegova svojstva i postaje mu’attil, a onaj koji Njegovo uzdizanje usporeðuje sa uzdizanjem stvorenja biva mušebbih, a onaj koji kaže da On u Svom uzdizanju ne liči nikome, taj je muvehhid, koji Allahu, subhanehu ve te’ala, priznaje jednoću i koji Ga smatra čistim od bilo kakvog nedostatka.”[13]
d) Potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja (te’vila)
Metod Ebu Hanife u objašnjavanju svojstava jeste potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja i tumačenja (te’vila), jer to podrazumijeva nijekanje svojstva i iskrivljivanje njegovog značenja koje je svojstveno samo Allahu, subhanehu ve te’ala. Na to ukazuju njegove riječi: “Ne kaže se da Njegova ruka znači Njegovu moć ili milost, jer to predstavlja nijekanje svojstva, kao što rade kaderije i mu’tezili.”[14]
I kaže: “Allah se ljuti i biva zadovoljan, ali se ne kaže da je Njegova srdžba Njegova kazna, ili da je Njegovo zadovoljstvo Njegova nagrada.”[15]
Suzdržavanje od tumačenja šerijatskih tekstova na način koji koji je suprotan osnovnom značenju jeste metod ispravnih imama kao i imama Ebu Hanife. Kaže El-Alusi el-Hanefi: “Ti znaš da je metod i put mnogih uglednih imama i predvodnika islama općenito suzdržavanje od te’vila, uz nijekanje usporedbe i otjelovljenja.[16] Od njih su imam Ebu Hanife, imam Malik, imam Ahmed, imam Šafija, Muhammed ibnul-Hasen, Sa’d ibn Muaz el-Mervezi, Abdullah ibnul-Mubarek, Ebu Muaz Halid ibn Sulejman, drug Sufjana es-Sevrija, Ishak ibn Rahavejhi, Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Et-Tirmizi, Ebu Davud es-Sidžistani…”[17]
Metod Ebu Hanife u objašnjavanju svojstava jeste potpuno suzdržavanje od prenesenog značenja i tumačenja (te’vila), jer to podrazumijeva nijekanje svojstva i iskrivljivanje njegovog značenja koje je svojstveno samo Allahu, subhanehu ve te’ala. Na to ukazuju njegove riječi: “Ne kaže se da Njegova ruka znači Njegovu moć ili milost, jer to predstavlja nijekanje svojstva, kao što rade kaderije i mu’tezili.”[14]
I kaže: “Allah se ljuti i biva zadovoljan, ali se ne kaže da je Njegova srdžba Njegova kazna, ili da je Njegovo zadovoljstvo Njegova nagrada.”[15]
Suzdržavanje od tumačenja šerijatskih tekstova na način koji koji je suprotan osnovnom značenju jeste metod ispravnih imama kao i imama Ebu Hanife. Kaže El-Alusi el-Hanefi: “Ti znaš da je metod i put mnogih uglednih imama i predvodnika islama općenito suzdržavanje od te’vila, uz nijekanje usporedbe i otjelovljenja.[16] Od njih su imam Ebu Hanife, imam Malik, imam Ahmed, imam Šafija, Muhammed ibnul-Hasen, Sa’d ibn Muaz el-Mervezi, Abdullah ibnul-Mubarek, Ebu Muaz Halid ibn Sulejman, drug Sufjana es-Sevrija, Ishak ibn Rahavejhi, Muhammed ibn Ismail el-Buhari, Et-Tirmizi, Ebu Davud es-Sidžistani…”[17]
e) Potpuno nijekanje usporedbe, a potvrda svojstava uz nijekanje usporedbe kod Ebu Hanife ne predstavlja ništa od poreðenja Allahovih svojstava sa svojstvima stvorenja.
