Velikosrpski političari koji se predstavljaju kao demokrate pokazuju svoju pravu hipokriziju. Zašto nisu predložili rezolucije o stradanjima Bošnjaka, Albanaca, Hrvata ili Crnogoraca? Riječ je o vjerodostojnom svjedočanstvu o brutalnosti „bijelog terora“ kojem su Crnogorci bili izloženi nakon 1918. godine, kao i o sramnoj ulozi velikih sila u zataškavanju zločina nakon što je Srbija vojno okupirala i anektirala Crnu Goru. Šta je sa terorom i zločinima nad Bošnjacima u Šahovićima, Plavu i Gusinju ili pogubljenjem Albanaca u Baru i Hotima? Đe je osuda za Genocid u Ukrajini i Palestini? Ova selektivna pravda jasno pokazuje koliko su daleko od istinske demokratije.
Hrvati kao naši komšije uvijek su pokazivali solidarnost i spremnost na saradnju, što je značajno doprinijelo jačanju prijateljskih odnosa između naših naroda. Uprkos teškim istorijskim trenucima, poput stradanja u Jasenovcu, mnogi Hrvati su osudili zločine i radili na izgradnji mostova pomirenja. Njihova posvećenost očuvanju mira i međusobnog poštovanja ključna je za stvaranje bolje budućnosti za sve nas. Međutim, moramo se iskreno zapitati kakav će odnos zvanična Hrvatska imati prema Crnoj Gori nakon usvajanja rezolucije, koja može izazvati dodatne tenzije i uticati na naše bilateralne odnose.
Politika koju preferiraju aktuelni velikosrpski vlastodršci, kako u Crnoj Gori tako i u Beogradu, ne prepoznaje stradanja koja se ne uklapaju u njihovu ideološku matricu. Umjesto da promovišu sveobuhvatnu pravdu i pomirenje, oni koriste istorijske tragedije za političke svrhe, manipulišući istinom kako bi održali hegemonističke ciljeve. Ovako se selektivno pristupanje pitanjima pravde i istorijskog sjećanja koristi za dodatno polarizovanje društva i instrumentalizaciju prošlosti, dok se zanemaruju istinske žrtve i njihove patnje. Na taj način, umjesto izgradnje mostova i promovisanja mira, aktuelna vlast doprinosi daljim podjelama i politizaciji tragičnih istorijskih događaja. Ovaj pristup pokazuje koliko su daleko od suštinskog demokratskog opredjeljenja i stvarne posvećenosti ljudskim pravima i pravdi za sve.
Suština donošenja rezolucije o Jasenovcu leži u očuvanju političke i lične moći, podilaženju i sluganstvu Vučiću i njegovim mračnim političkim ciljevima, kao i udaljavanju ili blokiranju puta Crne Gore ka EU. Ovaj potez produbljuje sukobe i jaz među manjebrojnim narodima, dok istovremeno ideološka velikosrpska matirica krije u sebi političku ideologiju koja je decenijama podržavala i bila jedan od najžešćih simpatizera, organizatora i učesnika u svim velikosrpskim ideološko-ratno-huškačkim pokretima. Takva politika ne donosi mir niti pomirenje i neće ga donijeti ni ubuduće. Rezolucija o Jasenovcu, iskreno žaleći žrtve i Genocid počinjen tamo, instrumentalizuje istorijsku tragediju kako bi se očuvala moć i podržali interesi Vučića. Umjesto da doprinese istinskom pomirenju i pravdi, ona se koristi za političke svrhe, produbljujući podjele manipulišući istorijom. Velikosrpski režim u Crnoj Gori, pod uticajem Beograda, pokazuje svoju pravu prirodu – spremnost da žrtvuje evropsku budućnost Crne Gore radi očuvanja svojih hegemonističkih ciljeva. Ovako selektivno pristupanje istorijskim činjenicama i pravdi samo dodatno polarizuje društvo, zanemarujući patnje pravih žrtava. U atmosferi đe se ideološki ekstremizam koristi za političko profiterstvo, istinsko pomirenje ostaje nedostižno. Rezolucija nije čin pravde, već politički instrument koji podriva demokratske procese i evropski put Crne Gore, čineći je taocem mračnih političkih ciljeva i velikosrpske ideologije koja seže duboko u prošlost i nastavlja da oblikuje sadašnjost.
