( Osvrt na “Starostavne legende i priče novopazarskog kraja”)
Piše: Božidar PROROČIĆ, književnik i publicista
Kada je Elijas Rebronja objavio monografiju 100 legendi i priča iz starog Pazara, mnogi su shvatili
da je time učinio nešto što nadilazi književni čin on je otvorio zaboravljene odaje jednog prostora
čija se prošlost ne nalazi samo u dokumentima, nego u pripovijedanju i pričanju. Ta knjiga bila je
prvi sveobuhvatni pokušaj da se sabere ono što se stoljećima prenosilo na ognjištima, u sijelima, na
katunima, pod visokim nebom Peštera, u mahalama Novog Pazara i selima Raške, u karavanskim
hanovima, u bogumilskim ćelijama i na zidinama Jeleča. Bio je to početni korak ka rekonstruisanju
unutrašnje istorije jednog kraja, one koja se ośeća u duhu ljudi, u jeziku i u svakodnevnim
običajima. Objavljivanjem nove monografije, “Starostavne legende i priče novopazarskog
kraja” Rebronja je potvrdio da njegov rad nije trenutni poduhvat, nego kulturna misija.
On je nastavio ono što rade ozbiljne institucije koje razumiju da se kulturna baština ne čuva sama od sebe.
On zna da se priče gube mnogo brže nego što se pretpostavlja, da nestaju sa smrću kazivača, da se
zaborave kada “nestane” ognjište, kad se napuste katuni, kad đeca odu u gradove, kad se Pešter
isprazni i utihne. Zato je ova (druga) knjiga dublji, razgranatiji, sadržajniji patos jedne zajednice.
Zajedno činć jedinstvenu arhivu narodne duše. Iako se u Rebronjinim monografijama zajedno
pojavljuju legende i priče, važno je naglasiti njihovu razliku i ulogu. Priče su u odnosu na legende,
najčešće bliže svakodnevici one govore o gradskim običajima, o smiješnim dogodovštinama, o
porodičnim predanjima, o trgovcima, zanatlijama, putnicima i neobičnim susretima. Priče pamte
duh vremena način života, govor, navike, sitne mudrosti i velike dośetke koje oblikuju mentalitet
jednog kraja. One su dragocjene jer čuvaju „mali svijet“ običnih ljudi.
Ali dok priče bilježe život onako kako je bio, legende ga tumače onako kako ih je narod ośećao.
Zato se u ovom eseju više bavim legendama u njima se ogleda simbolički, mitopoetički i duhovni
sloj prostora, ono što nadilazi svakodnevicu i postaje arhetip. Priče daju boju legende daju dubinu.
Priče su trenutak legende su trajanje. Priče čuvaju navike legende čuvaju smisao. Upravo zato
Rebronjin rad pokazuje koliko je važno sačuvati oba segmenta priče da bismo razumjeli ljude,
legende da bismo razumjeli dušu koju ti ljudi nose.
Zašto su legende toliko važne? Odgovor se ne može dati jednostavno. Legende su najstariji oblik
znanja (kazivanja) jednog naroda. One su, za razliku od istorijskih zapisa, koje pišu pobjednici ili
moćnici, nastajale u narodu i prenosile se kroz generacije kao instrument preživljavanja. U njima se
sačuvala mudrost, tumačenje prirodnih pojava, moralni koncepti, kolektivni strahovi i nadanja. Njih
su pamtili oni koji nijesu znali da pišu, ali su znali da misle i da pamte bolje nego što bi to učinio
bilo koji pergament. Legende su govorile o tome šta treba činiti kad nestane dijete, kad se izgubi
stoka, kad voda presuši, kad vjetrovi nose nesreću, kad se ljudima javi nešto što ne mogu objasniti.
One su davale smisao svijetu.
