Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
„Kao što se voda uvijek vraća izvoru, tako se i Zlatni Bihor vraća svojim ljudima. Njihovim
životima duguje svoje zlato.“
U uvodnoj priči Ismeta Rebronje „Nic ze zlata“ jedan Čeh dolazi u Bihor da posśeti čovjeka koji
mu je nekada spasio život. Od Reša Durovića slušao je o zlatnim brdima i potocima, srebrnim
šumama i ovcama. Kada je stigao, pred njim se ukazala sirotinja, iscrpljena svakodnevicom.
Nikakvoga zlata nije bilo. Rebronja je, međutim, u nekoliko stranica sačuvao čitav nesporazum
između onoga koji gleda tuđi kraj i onoga koji u tom kraju prepoznaje sve svoje. „Bihorac zborio, a
Čeh slušao“, zapisao je. U toj jednostavnoj rečenici vidim i početak svake dobre knjige. Neko ima
potrebu da progovori, a neko mu pokloni dovoljno pažnje da ga čuje. Naslov „Zlatni Bihor“ zato
čitam sa ośećanjem da mi je povjereno nešto prisno. Rebronjin junak u svoj kraj unosi vrijednost
svega što mu pripada, čak i onda kada drugi vide samo oskudicu. Takva ljubav poznaje studenu
kuću, gladnu godinu i često neprebol odlaska. Zna koliko je malo potrebno da čovjek zaplače kada
poslije dugog izbivanja čuje poznat izgovor neke obične riječi. Zlato ovoga Bihora prepoznajem u
toj ośetljivosti prema ljudskom životu. Ima ga i u spremnosti da se o zavičaju kaže ono što boli, da
se saslušaju ljudi kojima je u vlastitoj kući bilo tijesno i teško.
Knjiga koju imamo pred sobom objavljena je u Petnjici 2026. godine, u izdanju NVO Centar za
kulturu Bihor, a uredio ju je Mirsad Rastoder. Ona donosi izbor sa četrnaestog konkursa za
neobjavljenu priču inspirisanu Bihorom, održanog 2025. godine. Riječ je, dakle, o svesci
četrnaestog konkursnog izbora, vezanoj za osamnaesti festival „Zavičajne staze“. Ta tri podatka
zaslužuju da budu jasno razdvojena. Iza njih stoji trajanje koje se može pratiti od zamisli o
manifestaciji 2007. i njenih prvih programa 2008. godine, do novih rukopisa i čitalaca koje danas
okuplja. Dok čitam „Zlatni Bihor“, mislim i na čovjeka koji godinama omogućava da te priče
dobiju svoje mjesto. Mirsada Rastodera doživljavam kao mirnog i nenametljivog kulturologa (a
nadsve i prijatelja), predanog poslu koji traži mnogo strpljenja i malo lične udobnosti. Često se
dogodi da dobri ljudi upravo takvi, ostanu u śenci. Naviknemo se na njihovu pouzdanost.
Podrazumijevamo da će knjiga izaći, da će se autori okupiti, da će i naredne godine biti razloga da
se dođe u Petnjicu. Rijetko zastanemo da se upitamo koliko je nečijega vremena i života uloženo u
taj kontinuitet. Poziv na konkurs može pokrenuti autora da prvi put pošalje tekst ili da se vrati
započetoj priči. Čovjeku koji sumnja da život iz njegova sela može zanimati nepoznatog čitaoca,
objavljivanje donosi dragocjen odgovor. U tome vidim jednu od najljepših posljedica „Zavičajnih
staza“. U festivalskoj hronici zabilježeno je da je do avgusta 2025. objavljeno trinaest zbornika
odabranih priča, uz pjesnička izdanja, knjigu novela, monografije i časopis „KazivArt“. „Zlatni
Bihor“ nastavlja taj posao.
