Da bi ubio grad, moraš pobiti njegovu mladost. A ubica, moguće, ovo čita sa slobode i smije se!
Emina Karamustafić ima 13 godina. Stoji u redu za hljeb i mlijeko. Gleda ljude ispred sebe. Gleda ljude iza sebe. Ko su oni, šta hoće, šta rade? I šta ja radim sa njima, pita se djevojčica dok je sunčan majski dan provocira ljepotom i nemirom zrelog proljeća.
Eminina neispričana priča
Stoji Emina sa raširenim rukama. Ne treba ovako! Treba da sam u školi, treba da sam sa drugovima! Ne treba ovako! Čekam u redu za hljeb. Hljeb!!! A imam nove patike, najljepše na svijetu, svijetu, korakom nepokazane. I veliki svijet se suzio na sarajevsku kotlinu, bez vode i struje, suzio se taj svijet na par aleja straha i malenih ulica ponad kojih četnički snajperi ili minobacači vrebaju kao anđeli smrti.
Stoji Emina u ulici Vase Miskina, broj 5. Sat iskucava 9:55. Godina je 1992. 27. maj. Red ljudski…
Fijuk. Jedan, drugi, treći!
Eminina majka je našla samo jednu patiku svog djeteta. Emina, nje nema, kako se to eufemistički kaže. Ili nije sa nama… Zapravo, Eminu su četnici ubili. Hladnokrvno i sračunato. Da bi ubio grad, moraš pobiti njegovu mladost. A to zločinac Ratko Mladić zna, gore na brdima, dok komanduje svojim lešinarima.
26 mrtvih, 27. maja, 29 godina kasnije, ulica Vase Miskina, današnja Ferhadija, urliče tišinom – Zašto?!?!
Tišina odjekuje u ovim imenima, iza kojih su bili živi ljudi:
Nedžad Abdija, Ismet Ašćerić, Ruždija Bektešević, Snježana Biloš, Predrag Bogdanović, Vladimir Bogunović, Vasva Čengić, Gordana Čeklić, Mirsad Fazlagić, Emina Karamustafić, Mediha Omerović, Bahrija Pilav, Mila Ruždić, Mile Ružić, Hatidža Salić, Galib Sinotić, Abdulah Sarajlić, Sulejman Sarajlić, Sreten Stamenović, Srećko Šiklić, Božica Trajeri – Pataki, Vlatko Tanacković, Srećko Tanasković, Tamara Vejzagić – Kostić, Jusuf Vladović i Izudin Zukić.
I još 108 ranjenih!
Malo li je bijedniče u uniformi što si granate na djecu ispalio?!
Zločin bez kazne
I šta imamo danas, 29 godina poslije?
Uvijek istu bol, neprebol, koja para sve ove decenije, koja ostavlja rupu od 26 ubijenih. Imamo i pitanje – zašto – koje će ostati vječno i koje samo patološka mržnja i želja za ništenjem mogu objasniti. Ako je to bilo kakvo objašnjenje i ako ono bilo kome treba.
I imamo, svi mi, baš imamo strašni podatak, činjenicu da konkretno za ovaj masakr niko nikada nije odgovarao. Da, dobro ste pročitali. U presudi monstrumima Mladiću i Karadžiću navodi se kako je tek “počev ili približno od 28. maja” počelo intenzivno granatiranje Sarajeva “pri čemu su oštećeni i uništeni civilni ciljevi, a nekoliko civila je ranjeno”. Dakle, u optužnicu nije uključeno razdoblje kada je počinjen masakr u Ulici Vase Miskina (27. maj 1992.), niti se ovaj zločin na bilo koji način spominje u navedenim optužnicama, pa tako ni u presudama ICTY-a u predmetima Tužilaštva vs. Karadžić i Mladić. (Stav, arhiv, 27.5.2020).