Prenosile su se na različite načine. Ognjište je bilo prva institucija kulture. Tu se okupljala porodica,
tu su stariji govorili, a mlađi učili da slušaju. Sijela su bila drugi dom priče noćna okupljanja u
selima Novog Pazara, Raške, Tutina, Sjenice. Priče su prelazile s jedne kuće na drugu, sa sela na
selo, često se mijenjale, rasle, poprimale nove oblike. Katuni su bili posebna pozornica pamćenja
pastiri na Pešteru, daleko od naselja, živjeli su u pejzažu koji je sam proizvodio legende. Oni su
poznavali stijene na kojima se vila pojavljuje, izvore oko kojih se događaju čuda, mjesta đe se čuju
koraci nevidljivih bića. Legende su se prenosile i u karavanskim hanovima preko putnika koji su
prelazili trgovačke puteve od Skadra, Prizrena, Sarajeva i Istanbula. Pešter je posebno bogat
predanjima jer su njegovi stanovnici oduvijek živjeli u blizini prirodnih sila koje je teško objasniti
bez simbolike.
Rebronjina nova knjiga strukturirana je u IX poglavlja, što nije samo tehnička podjela nego duboka,
promišljena arhitektonska osovina. Svako poglavlje predstavlja jedan etnos narodnog pamćenja, kao
da čitalac kopa arheološku iskopinu duše jednog kraja. Od najstarijih vremena do savremenog doba,
tih devet poglavlja oblikuju devet vjekova, devet svjetova, devet istina jedne zemlje sandžačke,
raške, pešterske, novopazarske.
Prvo poglavlje Prvo poglavlje otvara vrata najdubljim predanjima novopazarskog, raškog i
pešterskog kraja onima koja su starija od svakog zapisa, od svake države i od svakog naroda koji je
ovim prostorima prolazio. U tim legendama čuva se vrijeme kada su prirodne pojave imale
značenje, kada su izvori bili svete tačke, a stijene mjesta na kojima se čovjek susreće s nevidljivim
silama. Tu su tragovi vjerovanja o vilama koje se ukazuju u brestovima, o magijskim biljkama koje
spajaju ili razdvajaju sudbine, o vodi koja liječi ili kažnjava, o pejzažu koji ima dušu. U ovoj dionici
knjige prepoznaje se arhaični sloj, najbliži mitskoj svijesti. Priče o lasici koja donosi nesreću, o
maziji kao sudu pravde, o travkama koje otkrivaju ljubav ili izdaju sve to śedoči o narodu koji je
živio u bliskosti s prirodom i tumačio je kao produžetak svoje sudbine. Pešter, sa svojom širinom i
mirom, uvijek je bio najplodnije tlo za takve predstave. Legende ovog poglavlja ne pripovijedaju
istoriju, već kosmologiju kraja govore o svijetu prije svijeta, o odnosu ljudi i sila koje su smatrali
višim od sebe. One su temelj na kojem počiva sve kasnije narodno pamćenje.
Drugo poglavlje donosi bogatstvo srednjovjekovnih legendi u kojima se istorijski likovi stapaju sa
narodnim tumačenjem njihove sudbine, oblikujući prošlost koja i danas djeluje živo i prisutno. U
centru stoji Relja od Pazara, prikazan kao junak neustrašivosti i moralne čistoće. Njegove legende
govore o tome da herojstvo ne proizlazi iz plemstva, već iz karaktera, a posebno je upečatljiva priča
u kojoj kažnjava prekršenu zakletvu bacanjem nevjeste u rijeku ne kao čin brutalnosti, nego kao
izraz strogog moralnog poretka zajednice. Marko Kraljević, jedan od najpoznatijih junaka
južnoslovenskih predanja, u novopazarskoj tradiciji doživljava svoj simbolički kraj kada gubi snagu
pred đetetom koje mu probija dlan. Tim činom narod označava smjenu epoha vrijeme nadljudskih
junaka ustupa mjesto novim vrijednostima. U istom duhu tumači se i legenda o odlasku Vlaha iz
Pazara, kojom narod objašnjava velike seobe kao posljedicu narušene ravnoteže u zajednici.
