Neđeljno jutro, 19. januara 2025. godine, obećavalo je mir i tišinu, onaj posebni ośećaj koji donosi
početak dana. Odlučih da posjetim Stari Bar, mjesto đe se istorija i priroda stapaju u jedinstvenu
cjelinu. Sa prvim zracima januarskog sunca, dok su se oblaci povlačili pred plavetnilom neba,
stigao sam u blizinu ovog drevnog grada. Parkirah svoje vozilo i starom kaldrmisanom čaršijom
krenuh ka tvrđavi, ośećajući kako svaki korak vodi dublje u prošlost. U tišini ranog jutra, čulo se
samo blago škripanje vrata dok ranoranioci otvaraju svoje lokale, pripremajući ih za nove
posjetioce. Poneki prolaznik, mahom turisti i lokalni stanovnici, već su šetali kaldrmom, upijajući
spokoj ovog mjesta. Zaustavih se u lokalu „Stara čaršija“ da popijem svoju prvu kafu. Miris
svježe skuvane kafe sa lokumom miješao se sa aromom starih maslina i začina, donoseći mi osjećaj
topline i gostoprimstva. Uz osmijeh domaćina i zvuke jutarnjih razgovora, osjetih kako mjesto diše
svojim mirnim ritmom.
Laganim korakom nastavih prema utvrđenju, koje se izdaleka činilo kao monumentalni čuvar
prošlih vjekova. Masivno kameno zdanje, podno moćne Rumije, stajalo je ponosno, pričajući priču
o vremenu i ljudima. Ovđe su Iliri, Grci, Rimljani, Vizantijci, Sloveni, Dukljani, Mlečani,
Osmanlije, katolici, muslimani, pravoslavci svi na svoj način, ostavili snažne tragove. Kamen po
kamen, građeno i dograđivano kroz vjekove, ovo utvrđenje nije samo arhitektonsko čudo, već i
svjedok sudaranja i prožimanja civilizacija. Stajao sam na ulazu u Stari Bar, diveći se njegovoj
ljepoti, osjećajući kako svaki ugao, svaka pukotina i svaka sjenka nose neispričane priče o ljudima
koji su ovđe živjeli, borili se i stvarali. Preda mnom se otvarala staza ka duhu prošlosti, đe svaka
stopa nudi priliku da zaronim u dubinu jednog vremena koje je, iako davno prošlo, ostavilo dubok
pečat na sadašnjost.
OMERBAŠIĆA DŽAMIJA
Prije nego što prođoh kroz kapije drevnog Starog Bara, kuda su vijekovima prolazili trgovci,
vojnici, zarobljenici, pisci, vladari, gospodari, mornari, vjernici, zanatlije i putnici, pažnju mi
privukoše dvije omanje džamije – Omerbašića džamija i Škanjevića džamija. Ono
Džamija Omerbašića sagrađena je 1662. godine (H. 1082). Njen zadužbinar i graditelj bili su
članovi starobarske plemićke porodice Omerbašić. Iako nekoliko puta renovirana zadržala je
autentični izgled bazarske džamije iz osmanskog perioda. Kao dio kulturne baštine Crne Gore
zaštićena je kao kulturno-istorijski spomenik. Prije izgradnje Islamskog centra u Baru, Omerbašića
džamija je bila glavna saborna džamija u Baru. U njenom kompleksu se nalazi se turbe šejh Hasan-
dede koje je izgrađeno 1612. godine (H. 1075) i česma poznata kao Kadijina ili „tekijska”-česma iz
1642. godine (H. 1063) zajedno sa starim mezarjem sa najstarijim sačuvanim nišanom –
nadgrobnim spomenikom iz 1696. godine (H. 1159).
Ono što je posebno interesantno jeste da mnogi posjetioci pronađu predah u sjenci Omerbašića
džamije. Njeno dvorište, mirno i spokojno, kao da pruža utočište svakome ko zakorači u njegovu
tišinu. Zamišljam, kada bi ova džamija mogla da priča, ko zna kakve bi nam priče ispričala – priče o
vremenima kada su ovđe stajali trgovci sa istoka i zapada, vojnici, vjernici i putnici, svaki sa svojim
nadama, molitvama i mislima. Pored njene česme, koja odolijeva zubu vremena i dalje teče
kristalno čista voda, mnogi zastanu da se umiju ili okrijepe. Ta voda, simbol života i nade, nosi u
sebi drevne poruke prošlih vjekova, osvežavajući ne samo tijelo već i duh. Dok sjedim na jednoj od
kamenih klupa ispod krošnje obližnjeg stabla, osjećam kako vrijeme ovdje teče sporije. Svaki zvuk
– žubor vode, povjetarac koji prolazi kroz lišće i tihi koraci posjetilaca – stapaju se u melodiju koja
pripada samo ovom mjestu. Predah u sjenci Omerbašića džamije nije samo odmor, već i prilika da
se osjeti duh prošlih vremena i povezanost sa onima koji su tu nekada boravili. Ovđe, na ovom
mjestu, istorija se ne čini dalekom ona je živa, u svakom kamenu, svakom detalju i svakom dahu
koji se udahne pod ovim nebom.