Na četrnaesti konkurs pristiglo je dvadeset osam rukopisa pod šiframa. Žiri su činile Nada Bukilić,
Nadija Rebronja i Azra Hodžić-Čavkić. Tri glavne nagrade pripale su autorkama, Senadi Užičanin,
Emini Selimović i Ivoni Grgić, dok je Dino Lotinac dobio nagradu za autentičnost pripovijedanja.
Njihove priče otvaraju knjigu glasovima pred kojima se čitalac mora zadržati.
Prvonagrađena „Okamenjena“ Senade Užičanin daje glas ženi iz predanja o uzidavanju u tvrđavu
u Srebreniku. U predanju je ostalo njeno stradanje, dok joj je ime iščezlo. Upravo to odsustvo imena
postaje jedno od najtežih mjesta priče. Znaju se vladari, graditelji i godine, a žena čijim je tijelom
navodno učvršćeno zdanje ostaje nepoznata. Užičanin je vraća u govor, sa strahom, tjelesnim bolom
i materinstvom. Čitajući, ośećamo koliko je surovosti moglo biti prekriveno divljenjem prema
onome što je na tuđoj žrtvi podignuto. Na kraju, pitanje o njenom imenu ostaje da prati čitaoca i
poslije izlaska iz tvrđave. Drugonagrađena priča Emine Selimović „Kako nastaju priče“ počinje
kutijom koja unuku pripada poslije đedove smrti. U njoj su knjiga, rukopisi i tragovi porodične
prošlosti. Ćamil Sijarić ulazi u pripovjedačku igru koja se poigrava porijeklom priča i preplitanjem
života sa književnošću. Posebno je bliska pomisao da se nasljedstvo može nalaziti u riječima kojima
više nijesmo sigurni u značenje. Čovjek se vrati zabilješkama svojih prethodnika i otkrije koliko je
toga ostalo nedorečeno. Čitanje postaje zakašnjeli razgovor sa đedom, a potraga za porodičnom
pričom približavanje vlastitom glasu. Ivona Grgić u trećenagrađenim „Ranama“ pokazuje koliko
se pažljivo može pisati o maloj, naizgled običnoj želji. Hanumica bi da bude lijepa na sinovljevoj
svadbi. Prodala je svoje proizvode na pijaci, pokušala da dođe do frizera, premorila se i vratila kući
među ljude kojima je njena nevolja povod za smijeh. Iz te svakodnevice izrasta duhovita priča o
bračnim odnosima, muškoj sujeti i ženi naviknutoj da sebe ostavlja za poslije. Dok nas zapleti oko
muževljevih brkova nasmijavaju, Hanumicina želja ostaje sasvim ozbiljna. Za jedan dan htjela je da
i ona sebi bude važna. Grgić nam omogućava da tu želju razumijemo bez podsmijeha.
„Tišina“ Dina Lotinca, nagrađena za autentičnost pripovijedanja, traži drukčiju čitalačku
promišljenost. Zejna posmatra sopstvenu dženazu, a kroz njeno śećanje vraća se ratni trenutak u
kojem je morala izabrati kojeg će sina povesti. Dijete koje je pokušala spasiti potom joj je oduzeto i
ubijeno. Preživjeli sin korača u pogrebnoj povorci, dok ona i dalje nosi nepodnošljiv teret tadašnje
odluke. Lotinac majčinu bol približava kroz kišu, kućne običaje i prizore nekadašnje bliskosti. Pred
Zejnom ośećamo koliko su ponekad naše riječi nedovoljne. Čitanje tada postaje strpljivo prisustvo
uz nekoga čiju patnju ne možemo popraviti. Položaj žene snažno obilježava i druge pripovijetke.
