Islamski kulturni centar Podgorica

Rožaje je gradić sa nekih 10-ak hiljada stanovnika. Smješten tačno na 1.000 metara nadmorske visine. Još otprilike toliko ljudi živi u selima koji pripadaju opštini Rožaje. Klima je uglavnom planinska, surova. Na samo desetak kilometara od grada je granica sa Kosovom i granični prelaz Kula. Teško prohodni planinski putevi postaće tog proljeća 99’ put spasa za desetine hiljada Albanaca sa Kosova.

Na tom krvavom i neizvjesnom putu prvo mjesto na kojem su se mogli osjećati koliko-toliko sigurnim, dobiti parče hljeba i mjesto za prespavati. Nažalost, mnogi od njih nisu to dočekali,  jer su stradali pokušavajući da spasu goli život.

Ali, Rožaje nije bilo samo utočište za izbjeglice 1999. godine. Humana priča ovog gradića i njegovih stanovnika počinje 1992. godine. Već tada u Rožaje dolaze izbjeglice iz Bosne i Hercegovine, mahom iz istočne Bosne (Foče, Čajniča, Goražda). Ipak, vrhunac izbjegličke krize iz Bosne i Hercegovine se dostiže sa protjerivanjem Bošnjaka iz Trebinja 1993.godine. Tada će nekoliko hiljada prognanika proći kroz ovo mjesto.

U Rožajama će naići na nesebičnu pomoć lokalnog stanovništva, koje iako i samo pritisnuto teškim siromaštvom zbog sankcija i hiperinflacije, dijeli to što ima sa onima koji su ostali bez ičega, osim Boga i parčeta neba. Većina prognanika iz bosanskog rata će svoje utočište naći u zemljama Zapadne Evrope, ali će neki od njih svoj novi dom naći u Rožajama. O humanosti i ljudskosti  u tom vremenu sigurno najbolje svjedoči slučaj prognane maloljetne braće Bitevija, čije će roditelji biti ubijeni na početku rata u Bosni  i Hercegovini.

Rožajac Jusuf Fazlić

Braću će usvojiti i odgojiti Rožajac Jusuf Fazlić. Po nadimku jednog od braće, “Čampi” , daće i naziv svom frizerskom salonu.

Sa završetkom rata 1995.godine, većina je mislila da više nikada nećemo biti na sličnom iskušenju.

Ali, pokazalo se i ovaj put da je prognozirati bilo šta u ovom dijelu svijeta koji se  zove Balkan nezahvalno.

Već 1998. godine započeo je rat na Kosovu. U proljeće 1999. godine rat će doseći svoj maksimum, a stotine hiljada ljudi napustiti svoje domove. Pred Crnom Gorom se našlo novo veliko iskušenje, a posebno veliko za Rožaje, kapiju Crne Gore prema Kosovu.

Odjednom se na opštini, koja broji 20 hiljada stanovnika, našlo bar tri puta toliko izbjeglica. Sigurno bi to bilo izazov za puno bogatija mjesta a kamoli za jedan mali , planinski i siromašan kraj kakav je Rožaje.

Ali, u toj ogromnoj humanitarnoj krizi, svi koji su svjedočili tom periodu posvjedočiće vam jedno: nikada se nije desilo da neko od izbjeglica zaspi gladan i pod vedrim nebom. Pitate se kako?

Odgovor je vrlo jednostavan. Rožaje je i danas sigurno kraj koji je sačuvao najviše od tradicije gostoprimstva. Vaspitani da je musafir svetinja, a posebno muhadžir, ti gorštaci su bez ikakvih kalkulacija otvorili vrata svojih domova.

Bukvalno je u svakoj kući u Rožajama tih mjeseci boravilo po nekoliko porodica prognanih sa Kosova.

Upravo je ovo pomoglo, pored pomoći vlade Crne Gore i Međunarodne zajednice, da bude izbjegnuta izbjeglička katastrofa.

Izbjegličke priče iz Rožaja

Godinama kasnije, susrećući se sa ljudima iz Bosne i Hercegovine i sa Kosova, slušao bih njihove priče o izbjegličkim danima u Rožajama. Niko mi nije ispričao ni jednu ružnu priču. Naprotiv, bilo je to prvo mjesto nakon golgote progonstva u kojem su na trenutak vratili vjeru u ljudski rod.

Rožaje su decenijama na dnu ljestvice razvijenosti gradova i opština u Crnoj Gori. Tako je bilo u Kraljevini Jugoslaviji, tako je bilo u socijalističkoj Jugoslaviji, tako je nažalost i u nezavisnoj Crnoj Gori. Rožaje je takođe grad sa najviše korisnika socijalne pomoći u odnosu na broj stanovnika u državi.

Kroz posljednjih sto godina bar nekoliko Rožaje se raselilo po svijetu. Jedno  je Rožaje odselilo iza Drugog svjetskog rata za Tursku,  jedno za Sarajevo, a bar jedno od 1990 do danas za zemlje zapadne Evrope.

Naviknuti da im država bude maćeha, Rožajci su se uglavnom oslanjali na sebe. Tako da kada prođete danas kroz Rožaje i vidite sve te kuće, kapije, avlije sređene, sve je to uglavnom rezultat lične inicijative ovih vrijednih i preduzmljivih ljudi, a vrlo malo ili skoro nikako države Crne Gore.

Danas se Rožaje u medijima uglavnom nastoji predstaviti kao mjesto prekograničnog kriminala i šverca,  a njegovi građani kao osobe sklone kriminalu ili u najmanju ruku izigravanju i izbjegavanju propisa. Pri tome nikome ne pada na pamet da uništenim putevima dođe u ovo mjesto i upozna se i popriča sa ovim ljudima. Tekstovi se pišu  iz toplih kancelarija, udaljenih od stvarnog života.

Jer da dođu u Rožaje i danas  bi se sreli sa ljudima pored kojih ne mogu da posegnu za  novčanikom, jer  vam i najsiromašniji  stanovnik ovog mjesta neće dozvoliti  da vi platite u njegovom gradu, jer mu to čast ne dozvoljava. Da im se ne daj Bože  desi neka nezgoda, sigurno je da ne bi ostao bez pomoći, konaka i tople riječi.

Izbjeglice iz Trebinja i sa Kosova

Na kraju, bilo bi pošteno da nova vlada Crne Gore u susret godišnjici obnove nezavisnosti više obrati pažnju na potrebe ove sredine koja je sa najvećim procentom (90, 15 %) u Crnoj Gori  21. maja 2006. godine glasala za nezavisnu Crnu Goru.

A što se tiče priča iz 1993.  i 1999.godine, morao sam ovo napisati, jer kako stvari u Crnoj Gori idu, neki će nas vrlo brzo početi ubjeđivati da tih izbjeglica iz Trebinja i Kosova nije ni bilo.

E pa neće moći.

Makar zbog svih ovih dobrih ljudi iz Rožaja koji su makar na sat, dan, mjesec, pružili drugom ljudskom biću krov nad glavom i parče hljeba.

I posvjedočili Bogu da dobra ima.

I da će ga biti, dok je svijeta, vijeka , a naravno i Rožaja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.