DŽAMIJA ŠKANJEVIĆA
Nastavih svega stotinak metara dalje ka Škanjevića džamiji, koja svojim skladnim izgledom i
istorijskom važnošću plijeni pažnju svakog posjetioca. Ono što sam uspio da saznam o njenim
podacima govori o bogatoj, ali i burnoj prošlosti ovog značajnog vjerskog objekta. Škanjevića
džamiju renovirao je Ahmed beg Škanjević 1750. godine, dok tačan datum njene izgradnje ostaje
obavijen velom tajne. Ipak, njena autentičnost i tragovi prošlih vremena svjedoče o dubokoj
povezanosti sa osmanskim periodom.
Munare džamije, visoko i elegantno, sagrađeno je 1819. godine zahvaljujući trudu Ali age Hasećije.
U kompleksu se nalazi i tekija, za koju se vjeruje da potiče iz istog perioda kao i džamija, pružajući
prostor za duhovne prakse i tihe meditacije. Tu je i mezarje iz osmanskog perioda, koje dodatno
svjedoči o dugoj istoriji mjesta o ljudima koji su ovdje pronalazili mir i duhovno utočište. Prošlost
Škanjevića džamije bila je ispunjena izazovima. Više puta je oštećena, a nakon velikog požara
1912. godine prestala je biti funkcionalna. Decenije su prolazile a džamija je polako padala u
zaborav, prepuštena zubu vremena. Međutim, zahvaljujući nesebičnosti i predanosti barskog
dobrotvora Zeka Osmanova Šabovića i njegove porodice, džamija je, zajedno sa cijelim
kompleksom, doživjela novo rađanje u periodu od 2009. do 2012.
Ova obnova nije samo povratak njenog sjaja, već i duhovni. Ponovo je oživljena tradicija
tesavufskog života, rad tekije i obnavljanje zikra, čime je Škanjevića džamija povratila svoju ulogu
duhovnog i kulturnog centra zajednice. Danas, dok stojim ispred nje, ne mogu a da ne osjetim
duboko poštovanje prema ljudima koji su svojim trudom i ljubavlju oživjeli ovo mjesto. Miris
obnovljenog kamena miješa se sa duhom prošlosti a blaga svjetlost januarskog dana obasjava ovo
zdanje, vraćajući mu dostojanstvo i sjaj. Stajati ovđe, ispred Škanjevića džamije, znači osjetiti
povezanost sa svim onim dušama koje su kroz vjekove tražile i nalazile mir unutar njenih zidova.
ULAZAK KROZ KAPIJE STAROG BARA
Na samom ulazu kroz drevnu kapiju Starog Bara, posjetioce dočekuje mali info-punkt, diskretno
uklopljen u ambijent, đe možete kupiti ulaznicu po više nego simboličnoj cijeni od svega 5 eura. I
dok prelazite kroz ovu kapiju, osjetite da zakoračujete u prošlost. Svaki kamen pod vašim nogama
nosi neizbrisive tragove arheološke prošlosti i vjekova koji su se ovđe nizali, ostavljajući bogatstvo
istorije na svakom koraku. Krećući se kaldrmom vijugavih staza, nakon nekoliko stotina metara
dolazim do nečeg izuzetnog – male crkve posvećene Svetom Jovanu, koja se smjestila na malom
trgu, gotovo skrivena među maslinama i ruševinama. Ovo zdanje odiše posebnošću, a priča koja ga
prati vraća nas u ne tako davnu prošlost. A kako piše na zvaničnoj stranici Centra za kulturu Bar
kaže se: Crkvu je iz temelja obnovio Baranin Savo Dabanović 1927. godine a konzervatorski radovi
su izvedeni 1987. godine, čime je očuvana njena autentičnost i ljepota.
