U književnom prostoru južnoslovenskih naroda rijetko se susreću dva autora čija djela stoje u tako snažnoj, gotovo polemičkoj relaciji kao što su Gorski vijenac Petra II Petrovića Njegoša i satirična drama “Kažuj, babo, jesi li vještica” Šemsa Agovića.
Njegoš, pjesnik i vladar 19. vijeka, stvara djelo koje postaje temelj nacionalnog mita i simbol kulturnog identiteta. Agović, pisac s kraja 20. i početka 21. vijeka, stvara djelo koje taj mit dovodi u pitanje, razlaže ga i iznova čita kroz prizmu savremenih etičkih i društvenih vrijednosti. Njihov odnos nije samo književni — to je dijalog epoha, sudar ideologija, i preispitivanje kulturnog nasljeđa.
Njegoš piše u duhu romantičarskog epa, koristeći uzvišeni stil, arhaičnu sintaksu, kolektivni glas, mitsku dimenziju. Njegova poetika teži monumentalnosti; on gradi svijet u kojem se istorija i mit prepliću u jedinstvenu narativnu strukturu.
Agović, nasuprot tome, piše satiru — žanr koji razgrađuje monumentalnost. Njegova poetika počiva na ironiji, humoru, dijaloškoj dinamici, demistifikaciji autoriteta.
Njegoš stvara mit; Agović ga rastavlja.
Njegošev ideološki okvir oblikovan je u vremenu kada se identitet gradi kroz homogenizaciju zajednice. U Gorskom vijencu zajedništvo se potvrđuje kroz isključivanje “drugog”, posebno muslimanskog stanovništva.
Agovićev ideološki horizont pripada vremenu pluralizma, kritičke svijesti i postmodernog preispitivanja kanona. Njegova drama otvara prostor za pitanja: Ko određuje šta je “kanon”? Da li književnost može biti iznad etičke kritike? Kako se čita djelo koje je istovremeno estetski vrijedno i ideološki problematično?
Njegoševa retorika je patetična, uzvišena, ceremonijalna. Njegovi junaci govore u visokom stilu, a emocija se gradi kroz metafizičke slike, moralne maksime, kolektivni patos.
Agovićeva retorika je ironijska, subverzivna i dijaloška. On koristi humor, hiperbolu, parodiju, retoričke obrate.
Njegoš stvara djelo koje postaje temelj nacionalnog identiteta. Njegova književnost ima funkciju učvršćivanja zajednice, oblikovanja kolektivnog pamćenja i legitimisanja istorijskog narativa.
Agović stvara djelo koje ima funkciju kritičkog preispitivanja tog narativa. Njegova drama poziva na etičko čitanje, dekonstrukciju mita, oslobađanje od dogme, pluralističko razumijevanje istorije.
Njegoš želi da identitet bude čvrst.
Agović želi da identitet bude otvoren.
Njegoš želi da se vjeruje.
Agović želi da se misli.
U dramskom tekstu “Kažuj, babo, jesi li vještica”*, Šemso Agović ispisuje djelo koje se, iako kratko po obimu, otvara kao širok i slojevit prostor kritičke misli, satire i kulturno političke refleksije. Ovaj tekst, oblikovan kao školska drama, postaje pozornica na kojoj se prelama višedecenijska napetost oko mjesta Gorskog vijenca u školskom kanonu, ali i šire — oko pitanja identiteta, interpretacije i moći književnosti da oblikuje kolektivne narative.
Agovićev izbor da radnju smjesti u učionicu nije tek tehničko rješenje, već simbolički čin. Učionica je prostor gdje se formiraju generacije, gdje se prenosi znanje, ali i gdje se, često nevidljivo, prenose ideološke matrice.
Profesorica Ahmetagić, stroga čuvarica tradicionalnog tumačenja Njegoševog djela, postaje figura institucionalnog autoriteta koji ne dopušta odstupanje od kanonizirane interpretacije.
Nasuprot njoj stoji Jusuf Martinović, učenik koji odbija da bude pasivni recipijent znanja. Njegov glas, ironičan, prkosan i intelektualno živ, razbija monolitnost školskog diskursa. On postaje simbol kritičkog mišljenja — onog koje obrazovni sistem često deklarativno traži, ali suštinski ne podnosi.
Agovićev tekst je satiričan, ali satira ovdje nije puka komika; ona je oštrica koja raskrinkava licemjerje. Humor je sredstvo, a ne cilj.
Kada Jusuf odgovara da je “najveći pjesnik Maljo Maljevac”, on zapravo razotkriva apsurd mjerila kojima se veličina u književnosti često određuje — ne po estetskoj vrijednosti, već po ideološkoj funkciji. Njegovi odgovori, iako komični, nose ozbiljnu poruku: književnost ne smije biti dogma, niti se smije čitati bez konteksta, bez etičke odgovornosti i bez svijesti o njenim posljedicama.
Agovićev Jusuf izgovara ono što se u obrazovnim institucijama rijetko smije izgovoriti: da Gorski vijenac sadrži elemente koji su problematični za savremeni pluralni i demokratski društveni okvir. Njegova analiza — od mizoginije do poticanja na nasilje — nije destrukcija književnosti, već poziv na etičko čitanje. Time Agović otvara prostor za pitanje: da li je kanon svetinja, ili je podložan preispitivanju?
U Jusufovoj gesti savijanja prstiju — gdje uklanjanjem problematičnih elemenata od Gorskog vijenca ostaje samo “veliki prst” — satira dostiže svoj vrhunac. To je trenutak u kojem se smijeh pretvara u spoznaju.
Profesorica Ahmetagić predstavlja rigidnost institucije, strah od promjene i nemoć pred argumentom. Direktor i razredni starješina simbolizuju birokratsku ravnodušnost, ali i latentnu svijest o apsurdnosti sistema.
Jusuf je glas savremenog učenika — informisan, kritičan, hrabar, spreman da preispituje autoritete. U njihovim interakcijama ogleda se čitav društveni mehanizam: hijerarhija, strah, otpor, ironija i konačno — oslobađanje kroz smijeh.
Iako satiričan, tekst je prožet poetskim nabojem. Agovićev jezik je živ, ritmičan, pun dijaloške energije. On uspijeva da spoji komiku i tragediju, ironiju i ozbiljnost, školsku svakodnevicu i duboku filozofsku raspravu o književnosti i identitetu.
Njegova drama je, u suštini, apel — da se književnost čita otvorenih očiju, da se tradicija ne prihvata bez promišljanja, i da se obrazovanje vrati svojoj suštinskoj svrsi: oslobađanju, a ne zarobljavanju uma.
“Kažuj, babo, jesi li vještica”, nije samo satirična drama; to je kulturni događaj u malom formatu. Agović uspijeva da kroz humor i ironiju otvori prostor za ozbiljan dijalog o mjestu književnosti u društvu, o odgovornosti obrazovnog sistema i o potrebi da se kanon preispituje, a ne slijepo obožava.
Ovo djelo je poziv na hrabrost — hrabrost mišljenja, hrabrost govora i hrabrost suočavanja s vlastitim kulturnim mitovima.
satire Kažuj, babo, jesi li vještica