Dragana Erjavšek u priči „Da si bila muško“ dovodi nas pred porodično nasilje u kojem ni život
bolesne đevojčice nema jednaku vrijednost. U „Elhamu za Đuzidu“ Hafize Džanković očinska
samovolja prekida mogućnost ljubavi. Mirsada Šabotić u „Drugom džemretu“ piše o đevojci čija
se udaja ugovara za džak brašna, a Senka Rastoder u priči „Ajla – ćerka zemlje koje nema“ otvara
pitanje pripadanja ćerke porodici koja je izostavlja iz nasljedstva. Takve stranice obavezuju nas da
pažljivije razumijemo što sve staje u riječ dom. Nekome je i među najbližima uskraćeno pravo da
odlučuje o sebi.
Zato mi je naročito drag zapis Faiza Softića „Miris učiteljevih ruku“. Učitelj Jagoš Kuč ostao je u
śećanju po dodiru, pohvali i brizi za đecu. Pokušava da ubijedi oca nadarene Refike da joj dopusti
nastavak školovanja. Kasnije, kada mu nekadašnji učenik pošalje svoju priču „Galjan“, odgovor
donosi priznanje njenoj vrijednosti i opomenu da još treba raditi. Taj odnos prema daru, brižan i
zahtjevan, ima posebnu ljepotu. U njemu prepoznajem i smisao književnog podsticanja kakvo ovaj
festival njeguje. Nekome smo pomogli da piše kada smo njegovu mogućnost shvatili ozbiljno.
Anđelija Rondović u „Travi“ ostavlja nekoliko prizora djetinjstva koji u čitaocu traju duže od svoje
kratkoće. Pośekotine od trave, jagode i baba-tetka dovoljni su da se ośeti prisustvo čitavog jednog
vremena, a zatim i njegova nepovratnost. Nedžad Muratović u „Windsor čvoru“ vraća tetka
Murata kroz govor, porodične susrete i vještinu vezivanja kravate. Predmet koji bismo lako
previdjeli odjednom nas podsjeti na ruke kojih više nema. Takvi detalji pripovijedanju daju ljudsku
blizinu. Prepoznajemo ih i iz svojih kuća. „Kolačarska radnja“ Nikice Banića, sa živim
razgovorima i zapletima oko glasina, postepeno otkriva porodičnu ranjivost ispod svakodnevne
komike. Slavko Milić u „Bihorskom Muslihun agi“ pripovijeda o odgovornosti pred komšijom i
spremnosti da se prizna krivica svoga sina. Melida Travančić u „Gradu i đavolu“ prepliće
ljubavnu čežnju sa legendama i snom o gradu. Mehmed Đedović u priči „Maglica se povijala“
prati kako muzički dar pronalazi svoje mogućnosti u težačkom svijetu. Uz ovakve priče Bihor se
otvara susjednim iskustvima i predjelima. Čitalac iz drugog kraja može u njima prepoznati nešto
bolno ili drago iz vlastitog života.
Odlazak i povratak imaju mnogo lica. Braho Adrović u priči „Hoće, ako Bog da“ čuva kazivanje
čovjeka koji je krenuo prema Turskoj pa se vratio svojoj zemlji. Resmija Ajdarpašić u „Gdje je
moj dom“ prati život raspet između zavičaja i rada u tuđini. Senadija Babić-Hadrović kroz
„Petnjičko blato i Sokrat“ sa zahvalnošću priziva Muja Rastodera i jedan razgovor koji mijenja
raspoloženje čitavog jutra. Haćim Rastoder u „Letu iznad klisure Popče“ dječačko posmatranje
prirode pretvara u pripovjednu sliku odrastanja. Aleksandra Vujisić u priči „Ima li prave
revolucije?“ rat i velika obećanja slobode suočava sa ljubavlju kojoj vrijeme izmiče. Posebno
zadržavanje traži Saladin Dino Burdžović i njegov „Voz smrti, ,,Lovćen” – 671 još uvijek putuje ka
posljednjoj stanici“. Lično śećanje na propušteno putovanje ulazi u prostor zločina u Štrpcima.
