Povodom 28. septembra, Dana Bošnjaka
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik
Draga braćo i prijatelji Bošnjaci, vi iz Crne Gore, Sandžaka i Bosne, vi u državama zapadne
Evrope, na dalekim obalama Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Australije, neka vas ovaj, za
mene koliko i za vas sveti datum, podśeti na vaše ime, vaše postojanje, sve vaše borbe i stradanja na
teškim životnim i muhadžirskim putevima. Budite toga dana jedni uz druge. Neka vas prati dova
upućena Gospodaru svih svjetova, za mir vaših domova, zdravlje vaših najbližih i spokoj onih čija
imena izgovarate iako znate da se više neće odazvati.
Želim da ova riječ stigne i do Bošnjaka koji će tek po završetku smjene pronaći vremena da pozove
svoje. Na poslu možda niko neće znati za njegov praznik. Znaće ga po umornim rukama i
prezimenu koje još izgovaraju pogrešno. A onda će, u razgovoru sa zavičajem, čuti svoje ime onako
kako ga je izgovarala njegova majka.
Njemu posebno čestitam. I svima koji su daleko morali počinjati iznova, noseći u sebi život koji se
nije mogao spakovati.
Iza riječi dijaspora lako izgubimo čovjeka. Iza riječi muhadžir ostanu čitave porodice, napuštene
kuće i rastanci za koje se vjerovalo da će kratko trajati. Neko je do posljednjeg dana pamtio
raspored soba u kući u koju se nikada nije vratio. Neko je đeci pričao o zavičaju toliko živo da su ga
zavoljela prije nego što su ga viđela. Tako su Bošnjaci prenosili pripadnost preko granica, kroz
jezike koje su tek učili i godine u kojima povratak nije zavisio od njihove želje.
Ime je išlo s njima.
Zato, dragi Bošnjaci, neka vaša đeca svoje ime upoznaju kroz ljubav i znanje. Neka čitaju vaše
pisce, razumiju govor svojih starijih i znaju čije priče nastavljaju. Pripadnost najdublje živi tamo đe
čovjek može slobodno da je izgovori i svojim životom ispuni.
Dvadeset osmi septembar okuplja i one koji su ostali i one koji su otišli. U tom susretu bošnjačko
ime nosi uspomenu na pretke i odgovornost prema đeci. Šta ćemo im ostaviti? Koliko slobode,
koliko znanja, koliko hrabrosti da budu svoji?
Dok vam pišem, vraćam se Zaimu Azemoviću i njegovoj pjesmi „Sluga siromašnih“,
posvećenoj šejhu Muhamedu Užičaninu:
„U sporu ko da klekne pred kim
ti u poslanicama paši napisa:,,Neka sila klekne pred učenim!’“
U tom stihu stoji čovjek pred vlašću koja mu može oduzeti život. Zna šta ga može snaći. Ipak
govori.
Azemovićev šejh pravdu traži i za čovjeka druge vjere. Upravo tu njegova učenost postaje moralna
veličina. Pročitane knjige obavezuju ga da zaštiti ugroženoga, čak i kada bi mu ćutanje sačuvalo
sigurnost. Šta vrijedi znati riječi o pravdi ako ih prećutimo čim se pojavi moćnik?
Bošnjaci imaju razloga da taj stih čuvaju blizu svojih škola, knjiga i javne riječi. On pripada i svima
nama koji vjerujemo da znanje podrazumijeva odgovornost. Učeni čovjek mora umjeti prepoznati
nepravdu i kada dolazi od onih kojima pripada. Mora imati snage da joj se suprotstavi. Tek tada
njegovo znanje služi ljudima.
Draga braćo Bošnjaci, vaš praznik obavezuje i nas, vaše prijatelje. Prijateljstvo se provjerava kada
treba zaustaviti uvredu, saslušati bolno śedočanstvo i stati uz čovjeka čije se dostojanstvo osporava.
Tada svaka izgovorena riječ dobija težinu. Tada je dobija i ćutanje. A vi, Bošnjaci Crne Gore,
primite moje posebno poštovanje. Ova zemlja pripada i vašem śećanju, vašem radu, vašim knjigama
i vašoj đeci. Vaša ravnopravnost mora se podrazumijevati u učionici, na radnom mjestu, pred
institucijama i u svakodnevnom životu. U svojoj zemlji imate pravo da živite bez potrebe da ikome
opravdavate svoje ime.
Kao čovjek Crne Gore, želim da umijemo saslušati ono što boli. Da od povrijeđenoga ne tražimo da
ublaži istinu radi našeg mira. Da pred stradanjem Bošnjaka sačuvamo poštenje koje podrazumijeva
priznanje patnje i poštovanje svake žrtve. Zajednički život postaje dostojan čovjeka kada tuđa rana
prestane biti tuđa briga.
Pred vašim stradalnicima zastajem s pijetetom. Pred muhadžirskim putevima vaših predaka s
dubokim ljudskim naklonom. Mislim na majke koje su u nepoznatim krajevima podizale đecu, na
očeve koji su učili tuđe jezike da bi porodici obezbijedili hljeb, na stare ljude kojima je povratak
ostao posljednja neispunjena želja. Njihova imena treba zapisati dok još ima ko da ih izgovori.
Svako od njih imao je život veći od nekoliko riječi kojima ga danas pominjemo.
Bošnjaci, neka ovaj dan pripadne i vašoj radosti. Đeci, studentima, novim knjigama, susretima koje
ste dugo čekali. Želim vam da slobodno stvarate i da se vaš doprinos svijetu prepoznaje u punoj
vrijednosti. Neka mladi rastu s povjerenjem u śutra. Previše je predaka strepjelo da bi strah morao
ostati porodično nasljeđe. Budite jedni uz druge. Pozovite onoga koji je daleko. Obiđite nekoga ko
živi sam. Pročitajte đeci pjesmu i sačuvajte priču koju samo još jedan stari glas umije ispričati. Tako
praznik ostaje među ljudima i kada njegov datum prođe.
Ja ću toga dana biti sa vama i uz vas, svojom riječju, prijateljstvom i poštovanjem. Uz Bošnjake čije
radosti dijelim i pred čijim bolom ne želim da ostanem nijem. Neka Gospodaru svih svjetova budu
upućene dove za vaš mir, a među nama neka bude dovoljno čestitosti da ga čuvamo svojim
postupcima.
Srećan vam 28. septembar, Dan Bošnjaka.
Ma na kojoj obali živjeli, neka vaša đeca svoje bošnjačko ime izgovaraju slobodno. Neka u
njihovom glasu bude mjesta za sve vaše daljine, a nimalo za strah.
