“Naime, u decembru 1941. god. mojeg amidžu Mehmeda-Mešu, ubili su zločinci i to oni što su imali petokraku na kapi. Ubili su ga jer je moj amidža Meša bio pripadnik Bošnjačke odbrambene vojske koju je u mojem kraju formirao istinski imam, istinski vođa svojeg naroda, Sulejman ef. Pačariz. Tu Bošnjačku odbrambenu vojsku kasnije će Titova Srboslavija nazvati „muslimanskom milicijom“. Ta Bošnjačka odbrambena vojska u jesen 1941. god. spriječila je prvo četnike a potom i partizane da zauzmu Sjenicu. Kad se nakon toga moj amidža Meša vratio kući u Prijepolje fašisti sa petokrakom na glavi su ga, zbog njegovog učešća u odbrai Sjenice ubili, pred njegovom kućom, usred bijela dana.
Međutim, u našoj kući nikad se o ovom strahotnom zločinu nije govorilo. Nikad niko od nas nije mogao čuti mojeg baba, rahmet duši njegovoj, da govori o ubistvu svojeg brata. Tek kad sam kasnije, kao student, pitao kako je ‘poginuo’ amidža Meša majka mi je ispričala sve to. Ispričala, ali šapatom. Šapatom, iako smo u sobi bili samo ona i ja.
Nije da se samo u našoj kući nikad nije govorilo o zločinima nad Bošnjacima tokom II svjetskog rata, nego je to bilo pravilo i u ogromnom broju ostalih bošnjačkih familija. Šutjelo se, a ako bi stariji nekad međusobno i počeli i tome govoriti uvijek bi se, odmah na početku, neko oglasio sa:
– Maaaa, nekadete, nemojte pred đecom….
Djeca bošnjačka, po mišljenju naših starijih nisu smjela znati to ko im je ubio baba, brata, amidžu… Djeca bošnjačka ni slučajno nisu smjela znati da je to uradio ili u tome učestvovao i neki naš komšija. Djeca bošnjačka ni slučajno nisu smjela saznati ko je tada, u januaru 1942. god. ubio preko 8.000 fočanskih Bošnjaka. Djeca bošnjačka ni slučajno nisu smjela…
Uvijek je bilo prisutno ono:
– Šuti, nemoj pred đecom…
O školama tadašnjim i onome što se u njima moglo čuti o Bošnjacima ne treba ni govoriti. Tu je i tad, k'o i sad, po pitanju Bošnjaka, vladao totalni mrak i šutnja, bezbeli.
Nakon ove zadnje velikosrpske i velikohrvatske agresije na Bosnu i Hercegovinu od ‘92. do ‘95. godine ponovo je Bošnjacima nametnut ‘katanac na usta’. Ponovo je nastupio vakat u kojem se ni u školi, ni u kući, ni u medijima, ni…, ne može govoriti ni o tome da je agresije na Bosnu u opšte i bilo a kamoli da se spomenu četnici, ustaše, koncentracioni logori za Bošnjake, hiljade silovanih Bošnjakinja, živo spaljeni Bošnjaci na ko zna koliko mjesta, genocid… Ponovo je nastupio vakat kad je u bošnjačkim familijama zavladalo ono:
– Šuti, nemoj pred djecom.
Školske programe za bošnjačku djecu, omladinu, studente…. pravili su oni koji su imali zadatak da se zadnje stradanje Bosne i Bošnjaka što više zamagli, da se i ne spominje a ako se spominje onda da to bude u stilu ‘svi su krivi…’ Došlo se do toga da se danas proglašava sramnim, nedobronamjernim, šovinistom…. svako među Bošnjacima ko govori o opasnosti od fizičkog i biološkog uništenja Bošnjaka, o potrebi samoorganizovanja i zaštite Bošnjaka, o potrebi sveopšteg bošnjačkog preporoda….”
Objavio/la Emir al-Muminun blogger.ba/profil/