Čovjek koji se nije ukrcao ostaje suočen sa onima koji se nijesu vratili. Važno je i što u tom
kazivanju postoje prijatelji koji ga štite i pomažu mu da se vrati kući. Njihova imena pripadaju
istom śećanju u kojem ostaju ubijeni putnici. Zavičajna književnost ovđe prihvata težak zadatak da
sačuva pojedinačne živote pred navikom da se o stradanju govori samo zbirno. Dvije poklon priče
produžavaju razgovor knjige sa književnim nasljeđem i savremenim pripovijedanjem. Zaim
Azemović u „Građevinama rušilaca“ približava sudar očeve vezanosti za zemlju i sinovljeve nade
u novi život. Nada Bukilić u „Vasilju“ prati starca kome je odlaskom iz vlastite kuće oduzeta mjera
bliskosti. Čak i poslije smrti, sahranjen daleko od zavičaja, on razmišlja o tunelu kojim bi savladao
udaljenost. Poslije te priče teško je olako izgovoriti da je čovjeku dovoljno obezbijediti sobu i
krevet. Vasilju nedostaje sve ono po čemu je znao da je njegov život njegov. U ovom izboru nalazi
se i moja priča „Voda se vraća izvoru“. Zato o knjizi govorim i sa ośećanjem lične pripadnosti
zajedničkom poslu. Jusufov povratak dovodi ga pred bol saznanja da su ga roditelji čekali duže
nego što im je život dopustio. O njemu sam zapisao: „Sad bi dao cijeli preostali život za samo jedan
majčin pogled i jednu babovu riječ.“ U toj rečenici je i teško pitanje koje odlazak ostavlja čovjeku,
koliko smo svojih povrataka odložili vjerujući da nas najdraži mogu čekati zauvijek. Hava, koja ga
dočekuje i prenosi majčin oproštaj, njegovom dolasku daje toplinu bez koje bi prag ostao samo
mjesto zakašnjenja.
Zbog toga mi je važno i društvo koje podržava nastanak ovih knjiga. Iza izdanja su NVO Centar za
kulturu Bihor i urednički saradnici, uz podršku Fonda za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava u
Crnoj Gori. Nagrade su podržali Zavičajni klub Bihor iz Luksemburga, Bošnjački donatorski fond
Luksemburg-Montenegro i Bošnjačko vijeće u Crnoj Gori. Recenzije Salka Lubodera i Marka
Radojevića pomažu da se razgovor o pričama nastavi i poslije odluke žirija. U takvom zajedničkom
poslu ośeća se da udaljenost od Bihora ne prekida odgovornost prema njegovoj kulturi. Novac,
vrijeme i pažnja pretvaraju se u mogućnost da neko bude objavljen i pročitan. Na kraju Rebronjine
priče Čeh izgovara: „Všechno ze zlata.“ Sve od zlata. Do te rečenice dolazi kroz susret sa
prijateljem i njegovom tugom što ljepota koju voli ostaje neprepoznata. I „Zlatni Bihor“ traži
takvu bliskost čitaoca. U njemu zavičaj dobija lica žena i muškaraca koji su trpjeli, griješili, voljeli i
pokušavali da svoj život učine podnošljivim. Njihova dragocjenost postaje vidljiva kada im se
približimo dovoljno da razaznamo pojedinačni glas.
„Kao što se voda uvijek vraća izvoru, tako se i Zlatni Bihor vraća svojim ljudima. Njihovim
životima duguje svoje zlato.“
To je moja misao i moj dug ovom zborniku priča. Bihor je zlatan po merhametu koji čovjeku sačuva
dostojanstvo, po emanetu koji neko vjerno ispuni, po hajru od kojeg će dobro imati i nepoznat
čovjek. Zlatan je i po brojnim piscima koji nas uče da sve to primijetimo. Zato želim da Mirsad
Rastoder u ovim riječima prepozna zahvalnost upućenu upravo njemu. Neka mu se makar dio dobra
koje je učinio za tuđe priče vrati za njegova života.