Značajno mjesto u ovom poglavlju ima i Alija Đerzelez, čiji lik prelazi granicu između epskog
junaka i zaštitnika običnog čovjeka. Njegova pobjeda nad aždahom predstavlja trijumf pravde i
hrabrosti, ali i potrebu naroda da u nemirnim vremenima pronađe simbol sigurnosti.
Jeleč ili Jelača, kako ga narod naziva pojavljuje se kao čuvar stare Raške, prostor đe kralj
Dragutin, prema predanju, pada sa konja i slama nogu. Ta priča nije samo istorijska epizoda, već
moralna opomena o granici ljudske ambicije. Još snažniji ton nosi predanje o nesreći koja je
zadesila porodicu zbog oskrnavljenih moštiju kralja Dragutina, ukazujući na duboko utkano
poštovanje prema svetim ostacima. Srednjovjekovna duhovnost ogleda se i u legendi o Vukanovom
jevanđelju, pisanom u pećini iznad Gradine, koja naglašava svetost znanja i pismenosti u vremenu
kada su knjige bile rijetkost. Pojavljuju se i predanja o knezu Stefanu Lazareviću i njegovom
odnosu prema dubrovačkoj trgovini, zatim dvije priče o Rastku Nemanjiću njegovom rođenju i
vezi sa selom Miščiće koje Svetog Savu prikazuju kao dijete ovoga kraja, ne samo kao velikog
duhovnika.
Stefan Nemanja zauzima posebno mjesto u ovom poglavlju narodne priče prate njegovu mladost,
tumače Smilov laz i Sudsko Selo, govore o kovanju metalnog novca u Kovačima i o zavjetu kojim
su podignuti Đurđevi Stupovi. Legenda o rođenju Miloša Obilića u Tenkovu pokazuje kako narod
usvaja epske figure kao dio vlastitog identiteta. A možda najneobičnija je priča o Keltskom krstu
ispod Đurđevih Stupova, je dokaz da ovaj prostor čuva slojeve mnogo starije od hrišćanstva, starije
čak i od slovenske prisutnosti. Sve ove legende zajedno ne grade samo sliku srednjeg vijeka, već
otkrivaju način na koji je narod Novog Pazara, Raške, Peštera i cijelog Sandžaka vidio sebe i svoje
vrijeme. To nije istorija koju su pisali vladari, već istorija koju su oblikovali ljud oni koji su radili,
strahovali, sačinjavali zajednicu i prenosili priče generacijama koje dolaze.
Treće poglavlje legendi Treće poglavlje donosi predanja iz osmanskog vremena, perioda u kome
Novi Pazar stiče svoje prepoznatljivo urbano, trgovačko i multikulturno lice. U središtu ovih
legendi stoji Isa-beg Ishaković, osnivač grada, čija se figura u narodnoj predaji uzdiže do
simboličkog graditelja jedne nove kulture. On nije samo osnivač hamama, mostova i dućana, već
čovjek koji, u narodnom kazivanju, dovodi ljekare iz Dubrovnika, otvara vrata trgovcima iz dalekih
mjesta i postavlja temelje grada u kojem će se miješati jezici, vjere i zanati. U tim pričama Novi
Pazar se ne doživljava kao periferna kasaba, već kao trgovački centar na vetrometini Istoka i
Zapada, mjesto u koje se ulazi sa nadom, strahom ili ambicijom — ali uvijek sa sviješću da se ulazi
u grad koji ima dušu.
Predanja ovog poglavlja oblikuju Novi Pazar kao mjesto čudesnih susreta i neobičnih običaja.
