Islamski kulturni centar Podgorica

Autor: Avdo Metjahić

Postoji stara metoda velikih sila koja se kroz historiju neprestano ponavlja. Kada neka država smeta njihovim interesima, ne ruše je uvijek tenkovima i bombama. Mnogo je djelotvornije razbiti je iznutra, oslabiti njene institucije, posijati nepovjerenje među narodima i stvoriti trajnu političku nestabilnost. Od jedne države naprave dvije ili tri slabe cjeline koje se potom lako kontrolišu, usmjeravaju i ucjenjuju.
Takav obrazac nije nov. Od Azije do Bliskog istoka, granice su često crtane prema interesima moćnih, a ne prema pravdi i volji naroda. Posljedice tih odluka i danas plaćaju milioni ljudi. Međutim, malo je primjera u Evropi koji tako jasno pokazuju pogubnost takve politike kao Bosna i Hercegovina.

Nakon agresije, razaranja i genocida, Bosna i Hercegovina nije dobila priliku da bude izgrađena kao funkcionalna i moderna država. Umjesto toga, nametnut joj je politički sistem koji je od samog početka nosio klicu budućih blokada. Ono što je predstavljeno kao mirovno rješenje pretvorilo se u trajni mehanizam političke paralize.

Republika Srpska, nastala u sjeni rata i ogromnih ljudskih tragedija, tokom godina je postala instrument stalnog osporavanja državnog autoriteta. Umjesto da bude dio rješenja, često je korištena kao sredstvo ucjene, blokade i prijetnji. Tako je Bosna i Hercegovina ostala zarobljena između formalnog mira i stvarne političke nestabilnosti.

Najvidljivije lice takve politike danas je Milorad Dodik. Godinama gradi političku moć na sukobu sa državom čije institucije istovremeno koristi. Njegova retorika nije usmjerena ka razvoju, investicijama ili boljem životu građana, nego ka stalnom izazivanju kriza, prijetnjama otcjepljenjem i rušenju povjerenja u državu.

Dodik nije uzrok problema; on je njegov simptom. On predstavlja politički model koji opstaje samo tamo gdje su institucije slabe, zakoni selektivni, a međunarodna zajednica neodlučna. Takva politika ne šteti samo Bosni i Hercegovini. Ona šteti i Srbima u Bosni i Hercegovini, jer ih umjesto prema stabilnosti vodi prema izolaciji, nesigurnosti i stalnim političkim sukobima.

Posebnu odgovornost snose i pojedini zapadni centri moći. Godinama slušamo iste poruke o podršci teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, dok se istovremeno toleriraju oni koji taj integritet svakodnevno napadaju. Jednog dana uvode sankcije, drugog pregovaraju, trećeg okreću glavu od problema. Takva politika šalje opasnu poruku da principi vrijede samo dok ne ugrožavaju interese moćnih.

Bosna i Hercegovina nije problem zato što postoji. Problem je što je mnogima smetala kao cjelovita, multietnička i suverena država. Zato je godinama gurana u politički okvir u kojem je normalno funkcionisanje gotovo nemoguće. To je možda i najveća tragedija ove zemlje. Rat joj je nanio teške rane, ali je mir mnoge nepravde samo zamrznuo i pretvorio ih u trajni politički teret.

Vrijeme je da se prestane sa iluzijama. Bosni i Hercegovini ne trebaju novi separatisti, novi nacionalni avanturisti niti novi trgovci krizama. Potrebna joj je država koja će biti jača od onih koji je ruše, institucije koje će biti iznad pojedinaca i politika koja će služiti građanima, a ne ličnim ambicijama.

Jer nijedna država ne može vječno živjeti na ivici raspada, niti se jedan narod može trajno držati u stanju poniženja. Historija pokazuje da su sve politike zasnovane na podjelama na kraju propadale. Pitanje je samo koliko će štete ostaviti iza sebe prije nego što nestanu.