Piše
Enis Nino Krnić
Tuzi su oduvijek bile rasadnik talenata, pogotovo u disciplini skakanja u rijeku Cijevnu. Kultno mjesto gdje su pokazivali svoje znanje bio je čuveni Kotliš, gdje su se nametali ko će skočiti ljepšu lastu, klupko, ili prelom. Vrhunac smjelosti je bio skok sa Žarničkog mosta, ili Osmanage, odakle su skakali samo najhrabriji.
Svojim skokovima posebno su se isticali Ahmatović Baho, Omer i Metko; Adžović Abdo, Sadik, Nazif, Halit, Iljijaz i Ruždija (salto); Drešević Medo i Šerif; Mulješković Dževdet i Džijo; Turusković Faruk i Safet (salto); Lekić Šemsudin, Šabanadžović Izedin, Memaj Izedin, Vatić Togo; Krnić Sadik, Smail i Enis (Nino); Pepić Sado, Nuro i Alit; Orahovac Džedo (i pored hendikepa koji je imao, budući da je bio bez jedne ruke), Kemo Čirgić, Tuzović Teufik i Ćetković Idro.
Pojavom kompanija koje su uzele u zakup velike površine zemljišta duž obale rijeke Cijevne, mještani nisu više bili u mogućnosti da priđu čuvenom Kotlišu, budući da je ulaz otad dozvoljen samo radnicima kompanije. To je dovelo do toga da je interesovanje za tradiciju skakača počelo da blijedi, a samim tim Tuzani više nisu mogli biti homogeni u pogledu odabira mjesta za kupanje na Cijevni, te je svak išao tamo gdje je njemu najviše godilo, što je dovelo do toga da je kult skakanja polako izumro. Prošlo je ravno trideset godina da bi se pojavio pravi nasljednik pomenutih asova i disciplini skakanja. Tradicija je izumrla, ali tuški gen sačuvao je svoju snagu, a ona je oživjela u liku Evalda Krnića, pripadnika nove mlade generacije skakača.
Njegova sklonost ka vještini skakanja u rijeku bila je evidentna još u ranom djetinjstvu, kada je uživao u skokovima svoga oca Nina, ali i ostalih Tuzana. Ta se sklonost razvila do te mjere da je Evald i sam veoma smjelo počeo skakati sa nekih ključnih lokacija na Cijevni, od kojih noge zadrhte i starijim skakačima. Vrhunac svega toga jeste da je u dvadeset sedmoj godini izveo skok sa Vezirovog mosta u Podgorici (visina u ljetnjem periodu oko 27m) i sa Mostarskog mosta u julu ove godine, čime je postao prvi Tuzanin koji je ikada skakao na glavu sa tih visina. Posle tih skokova, dobio je poziv za učešće na međunarodnom takmičenju skakača u Sarajevu na čuvenoj Bentbaši (visina 18m).
Tamo je osvojio prvo mjesto i za kratko vrijeme pronio slavu o Tuzima kao mjestu koje je oduvijek baštinilo ovu tradiciju. Kao Evaldov otac izuzetno sam ponosan što je naše Tuzi, ali i Crnu Goru, predstavio u tako lijepom svjetlu, a ja se na kraju izvinjavam ako nisam uspio da se sjetim svih naših starih skakača, budući da sam ih nabrajao prema sjećanju, a mnogi od njih više nisu među živima.
m.cdm.me