Govori se o Hadžetu, brdu želja, gdje se čovjek obraća silama koje su jednako stare kao i pejzaž o
mahalama koje su dobile ime po strancima koji su ostavili trag na grad o čudnim izvorima koji se
zastide ženske skromnosti, o vodama koje krijepe ne samo tijelo već i dušu. U tim pričama ljudsko i
natprirodno stoje jedno uz drugo na Trojan gradu Đurđe ubija aždahu, Perun udara gromovima kao
odjek starijih vjerovanja, a ptice prenose poruke bogova, podśećajući da se stari mitski slojevi imaju
svoju snagu. Iza svega stoji narod koji zna da u svakodnevici postoji nešto što se ne može objasniti
samo razumom. Ovo poglavlje čuva i sjećanja na neobične običaje i društvena pravila koja su
oblikovala život grada. U legendama se pripovijeda o vremenu kada je ispijanje kafe bilo
zabranjeno kada se đevojka nije mogla udati ukoliko nije znala napraviti mantije kada je liječenje
strave imalo gotovo ritualni značaj kada se čaršijom prolomio zvuk konjskih kopita jači od
svadbarskih bubnjeva. Dotaknut je i trag starijih civilizacija Kelti koji svojim znanjem hrane stoku
brestom, mještani koji daju godišnje štitove kao da u njima živi drevna vojnička duša, brda i rijeke
koje nose ostatke predhrišćanske simbolike. Sve to śedoči da se Novi Pazar ne može razumjeti samo
kroz faktografiju njegov duh oblikovan je jednako kroz događaje kao i kroz kazivanja.
Treće poglavlje pokazuje Novi Pazar kao grad koji se izgrađuje u slojevima na temelju starijih
vjerovanja, na uticajima pridošlica, na pravilima koja određuje carstvo, ali i na nepisanim zakonima
koje narod sam stvara i čuva. U takvoj sredini legende su ključ za razumijevanje jednog vremena i
prostora u kojem se stalno susreću različiti svjetovi. Zato predanja iz ovog poglavlja ne prikazuju
samo život osmanskog grada, već raslojeni identitet naroda koji je znao da na raskrsnici civilizacija
izgradi vlastitu posebnost. Novi Pazar se u njima pojavljuje kao mjesto đe se izmjenjuju strahovi i
radosti, mudrost i lakovjernost, svakodnevni život i neobjašnjive pojave. To je grad koji diše
između tradicije i promjene i upravo u toj napetosti nastaje njegova legenda.
Četvrto poglavlje donosi predanja o vremenu kada je Novi Pazar već postao važna tačka na mapi
Carstva, grad u kojem se ośeća blizina sultanskih odluka, dvorskih ceremonija i velikih državnih
tokova. U tim legendama pojavljuje se trenutak koji narod posebno pamti onaj kada je Ishak-beg
podigao svoj šator kraj Raške. Taj prizor u predanju postaje v simboličko zacrtavanje budućeg
grada trenutak kada se prostor bira ne zbog sudbine. Od tog časa, priče kažu, Novi Pazar postaje
mjesto na kojem se presijecaju putevi, običaji i sudbine mnogih naroda. Dolazak sultana Fatiha u
Novi Pazar u legendama poprima gotovo svečani karakter, kao da sam grad postaje pozornica na
kojoj se ukrštaju moć i gostoprimstvo. Predanja o pazarskom hljebu, koji se pekao posebno u čast
sultana, govore o tome koliko je narod davao značaj svakom susretu sa državnim vrhom jer u tim
trenucima grad nije predstavljao samo sebe, već cijeli kraj Raške i Sandžaka. Još snažnije odjekuju
priče o velikim svečanostima, poput proslave rođenja princa Mehmeda, kada je cijeli Pazar bio
obasjan svjetiljkama, pjesmom i narodnim veseljem. U tim trenucima predanje spaja istinsku
istoriju s narodnom imaginacijom, pokazujući kako običan čovjek vidi velike događaje.
