Kako objasniti da je tobožnje ‘humano preseljenje’ eufemizam za genocid? Jednostavno, Srbijom – sigurnom kućom za ratne zločince.
„Ugledao sam minaret do nebesa, mislim da je već jutros poravnat, trebao bi biti do jutros. I vjerujte mi gledao sam samo prema tornju našem crkvenom i vjerujte nosila me ta želja da dođem do te čaršije, tamo sam ja odrastao“, govorio je u julu 1995. godine optuženik za ratne zločine Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske.
I gle čuda, danas, početkom jula 2025. godine, Viši sud u Beogradu „poravnao“ je i pravdu. Oslobodio je Milenka Živanovića svih optužbi za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Srebrenici. Kao da se ništa nije desilo. Kao da nije komandovao trupama koje su prvo držale hiljade Bošnjaka pod opsadom, a onda odvajale muškarce, žene i djecu, kao da nije tražio autobuse i gorivo za „humano preseljenje“, kao da nije gledao minarete dok padaju i vodio politiku etničkog čišćenja – sve sa osmijehom na licu i doktrinom zla u glavi.
Ali ovo nije kolumna o Milenku Živanoviću. Ne. Ovo je kolumna o današnjoj i nekadašnjoj, a uvijek istoj Srbiji. Srbiji kao državi koja ne samo da štiti ratne zločince – već ih časti, nagrađuje i na koncu oslobađa.
Pravda ne stanuje u Beogradu
Da, pravda ne stanuje u Beogradu. Tamo stanuje institucionalizovani zaborav, cinizam u sudnicama i mračno bratstvo nacionalističkog pravosuđa koje sistematski pere ruke od krvi iz devedesetih.
Nataša Kandić, borkinja za ljudska prava iz Srbije će to sublimirati u jednu poruku na mreži X: „I u BiH i u Srbiji bivši komandant Drinskog korpusa optužen da je naredio da se obezbede autobusi i zatražio od GŠ VRS 12.000 litara goriva za 50 autobusa. U Srbiji, sud presudio da je komandant Živanović izdavao samo naređenja za ‘borbene zadatke’. Kao humano preseljenje.“
I kako sad objasniti da sudsko vijeće, pred očima svijeta, hladnokrvno presudi da Milenko Živanović „nije prešao granicu svojih borbenih zadataka“? Kako objasniti da se izdavanje naređenja za rušenje džamija, za blokadu civilnog stanovništva, za segregaciju „Turaka“, za nabavku 12.000 litara goriva i 50 autobusa za masovno protjerivanje tumači tek kao „borbena aktivnost“? Kako objasniti da je tobožnje „humano preseljenje“ eufemizam za genocid? Jednostavno, Srbijom – zemljom sigurnom kućom za ratne zločince.
Sjetimo se, ti „borbeni zadaci“ rezultirali su time da su 8.372 muškarca i dječaka sistematski ubijeni, a hiljade žena i djece deportovano i trajno protjerano. To se u Hagu, ali svugdje u svijetu zove genocid. U Beogradu? U Srbiji? Borbena operacija. Čista vojna rutina.
To nije vojni podvig, nego planirana neljudskost
Slušamo Živanovića potkraj 1992. godine kako se na snimku hvali:
„Pošto sada ide zimski period, ja mislim i očekujem da je zima naš saveznik jer rezultati dosadašnje borbe su impozantni. Mi držimo 80.000 Turaka u krugovima. Cerski Turci ne mogu sa srebreničkim Turcima, plamenski ne mogu ni sa srebreničkim ni cerskim, žepski u Srebrenicu ne mogu. Iz Goražda ne mogu u Žepu, to su impozantni rezultati kad čovjek pogleda malo šire.“
Osamdeset hiljada ljudi u okruženju. Odvojeni. Izgladnjivani. Bez medicinske pomoći. Bez zaliha. Zima je agresorima saveznik. Hladnoća je oružje. Blokada kao strategija.
To nije vojni podvig. To je planirana neljudskost, s predumišljajem i jasnim ciljem fizičke eliminacije i ništenja kompletnog jednog naroda s određene teritorije.
Kada neko s tolikom preciznošću mapira etničko čišćenje, kada u kameru izgovara genocidnu retoriku, kada izgovara ono „cerski Turci ne mogu sa srebreničkim Turcima“, kada crta demografski logor, onda je logično da u normalnoj državi za to odgovara. Ali Srbija nije ta normalna država.