Ebu Hanife je u potpunosti nijekao usporedbu Allaha sa Njegovim stvorenjima, jer Njemu ništa ne liči, ali i pored toga on je priznavao Njegova svojstva. To potvrðuju njegove riječi kada kaže: “Njemu ne liči niko i ništa od Njegovih stvorenja, niti On liči nekom od Svojih stvorenja, oduvijek je i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima…”[18]
Ebu Hanife je u potpunosti nijekao usporedbu Allaha sa Njegovim stvorenjima, jer Njemu ništa ne liči, ali i pored toga on je priznavao Njegova svojstva. To potvrðuju njegove riječi kada kaže: “Njemu ne liči niko i ništa od Njegovih stvorenja, niti On liči nekom od Svojih stvorenja, oduvijek je i zauvijek sa Svojim imenima i svojstvima…”[18]
I kaže: “Njegova svojstva su različita od svojstava stvorenja, Njegovo znanje nije kao naše znanje, ima moć koja ne liči našoj moći, vidi, ali ne kao što mi vidimo, čuje, ali ne kao što mi čujemo, govori, ali ne kao što mi govorimo…”[19]
“Allah se ne opisuje svojstvima Svojih stvorenja.”[20]
Et-Tahavi potvrðuje ovakva mišljenja objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta, po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova, pa kaže: “Ne liči stvorenjima.”[21]
Allahu ništa nije slično niti se s Njim šta usporeðuje. Kaže Uzvišeni: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi.”[22]
“Zato ne navodite Allahu slične! Allah doista zna, a vi ne znate.”[23]
“I niko Mu ravan nije!”[24]
Sve ono što se potvrðuje kao Allahovo potpuno svojstvo jeste samo Njemu svojstveno i u tome nema saučesnika, a ko bude ubijeðen u suprotno tome – počinio je kufr.
Kaže Ne’im ibn Hamad: “Onaj ko usporedi Allaha sa nečim od Njegovih stvorenja, čini kufr, a onaj koji niječe nešto od Njegovih svojstava takoðer čini kufr, s tim da ne spada u poreðenje ono s čim je Allah opisao Sebe ili Ga je opisao tako Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”[25]
Kaže Ishak ibn Rahavejhi: “Ko opisuje Allaha usporeðujući Njegova svojstva sa svojstvima stvorenja, taj čini kufr Uzvišenom Allahu.”[26]
Ovo je akida Ebu Hanife i njegove dvojice drugova. To potvrðuje i ono što je spomenuo Et-Tahavi objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta, po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova, pa kaže: “Onaj koji Allaha opiše nekim svojstvom od svojstava stvorenja –počinio je kufr.”[27]
Kaže Ne’im ibn Hamad: “Onaj ko usporedi Allaha sa nečim od Njegovih stvorenja, čini kufr, a onaj koji niječe nešto od Njegovih svojstava takoðer čini kufr, s tim da ne spada u poreðenje ono s čim je Allah opisao Sebe ili Ga je opisao tako Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.”[25]
Kaže Ishak ibn Rahavejhi: “Ko opisuje Allaha usporeðujući Njegova svojstva sa svojstvima stvorenja, taj čini kufr Uzvišenom Allahu.”[26]
Ovo je akida Ebu Hanife i njegove dvojice drugova. To potvrðuje i ono što je spomenuo Et-Tahavi objašnjavajući akidu sljedbenika ehli-sunneta, po mezhebu Ebu Hanife i njegove dvojice drugova, pa kaže: “Onaj koji Allaha opiše nekim svojstvom od svojstava stvorenja –počinio je kufr.”[27]
Novotari opisuju one koji Allahu priznaju svojstva savršenstva i u kojima niko drugi nema udjela, kao one koji Allaha porede sa stvorenjima i daju Mu tjelesne osobine (antropomorfisti), a o tome kaže El-Kunevi el-Hanefi: “Mnogi od selefa kažu da se džehmije prepoznaju tako što za sljedbenike ehli-sunneta kažu da su mušebbihe, jer nema nikoga da niječe nešto od Allahovih svojstava, a da ne naziva onoga ko ih potvrðuje mušebbihom, čak i neki mufessiri, kao što su Abdul-Džebbar, Ez-Zamahšeri i drugi od mu’tezila i rafidija, nazivaju mušebbihom svakoga ko potvrðuje nešto od Allahovih svojstava ili podržava mišljenje o viðenju Allaha, subhanehu ve te’ala. Poznato je kod većine učenjaka ehli-sunneta vel-džemata da oni nijekanjem poreðenja ne žele nijekati Allahova svojstva, nego smatraju da Allah, subhanehu ve te’ala, ne liči stvorenjima u Svojim imenima, svojstvima i radnjama, kao što je to jasno objasnio imam.”[28]
Onaj ko potvrðuje Allahova potpuna svojstva, u kojima Njemu nema ničega sličnog, nije od onih koji Ga usporeðuju sa stvorenjima niti onaj koji Mu pripisuje utjelovljenje, nego je mušebbih onaj koji je ubijeðen da su svojstva Allaha, subhanehu ve te’ala, slična svojstvima stvorenja.