Pazarski vašari, koji su znali trajati i po nekoliko sedmica, prikazani su kao duša gradskog života.
Oni predstavljaju široki društveni rituali u kojima se susreću ljudi iz različitih krajeva, razmjenjuju
vijesti, pregovaraju poslovi, sklapaju prijateljstva i brakovi. U legendama vašar je godišnji dah,
praznik koji potvrđuje da je Novi Pazar živ, dinamičan i otvoren. Uz svečanosti se u predanjima
javljaju i slike svakodnevne brige poput priča o velikim haračima od pet hiljada dukata, koje narod
pamti kao podśetnik na neprestano balansiranje između obaveza prema Carstvu i potrebe da se
očuva lokalni identitet. Ovo poglavlje govori i o složenim odnosima između Novog Pazara i
Dubrovnika, gradova čija su predanja i trgovina vijekovima bila isprepleteni. Priče koje kazuju da je
Dubrovnik donosio darove, a Pazar uzvraćao gostoprimstvom, predstavljaju rijetke trenutke
ravnoteže u istoriji punoj političkih nestabilnosti. Još važnije su legende o primanju u građanstvo
narodni način da se objasni kako se neko mogao uzdići u društvu, postati dio gradske zajednice,
dobiti poštovanje i status. U tim predanjima vidi se koliko je Novi Pazar bio društveno organizovan
grad, mjesto đe se znao red, ali i đe su se cijenili rad, čast i pripadnost.
Kroz sve ove slike prolazi posebna nit svijest naroda o tome da živi u dio velikog kulturnog
mozaika. Predanja govore o ljudima koji rade i trguju, koji dočekuju sultane, koji se okupljaju na
vašarima i žive pod śenkom carskih odluka, ali istovremeno ostaju vjerni svojim običajima. Četvrto
poglavlje otkriva Novi Pazar kao grad u kome javni i privatni život nisu odvojeni, već se neprestano
prepliću grad u kojem je svaka svečanost zajednička, svaka briga dijeljena, a svaka legenda potvrda
da prošlost nije nešto što se pamti, već nešto što se živi.
Peto poglavlje uvodi nas u srce pazarskog života –čaršiju, prostor u kojem se prepliću trgovina,
mudrost, lukavstvo i duh zajednice. U legendama o ovom vremenu čaršija je velika pozornica na
kojoj se svakodnevno odvija drama ljudskih odnosa. Priče govore o trgovcima koji su hvatali
priliku brže od vjetra, o zanatlijama koji su čuvali tajne svog umijeća kao svetinju, o bogatašima
čija je sudbina bila predmet rasprave u svakoj kafani, i o siromasima koji su često znali više o
pravdi od sudija. U legendama se posebno ističu trgovačke priče čas smiješne, čas tragične, uvijek
pune ljudskog karaktera. Nestanak dubrovačkog krzna, slučaj izgubljene kese s dukatima, bogataši
poput Iskender-čelebije koji su moćima nadvisivali gotovo sve osim sultana, nose u sebi priču grada
u kojem se novac i moral neprestano preispituju. Tu se javljaju priče o ljudima koji su imali pa
nemali, kao opomena da se u Pazaru sreća brzo okreće, ali i o onima koji su, poput Hadži Loja,
hrabro prkosili čak i medvjedu, pokazujući da je junak onaj koji se usudi izazvati strah. Poglavlje
donosi i predanja koja govore o tajanstvenosti prostora kuće u kojima niko nije prenoćio, hanovi u
kojima se čulo nešto više od ljudskog glasa, ponjave koje su letjele iznad grada kao znak promjene
vremena. Takve priče pokazuju kako je narod tumačio neobjašnjivo, kako je pokušavao da razumije
strah, izdaju ili naglu promjenu sreće. U njima živi svijest da je grad “institucija” koji diše, ośeća i
pamti. Posebno mjesto zauzimaju predanja o onima koji su čuvali red o kajmekamu kojeg su
poštovala tri vladara, o zindanu koji je predstavljao strah i pravdu, o muteselimima čije su borbe za
vlast odjekivale čitavim krajem. U njima se vidi kako je narod doživljavao moć s poštovanjem, ali i
s oprezom, svjestan da se vlast brzo mijenja. Ovo poglavlje otkriva Novi Pazar kao čaršiju velikog
srca i još veće pameti, grad u kojem se sudbina prelamala u razgovoru, na pazarnoj tezgi, u dućanu,
na sokaku. Legende sačuvane iz tog vremena pokazuju život koji je bio živopisniji od svake
istorijske knjige, jer u njima nisu zapisani samo događaji već i ljudske duše.