U Srbiji se zločinci ne gone. U Srbiji se zločinci biraju.
Pravilo, a ne izuzetak
Dok Hrvatska vodi procese protiv „svojih“ ratnih zločinaca, dok Bosna i Hercegovina s mukom, ali ipak, procesuira pojedince, Srbija dosljedno odbija da procesuira ijednog visokorangiranog oficira Vojske Republike Srpske koji je učestvovao u zločinima u Bosni i Hercegovini.
Ne, u Srbiji se donosi zakon o zaštiti veterana. U Srbiji se otvaraju izložbe o „junaštvu“ Ratka Mladića. U Srbiji se održava promocija knjige zločinca Radovana Karadžića, a Živanović i živanovići se brane kao „heroji srpstva“.
I nije ovo izuzetak. Ovo je pravilo.
Srbija ne priznaje presude Haškog tribunala. Ne priznaje genocid u Srebrenici. Ne priznaje ni patnju, ni žrtvu, ni odgovornost. A kada se pojavi prilika da pokaže makar formalni odnos prema pravdi – sudovi je poravnaju. Kao Živanović minarete.
Načelo ne bis in idem (ne dvaput za istu stvar) predstavlja stub pravne sigurnosti, ali ovdje se krši. Živanović je optužen od BiH, čak je raspisana međunarodna potjernica, a Srbija mu kroz pravosudnu farsu zapravo „čisti dosije“. To nas dovodi do apsurda u međunarodnom pravu – isti ratni zločin se tumači kao zločin za koji „ni sud BiH niti Haški sud nisu nadležni“, ali ga nacionalne institucije u Srbiji proglase legitimnim vojničkim postupkom i skinu oznaku zločina. To je instrumentalizacija i zloupotreba prava: ono što u Hagu zovu genocidom i ratnim zločinom, u Beogradu se etiketira „pravnom sigurnošću“ i „neophodnim borbenim aktivnostima“.
Živanović – ogledalo Srbije
U slobodnoj, demokratskoj zemlji Milenko Živanović bi bio osuđen najmanje kao saučesnik u genocidu. Bilo bi saslušanja, TV-prenosa, javnih izvinjenja, reparacije. Ali u Srbiji, on je samo još jedan u nizu „boraca za slobodu“, heroja „kojima zli sude“.
A možda je ključ svega u tome da pravda u Srbiji nikada nije bila pitanje etike i pravne nauke nego politike. Nisi kriv dok to državi odgovara, pa makar počinio i genocid. I dokle god vlast u Srbiji koristi prošlost kao herojski arhetip, a zločince kao svjedoke „patriotskog vojnog ponosa“, dotle će Beograd biti utočište zločinaca i njihova sigurna kuća, a pravde neće biti ni u tragovima.
Šta nam ostaje?
Možemo napisati ovu kolumnu. Možemo citirati sve presude iz Haga. Možemo pokazati sve satelitske snimke masovnih grobnica. Možemo pustiti sve snimke na kojima Živanović govori o „poravnatim džamijama“ i logističkim pripremama za genocid. I opet – sve će stati u nijemi cinizam beogradskog Višeg suda.
Jer kada država napravi sistem u kojem je negator genocida sudija, a saučesnik u genocidu heroj, tada nije problem samo jedan čovjek. Tada je zaražen cijeli sistem.
Upravo zato ova presuda ne sramoti samo sudski sistem Srbije. Sramoti cijelu zemlju. Jer poruka koja ide iz Beograda glasi: „Genocid se isplati. Ako imaš dovoljno političke zaštite – slobodan si. Štaviše, heroj si“.
Sad su poravnali i pravdu
U jednom trenutku pravda će pokucati i na vrata Milenka Živanovića. Možda neće biti pred beogradskim sudijama, možda neće biti ni pred ovim generacijama, ni na ovom svijetu. Ali ono što je poravnato ljudskom rukom – nikada nije poravnato u savjesti i u univerzalnoj istini.
A dotad, neka ova rečenica ostane da svjedoči:
„Ugledao sam minaret do nebesa […] poravnat je […] gledao sam samo prema tornju našem crkvenom”.
U Srbiji, poravnali su i minarete, i grobove, i dokaze, i svjedoke, i presude.
Sad su poravnali i pravdu. A to „poravnavanje“ će se vratiti kao bumerang upravo građanima Srbije.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