Kaže Ishak ibn Rahavejhi: “Tešbih biva kada neko kaže da je Allahova ruka kao naša ruka, sluh kao naš sluh ili sličan njemu, pa ukoliko kaže tako nešto, to je usporedba (tešbih). Meðutim, ukoliko kaže da Allah, subhanehu ve te’ala, ima ruku, sluh, vid, bez diskusije o kakvoći, niti da ta svojstva usporeðuje sa svojstvima stvorenja, tada to ne predstavlja poreðenje. Tada se radi u skladu sa riječima Allaha: “Niko nije kao On! On sve čuje i sve vidi… [29]”[30]
Kaže Et-Tirmizi: “Kažu učenjaci o ovom hadisu, kao i sličnim hadisima koji govore o spuštanju Allaha, subhanehu ve te’ala, na zemaljsko nebo svake noći, da predaje potvrðuju takvo nešto i mi u to treba da vjerujemo bez sumnji i bez raspitivanja o kakvoći… Ovakvog su mišljenja učenjaci ehli-sunneta, dok džehmijje niječu ove predaje govoreći da je to usporeðivanje (tešbih).”[31]
Uviða se iz spomenutih tekstova koji potječu od imama Ebu Hanife, da on potvrðuje svojstva koja se navode u Kur’anu i sunnetu, bez diskusije o njihovoj kakvoći i bez obesnaživanja i usporedbe. Potvrda svojstava kod njega, koja biva na ovakav način, nema ništa slično sa usporeðivanjem, a isto su smatrali i ispravni prethodnici, dok je sve mimo toga novina koju su uveli mu’attile i mušebbihe.
Priredio: Emir Demir (iz knjige ”Osnove vjere kod imama Ebu Hanife”, Muhammed el-Humejjis)
Bilješke:
[1] Kitabul-iman, str. 350, 351.
[2] Minhadžu-s-sunne (2/106).
[3] Medžmu’ul-fetava (5/256).
[4] Qatfu-s-semer, str. 47, 48.
[5] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[6] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[7] Usulul-Bezdevi, str. 3; Kešful-esrar ‘an usulil-Bezdevi (1/7, 8).
[8] Šerhul-‘akideti-t-Tahavijje (2/427), sa recenzijom od doktora Et-Turkija i Dželaul-‘ajnejni, str. 368.
[9] Er-Risaletu-t-tedmurijje, str.: 46, 47, 50-57; El-Hamevijje, str.: 110, 112; Medžmu’ul-fetava (3/28, 30-34) (5/115, 116).
[10] Zemmu-t-te’vil, str. 143.
[11] Džami’u bejanil-‘ilmi ve fadlihi, str. 74.
[12] ‘Akidetu-s-selefi ashabil-hadis, str. 42; El-Esmau ve-s-sifat, od El-Bejhekija, str. 456; Šerhu-t-Tahavijje, str.: 245; Šerhul-fikhil-ekber, od El-Qarija, str. 60.
[13] Mirqatul-mefatih, tumačenje djela “Mišqatu-l-mesabih” (8/251).
[14] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[15] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[16] Et-Tedžsim (otjelovljenje) je jedan od novijih termina koje su uveli zagovornici kelama, dok se ne spominje u Kur’anu i sunnetu, niti se prenosi od ashaba, tabiina ili nekog od poznatih imama.
Medžmu’ul-fetava (3/306); Minhadžu-s-sunne (2/135).
[17] Ruhul-Me’ani (6/156).
[18] El-Fikhul-ekber, str. 301.
[19] El-Fikhul-ekber, str. 302.
[20] El-Fikhul-ebsat, str. 56.
[21] Šerhl-‘akideti-t-Tahavijje, sa osvrtom od Albanija, str. 19.
[22] Eš-Šura, 11.
[23] En-Nahl, 74.
[24] El-Ihlas, 4.
[25] Šerhul-usuli i’tiqadi ehli-sunneti vel-džemati (2/532).
[26] Šerhul-usuli i’tiqadi ehli-sunneti ve-l-džemati (2/532)
[27] Šerhul-‘akideti-t-Tahavijje, sa osvrtom od Albanija, str. 25.
[28] El-Fikhul-ekber, od El-Karija, str. 24, 25.
[29] Eš-Šura: 11.
[30] Sunenu-t-tirmizi (3/42
[31] Sunenu-t-tirmizi (3/41, 42), pogledaj (5/251).
Minber.ba