Šesto poglavlje otvara predanja o vremenu teškoća, velikih lomova i dramatičnih promjena, ali i
prvih svjetala novog doba. Tu se nalaze priče o potomcima Gradaščevićeve vojske koji su ostali
živjeti u Pazaru, o krvavim potocima što su tekli sokacima, o danu kada je grad izgorio do pepela, o
trenucima kada se činilo da je sve što su ljudi gradili stotinama godina nestalo u jednom danu. Ali
narod pamti i trenutke ponosa, poput priče o kraljici Mariji koja je sama vozila automobil do
Sopoćana, ostavljajući snažan trag u narodnom predanju. U ovom poglavlju posebno se izdvajaju
predanja o uvođenju savremenih tekovina prvom gramofonu koji je odjekivao Batal-mahalom,
prvom fenjeru koji je osvijetlio sokak, prvoj sijalici čije se svjetlo doimalo kao čudo. To su simboli
prelaska u novo vrijeme, trenutci u kojima se na licima ljudi miješaju strah i divljenje. U njima se
vidi kako narod prihvata promjene: oprezno, ali sa željom da ostane dio svijeta koji se ubrzano
mijenja. Predanja govore i o bolesti koja je donosila smrt, o kugi koja je za jednu noć satirala
porodice, o zapisima kojima se narod branio od nevidljivog neprijatelja, o đevojci koja je proklela
grad i o strahovima koji su se širili poput dima. U tim pričama sabrani su svi načini na koje je narod
pokušavao da objasni nesreće vjerom, simbolikom, tradicijom, nadom u čudo. Ovo poglavlje čuva i
predanja o ljudima koji su grad držali na svojim plećima o babicama koje su čuvale živote, o prvim
ženama-ljekarima, o Pazarcima koji su branili Beograd, o vinogradima koji su mirisali ljeti i o
vremenu kada je Pazar davao katanace za čitav svijet. To je slika grada koji je preživljavao sve rat,
požar, bolest, siromaštvo i uprkos svemu ostajao uspravan. Šesto poglavlje otkriva Novi Pazar kao
grad koji je znao da pati, ali i da se podigne grad koji je nosio ožiljke, ali nikada nije dopustio da ga
oni unište. U njegovim predanjima vidi se snaga naroda, volja da se sačuva ono što pripada duši, i
sposobnost da se iz najtežih vremena izrode svijetli momenti.
Sedmo poglavlje čuva predanja o jednom od najnemirnijih perioda u istoriji kraja vremenu
hajduka, pobuna i stalnog preplitanja pravde i osvete. U tim pričama pojavljuju se Klimente,
povratnici u svoja Brda, čija je lojalnost i čast često bila isprepletena sa krvlju i odmazdama.