Znači, dobro ste pročitali, Međunarodni sud je ocijenio da je nekako sa zločinima i makaskriranjem Grada započeto baš dan poslije, nakon zločina u ulici Vase Miskina. Ovo je na toliko nivoa bolesno i na toliko načina obezvređuje mrtve da je to nepojmljivo i kazati riječima.
O silnim transkriptima u kojima zločinac Ratko Mladić govori kako treba tući “Velušiće” i Pofaliće, jer “tamo nema srpskog življa mnogo”; ulice Dobrovoljačku, Humsku, Đure Đakovića, kao i “još jedan pluton po Predsjedništvu”; te da se grad artiljerijski osmatra, da građani “ne mogu da spavaju da razvučemo pamet njihovu”… ni riječi u presudi za ovaj zločin.
A šta tek reći za dokumentovan fakat da Mladić neposredno prije masakra prijeti kako će “biti potres Sarajeva”, kako će na njega “u jednoj sekundi pasti granata, više nego za sve vreme od kad se vode borbe dosad”. (Ratko Mladić, 25. maj 1992)?!
Biće da su se ljudi, njih 26 samoubili, a ostalih 108 samoranili. Pa vam svako polaganje cvijeća, svako obilježavanje godišnjice masakra, svaka roditeljska i rođačka suza, svako sjećanje, svaka mentalna slika krvi, smrti i užasa u redu za hljeb postaju obevrijeđeni stavom da krivca, makar pravno, nema. Iako je nepobitno dokazano da je granata doletjela sa srpskih položaja iz pravca Trebevića i da je okomito pala na ulicu Vase Miskina. Iako je nepobitno dokazano da je to bila zona djelovanja 4. korpusa JNA (koji će sredinom maja 1992. godine biti transformisan u Sarajevsko-romanijski korpus VRS-a).
U teoriji može se desiti da je onaj koji je ispalio plotune smrti u među nama, da je živ i zdrav, poživio dugo i srećno sve ove godine, koliko god se mi nadali nekoj Božijoj nadzemaljskoj pravdi. Moguće da taj monstrum sa sladostarsnim osmijehom čita ove redove, znajući da mu nijedan pravni sistem ne može ništa. Božiji sud da, ali zemaljski je gluh i slijep za vapaje majki i krv umiruće djece.
Nisu ljudi nastradali, oni su brutalno pobijeni
Elvedin Okerić, predsjedavajući Skupštine Kantona Sarajevo kazao je na obilježavanju dana sjećanja na masakr u Frerahdiji: “Ovo je bio prvi u nizu masovnih ubistava na građane Sarajeva. Ovo je bilo namjerno, niko ne može reći da je bilo slučajno. Nazivajmo stvari pravim imenima, nisu oni poginuli, nego su ubijeni”.
Upravo tako! Ljudi, žene i djeca su ubijeni, a bez da je krivac uhvaćen i da krivično odgovara.
A izjava Avdulaha Muslimbašića svjedoka i jednog od preživjelih u pokolju u sarajevskoj Ferhadiji, govori više od milijardu poređenja: “Bio sam u prolazu. Vratio sam se da se pozdravim sa jednim čovjekom. Krenuli smo da se rukujemo, ali nismo stigli. Zaklonio sam ga i njega nije pogodio nijedan geler, ali ja danas u sebi nosim više od 130 gelera. Izgubio sam svijest, tek kasnije sam došao sebi, curila je krv. Jedna žena, koju spominjem svake godine, držala se za venu kako bi sama sebi zaustavila krvarenje. Kad bih bio neki umjetnik, mogao bih svaki detalj nacrtati. U mom sjećanju ništa se nije izgubilo. Bilo je mrtvih, ranjenih i onih koji umiru i onih koji pokušavaju ustati…”.(Klix)
Ljudi su brutalno ubijeni, prekinute su životne priče Sarajlija, a ubica možebitno još uživa u zlu.
Mislite o tome!
Da se ne zaboravi!
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
