Ako povučemo paralelu po pitanju Rašovih i Petrovih zasluga za demokratiju i skladan suživot naroda na Balkanu, zaključit ćemo da je Rašu uskraćena počast koja je pripala Njegošu, iako je bio daleko žešći i ubjedljiviji u svojim naporima. Razlog za tu uskraćenost je nerazumijevanje Zapada za takve poduhvate – koji se inače na Balkanu obožavaju –, pa uvode kontra-zakone ovom u Crnoj Gori, kojima se zabranjuje slavljenje i poricanje Holokausta i genocida. Baš neka zaostala zapadnjačka civilizacija, lel’ tako.
Andrej Nikolaidis u svom tekstu o Rašovom i Njegoševom djelu kaže: „Crna Gora o kojoj Njegoš pjeva je zemlja jedne vjere i jednog naroda. To nije današnja Crna Gora (ona je srećom, nešto sasvim drugo) – to je Republika Srpska.“
Dalje Nikolaidis kaže: „Imam pitanje za sve one u Crnoj Gori koji se izjašnjavaju kao hrišćani, pravoslavci: kako se osjećate zbog činjenice da muslimanska djeca u školama građanske države moraju učiti retke koje sam citirao bez nužne kritičke distance? Ne kaže li vaš hrišćanski moral da ne činiš i ne poželiš drugome ono što samome sebi ne želiš? Da vaša djeca uče stihove koji kažu ‘kako smrde ovi hrišćani’, da li bi vas zadovoljilo objašnjenje da ‘vi to niste dobro razumjeli’?“
Ne radi se samo o tome da i »turska« kao i »srpska« djeca moraju učiti i one odvratne i neljudske »retke« iz Gorskog vijenca, već i o tome da kroz nametnuto i prislino slavljenje Gorskog vijenca slave i genocid kao takav, dakle i onaj u Srebrenici.
Politička ideja Rašova i Njegoševa je bila ista – pobiti svu braću i komšije muslimane u njihovim domovima i na tako etnički i vjerski očišćenoj teritoriji živjeti u jednoj vjeri i u jednom jednoumlju.
 |
bosnjaci.net