Legende govore o njihovim sukobima, o dugovima koji se plaćaju čojstvom ili smrću, o osvetama
koje su prelazile granice sela, klanova i vjera. Hajduci su u narodnom predanju sudije u vrijeme
kada sudova nije bilo, zaštitnici slabih i kazna za nasilnike. Priče o njihovim pohodima kroz
pazarski kraj pokazuju kako je narod razumio pravdu ne kao zapisano pravilo, nego kao ośećanje
duboko lično. Kroz njih se vidi i stalna napetost granice granice države, vlasti, uticaja, ali i granice
ljudske časti. Predanja o pobunama Bošnjaka i Srba otkrivaju složenu mrežu odnosa u kojoj se,
uprkos razlikama, zajednički ustajalo protiv nepravde. U tim pričama granica je linija stalnog
pregovaranja, prostor na kojem se sloboda brani hrabrošću. Posebno mjesto zauzima legenda o vozu
koji nikada nije prošao kroz Novi Pazar –simbol zaboravljene periferije, grada koji je bio blizu
svega, ali daleko u očima onih koji su gradili velike planove. I predanja o otmicama đevojaka, o
noćima kada su roditelji bdjeli nad kućnim pragom, o pravilima koja su važila više od zakona,
pokazuju kako je narod živio u prostoru stalnog opreza. Sedmo poglavlje otkriva Novi Pazar kao
grad koji je naučio da preživi u vremenima kada su granice bile nejasne, a pravda često dolazila
kroz priču, sablju ili pjesmu.
Osmo poglavlje obavijeno je sjenkom teških vremena, jer u njemu su sabrana predanja o
nesrećama koje su snalazile Novi Pazar onim koje su dolazile iz prirode, iz rata, iz bolesti, ali i iz
nevidljivih sila. Govori se o topu koji je eksplodirao unazad, kao da je kaznio one koji su ga
nepromišljeno podigli o kafani Granata koja je živjela samo dok je trajalo jedno vrijeme, a nestala
kada se promijenio duh grada o tri pazarske srijede koje su ostale urezane u pamćenje kao dani kada
je sve stalo. Posebno snažna su predanja o poplavama koje su donijele razaranje o vodi koja je
odnijela Stari Pazar, o potocima što su se izlili od brda do brda, rušeći sokake i kuće kao da nikada
nijesu postojali. U tim pričama voda je sila koja ne prašta, ali i sila koju narod poštuje, jer zna da u
njoj živi i kazna i obnova. Kuga je zauzela posebno mjesto u predanjima priče o Ramovoj porodici,
o zapisima koji su se ostavljali na pragovima, o ljudima koji su se sklanjali od svega osim od
molitve. Te legende su opomena da je čovjek uvijek bio malen pred bolešću, ali da ga je vjera držala
uspravnim. Tu su i predanja o đurumlijama, o djevojkama i gurabijama, o godinama kada nije bilo
mladića u Pazaru, o kletvama koje su navodno mijenjale sudbinu grada. Osmo poglavlje pokazuje
Novi Pazar suočen sa granicama svoje snage, ali i narod koji iznova uči kako se živi s nesrećom,
kako se pamti, kako se oporavlja.
Deveto poglavlje predstavlja duhovnu krunu knjige predanja o svetim mjestima, čudima i ljudima
koji su u narodu ostavili trag snažan kao vodenički kamen. U tim pričama javlja se kralj Bela
Pavlimir koji podiže Petrovu crkvu, kao potvrdu da je ovaj kraj od najranijih vremena bio duhovna
raskrsnica. U predanjima o Sopoćanima nalaze se ljekovite moći, utjeha za nerotkinje, dobrobit koja
se prenosi iz kamena u čovjeka. Altun-alem džamija, sjajna poput zlatne jabuke, živi u pričama kao
čudo arhitekture; Lejlek džamija, “roda koja klanja”, spaja vjeru i prirodu na način svojstven samo
ovom kraju. Arapov grob i troglavi junak, šejh koji donosi glavu iz rata, derviši koji klanjaju mrtvi
sve su to slike koje otkrivaju koliko je narod vjerovao u neobjašnjivo, ali i koliko je poštovao
svetost. Posebno mjesto zauzimaju predanja o mektebima, o učenju, o živom prenošenju znanja, o
džamijama i crkvama koje su čuvale narode u najtežim vremenima. Tu je i legenda o najmanjoj
crkvi na svijetu kraj Pazara, kao da prostor sam želi reći da svetost ne mjeri veličinom, nego
predanošću. Deveto poglavlje pokazuje da Novi Pazar i u njegovim legendama žive vjekovi i oni
koje znamo, i oni koje samo naslućujemo.