Građevina je jednobrodna, sa elegantnim zvonikom na preslicu koji se izdiže iznad krova i pridaje
crkvi poseban šarm. Njena unutrašnjost je zasvedena prelomljenim svodom, dok se ojačavajući
lukovi oslanjaju na plitke pilastre, dajući prostoru ośećaj stabilnosti i harmonije. Ipak, ono što zaista
privlači pažnju jeste nadvratnik iznad ulaznih vrata. Na njemu su u reljefu prikazana dva anđela koji
među sobom drže kružni medaljon, simbol vječnosti i božanskog prisustva. Iznad toga, nalazi se
gotički četvorolisni okulus, detalj koji odaje utisak starine i jedinstvene umjetničke vrijednosti.
Interesantno je da postoji vjerovanje kako je starija crkva, koja se ovdje nalazila, bila posvećena
Svetom Petru, a prvi put se pominje davne 1247. godine. Zamišljam kako je to zdanje moglo
izgledati i kakvu je simboliku nosilo, dok današnja crkva stoji kao njen moderniji naslednik, spoj
prošlosti i sadašnjosti, svjedok vremena i svih onih generacija koje su ovdje pronalazile duhovni
mir. Dok stojim ispred ove male crkve, osjećam kako me prožima tišina prošlih vjekova. Ovo nije
samo arhitektonsko zdanje ovo je mjesto đe se susreću istorija, umjetnost i duhovnost, pružajući
posjetiocima priliku da zastanu, razmisle i osjete snagu prošlosti koja i danas živi u svakom detalju.
Strelice kroz stara zdanja vas vode i upućuju, otkrivajući vam čaroliju ovog drevnog grada, dok
usput susrećete ostatke brojnih kultura i naroda koji su ovdje ostavili neizbrisive tragove. Niđe na
manjem području nije sačuvano više spomenika bogate kulturne baštine Crne Gore, što Stari Bar
čini pravim muzejom pod vedrim nebom.
Dok se krećem kaldrmisanom stazom, nailazim na katoličku crkvu svete Venerande, smještenu u
tišini stoljetnog ambijenta. Ova elegantna građevina, jednostavna, a opet monumentalna, privlači
pažnju svojim skladom i ljepotom. Put koji prolazi pored crkve vodi dalje ka masivnim opasanim
ali i (opasnim) bedemima koji poput čuvara bdiju nad istorijom Starog Bara.
Kako piše na stranici Centra za kulturu Bar, „Jednobrodna crkva, nazvana danas crkvom sv.
Venerande, bila je prvobitno pokrivena drvenom krovnom konstrukcijom. Orijentisana je gotovo
potpuno prema sjeveru i vjerovatno pripadala dominikancima. Po svojim arhitektonskim oblicima
ona ne može biti starija od kraja XIV, odnosno prve polovine XV vijeka. Iznad portala nalazi se
kružna rozeta, na kojoj ima i elemenata koji ukazuju na prelaz ka ranorenesansnim oblicima, kao
profil sa ozupčanom trakom. U crkvi su očuvani medaljoni za osvećivanje crkve, kao i dijelovi
živopisa. Crkva je kasnije preuređena. U podu crkve, paralelno sa bočnim zidovima, ugrađena su
dva silosa. Sa istočne strane ove nalaze se ostaci starije crkve.“
Zamišljam kako je ova crkva izgledala u svom prvobitnom izdanju, kada su njeni zidovi bili svježe
oslikani, a zvuk misi odjekivao kroz skromnu unutrašnjost. Danas, sa svojim kružnim rozama i
elementima koji odaju prelaz između gotike i rane renesanse, crkva sv. Venerande čuva duh
vremena, pozivajući posjetioce da zastanu i osjete tajnu prošlih vjekova. Pogled sa lokacije crkve
pruža se ka okolnim zidinama i bujnom mediteranskom zelenilu koje okružuje ovo područje.
Masline, čempresa i vijekovima stare smokve daju ovom ambijentu ne samo boju, već i miris koji
nosi duh juga. Dok posmatram te opasane bedeme, osjetim kako prošlost i sadašnjost ovđe
koegzistiraju u savršenom skladu. Ovo je mjesto đe se osjeća puls vjekova, gdje se svaki kamen
priča o ljudima, vjerama i kulturama koje su gradile i oblikovale ovaj prostor. Put me dalje vodi ka
bedemima i svaki korak otkriva novu perspektivu, novu priču. Stari Bar je mjesto koje je živi
podsjetnik na istoriju i bogatstvo različitosti koje nas spaja.
