Piše: Dragan Bursać, kolumnista CdM-a
“Kad se umjesto priče o dječacima i djevojčicama uvuče nasilje nad djetetom, uz psovke “majke balijske” ulazimo kroz vrata pakla u predvorje zla. Nema tu “dječje igre”, nema tu “glupiranja”, nema tu “vršnjačkog sukoba”. To je eho kuhinje mržnje devedesetih, to je virus zlog jezika odraslih koji se preliva u šake i noge dječije.”
U Podgorici je brutalno pretučen dječak iz Sarajeva. Pročitali ste to, grupa vršnjaka ga je brutalno napala, tukla, šutirala i zazivala pogrdnim povicima sve psujući mu “majku balijsku”. Vijest je obišla region, šokirala normalne ljude, a one druge, one što traže opravdanje, natjerala na staru mantru rekativizatorsku mantru po kojoj je odgovor za sve u rečenici-Ispostavilo se da dječak nije Bošnjak, pa mu onda, valjda, ne sljeduje ‘majka balijska’, šta li, i tuča tačnije prebijanje djeteta onda nije na vjerskoji nacionalnoj osnovi, šta li, pa je onda sve u redu šta li? (Sic!)
Ispričaću vam na početku jednu priču. Sličnim povodom su (ako postoji povod) jednog petnaestogodišnjeg dječaka napali vršnjaci psujući mu “majku balijsku” 1990. Ispostavilo se da je to na “drugarskoj osnovi zbog djevojčice”, jer dječakova majka nije bila Bošnjakinja nego Hrvatica.
Kako to znamo?
Pa sve se ponovilo dvije godine kasnije uz povike i psovke na “majku šokačku”.
Kako pak sad pa znamo?
Dječak se zvao Dragan i piše vam ovo.
Šta vam hoću reći?
Kad se roditeljska i društvena mržnja uvuče u srca dječija, onda je nebitno da li ste “vlah”, “šokac” “šiptar”
“Cigan” ili “balija”. Ili samo isfrustrirano i nesretno, zapostavljeno dijete.
Onda ste zajedno sa tim i takvim roditeljima i cjelokupnim društvom ušli u predvorje devedesetih. Ili kako to lijepo – ako ima išta lijepo – objasni crnogorski reis Rifat Fejzić govoreći o premlaćivanju dječaka iz Sarajeva u Podgorici: “Plašim se da smo daleko od EU-a, a bliže ambijentu 90-tih.”
“Balija” kao indikator nafolazećeg pakla
Jer kad se umjesto priče o dječacima i djevojčicama uvuku “majke balijske” uz neviđeno nasilje nad djetetom, ulazimo kroz vrata pakla u polje zla. Nema tu “dječje igre”, nema tu “glupiranja”, nema tu “vršnjačkog sukoba”. To je eho kuhinje mržnje, to je virus jezika odraslih koji se preliva u šake i noge dječije.
A kako pa to znam?
Onaj dječak sa početka priče napisao je četiri knjige, blizu hiljadu kolumni u kojima su sadržane istinite storije o otprilike isto toliko ubijenih, desetke studija na temu zla devedesetih, koje je – nema sela, grada, zabiti – počelo psovanjem nečije “balijske majke”.
Od Kozarca do Prijedora, od Višegrada do Ahmića, od Srebrenice do Foče – sve je počinjalo jezikom. I u jeziku. Jezik je kuća bitka, kaže Hajdeger, ali je počesto i kuća Zla kao takvog.
I tu vam je, u svojoj jezivoj jasnoći, Balija in fabula kao indikator. Kao znak da ono što se danas čini “dječijom psovkom” sutra postaje logor, jama ili masovna grobnica. Normalizacija pogrde kroz diskurs drugog i drugačijeg, tek je prvi korak u dehumanizaciji drugog i drugačijeg. Majke “balijske, šokačke, četničke”, majke koje su rodile djecu, stvorile život i koje ništa krive nisu, postaju semantički meci za zlo koje se sprema.
A tlo se uči u kući
Budimo brutalno iskreni: nijedno dijete u Podgorici nije samo od sebe smislilo sintagmu “majka balijska”. To su čuli. U kući. Od oca, strica, majke, komšije, političara na TV-u, popa u crkvi ili anonimnog komentatora na društvenim mrežama.
Djeca su samo zrcalo. A kad zrcalo počne da lomi kosti, onda nije problem u staklu, nego u onome što se u njemu ogleda.
Povratak u devedesete na autoputu EU
Zato je reis Fejzić u pravu. Mi nismo na putu ka EU. Mi smo na autoputu u devedesete, a samo se lažemo da vozimo u suprotnom smjeru. Jer šta nam vrijede evropske integracije kad ne možemo integrisati osnovno – da je dijete dijete, da je krv krv, i da je suza suza; i da-da je majka majka.
U Podgorici su, pred očima države, brutalno pretučeno dijete začinili psovkama na nacionalnoj osnovi. I sad gledamo kako političari peru ruke, kako relativizatori kažu da “nije na vjerskoj osnovi”.
Znate li šta? Uvijek je. Uvijek je na osnovi mržnje. A mržnja je uvijek – etnička, nacionalna, vjerska, klasna ili rasna. Ona ne pita za krvnu grupu. Ona traži metu u krvnoj grupi.
Balija, šokac, vlah, cig… i dijete
Jednom davno, 1990. godine, ja sam čuo kako zazivaju “majku balijsku”. Pa dvije godine kasnije “majku šokačku”. Moji vršnjaci-pojedini su, kako bi se reklo, bili panekumenski raspoloženi – za svakog su imali pogrdu i uvredu. Samo NIKAD nisu opsovali “majku ljudsku”.
A upravo tu je ključ: čim nestane čovjek i ostane etiketa-lejbl, onda su djeca samo pioniri u tuđim ratovima, vojnici u uniformama mržnje koje su im roditelji, mediji, politika, profesori i crkva sašili. Puno krojača, znam.
Epilog
Dječak iz Sarajeva u Podgorici je preživio. Ali će pamtiti. Imat će doživitnu traumu. Njegova majka će pamtiti. A mi, ako imamo imalo pameti, zapamtit ćemo da je “balija” u fabuli uvijek prvi znak nadolazeće tragedije. Tumor-marker metastaze.
I to vam je suština: ako ne zaustavimo kreatore one istinske “balija” u jeziku, gledaćemk ih sutra u grobljanskoj tišini.
Balija in fabula – i počinje horor.
Ćutati ili pričati? Moje je da pričam!
CDM