Čitava ova monografija pokazuje da Novi Pazar, Raška, Pešter i cijeli Sandžak su duhovni ambijent,
mjesto jakog pripovijedanja i pričanja. Ovaj kraj je vjekovima živio na raskršću civilizacija i zato je
u pričama sačuvano sve što se drugdje izgubilo keltska magija oblikovana romorenjem planina,
slovenska mitologija utisnuta u drveće i vode, bogumilska duhovnost skrivena u kamenim
znakovima, osmanska estetika u ritmu čaršije, balkanski moral u svemu što određuje čast i nečast.
Legende su, u takvom prostoru, postale jedini jezik koji može da pomiri sve te narode njihove sudbe
i sudbine da ih uskladi, poveže i pretvori u cjelinu koju razumije samo narod koji je u njoj odrastao.
Zato je Rebronjin rad od presudnog značaja. On nije samo zapisivač, nego onaj koji vraća legende i
priče na mjesto. Njegova monografija obnavlja prekinuti tok s śećanja, vraća glasove koji bi nestali
u jednoj generaciji, vraća vrijeme koje bi se rasulo poput pješčanog sata na “dinama” da ga niko
nije prenio. Bez ovakvih knjiga predanja bi se rasula kao prašina sa starih pragova a s njima bi
nestao i identitet naroda koji je stoljećima živio između planina i visoravni, između karavanskih
puteva i hladnih rijeka, naroda koji je znao da svaka stijena ima svoju priču, da svaka voda govori,
da svaka mahala ima svog junaka, a svako ognjište svoju legendu. I da nema ničega svetijeg od
priče koja je preživjela.
Starostavne legende i priče novopazarskog kraja zato su ljepota jedne duhovne prostora koji se ne
vidi očima, nego iskustvom. One su vezivno tkivo dokaz da narod koji zna svoju priču nikada ne
iščezava. Dok god se ove legende čitaju i pamte, Novi Pazar, Raška, Pešter i Sandžak bićče živi
prostori u kojima predanje i dalje govori pripovjedačkim, ali i nepogrešivim glasom. Kada se
obuhvati cjelina Rebronjinog rukopisa, jasno je da je novopazarski kraj jedno od rijetkih mjesta đe
legenda nije “dodatak istoriji”, nego njena unutrašnja logika i mjera. U tom mozaiku posebno se
izdvajaju priče koje prelaze granice poznatog i ulaze u prostor čudesnog. Sve ove priče o ljudima,
vilama, planinama, travama, vodama, svijetu živih i svijetu mrtvijeh sabrane u devet poglavlja ove
knjige, nisu samo glasovi prošlosti. One su dokaz da prošlost postoji samo dok je neko izgovara.
Zato Rebronjin rad nije književna zanimacija, već čin kulturnog spasenja. Jer kada se legende
izgube, izgubi se i glas ognjišta, izgubi se nit koja nas vezuje za Rašku, za Pešter, za Novi Pazar, za
Sandžak, za predjele đe se riječ čuva kao hljeb, a pamćenje kao najsnajžnji i najjsloženji segmenzt
ljuckog iskustva. Ove legende pokazuju da nijedan narod ne živi samo u svom vremenu, nego u
neprekidnom razgovoru sa onima koji su bili prije nas. A dok god taj razgovor traje dok god se
priče prepoznaju, čitaju, prenose i izgovaraju ova zemlja neće ostati bez duše. Ostaće onakva
kakvom ju je Rebronja pokazao duboka, slojevita, prkosna i beskrajno živa.
